Kapetan 'Veldin' spašava živote

Mate Durdov (55) plovi na ruti Zadar - Molat - Brgulje - Zapuntel - Ist i nije sasvim običan kapetan. Taj bajker slobodnog duha i velikog srca, skupa sa svojom posadom, spasio je nedavno život čovjeku kojemu je pozlilo na brodu. Navigati je, kaže, počeo 1989.

Rodom je iz Kljaka kraj Drniša, zapravo zaseoka Durdovi, koje nikad ne biste ni našli, ni na karti ni na cesti, da mještani nisu sami napravili putokaz. Od kuće je, kaže, otišao s 19 i ukrcao se na brod jer je zbog prevaranata “skratio” familiju za 6000 tadašnjih maraka. U to vrijeme već je bio u Splitu, završio Srednju pomorsku školu.

POGLEDAJTE VIDEO: Mate Durdov

Pokretanje videa...

04:23

Mate Durdov | Video: Ivo Čagalj/PIXSELL/Instagram

- Upao sam u neko društvo za koje sam mislio da su biznismeni, a nisu bili biznismeni, nego su nešto muljali sa zemljištima i nekretninama. Bili su to ljudi od 50-ak godina, a meni je to imponiralo, pušit’ Marlboro, vozit’ motor, imat’ sto maraka u džepu. Ja sam im posudio novac, rekli da će vratit’ za dva dana, ali prošli su mjeseci, oni ne vraćaju. Tad sam shvatio da su me zavrtili. Bilo me sram vratit’ se kući, imao sam 19 godina, pa sam pobjegao na brod. Otac je preminuo, a nije nikad saznao da ja s tom lovom nisam platio ukrcaj na brod - priča nam 55-godišnji Splićanin.

Šest mjeseci nikome se nije javio gdje je, jedino je baba Cvita znala, ali nije smjela ništa otkriti. Ona mu je, kaže, dala 900 tadašnjih maraka da ima dok se ne snađe.

Vratio se kući nakon deset mjeseci plovidbe.

- Prvu plaću koju sam dobio spremio sam njoj za vratit’. Novac sam ušio u podstavu od jakne, došao joj na vrata, rasparao podstavu... Pita mene ona: ‘Pa dobro sine, jesi ti šta zaradija u tih deset miseci?’. A ja rekoh: ‘Jesam, kako nisam. Kupio sam muziku, robu...’. A govori ona meni: ‘A Gospe ti, čini se meni da si u tim gaćama i otiša’. Tako je i bilo - smije se Durdov, koji je u to vrijeme radio na kruzerima od Jadrolinije. 

Ukrcao se, ne skriva nam, samo da bi vidio svijeta.

- Ja sam završio za stroj, ali jedino slobodno misto na koje sam se moga ukrcat’ bilo je u kuhinji. Zaposlio sam se ka’ mali od kužine. Gulio sam krumpire svaki dan za tisuću ljudi. Onda je jedan od šefova rekao da ja nisam za to, da moram nešto drugo, pa nisam više gulio krumpire, nego prao tanjure. Radilo se od jutra do sutra, al’ kako me bilo strah vratit’ se doma, ja sam to sve junački izdrža’. Ma ne sramim se ničega, više sam ja opra’ zahoda nego ičega, nema što nisam radio. Ekipa bi išla na more, a ja sam brusio aute i kitava’ ih da bih prehranio obitelj. Radio sam i bauštelu, konobario, vodio diskoteku, sve. Dođeš dva mjeseca kući s broda, nemaš plaću, treba radit’ - kaže nam Durdov koji je, smije se, odgajan u rokerskom duhu, kao dijete cvijeća...

- A to je ono, što će mi dvi majice, evo tebi jedna – smije se Durdov, koji je Pomorski fakultet završio tek u tridesetima.

Otac je troje djece i dvojnik trojici ljudi.

- Je li vam itko ikad rekao da nalikujete na nogometaša Veldina Karića? - pitamo ga.

- Ha, ha, je, je. Nisam ni znao tko je on dok mi jedan kapetan nije poslao njegovu sliku. Ali još jača je priča kako me kćerina prijateljica potajno slikala dok sam bio kod njih na kavi i na Instagramu napravila anketu što misle je li kod nje Aca Lukas. Skoro 90 posto ljudi je reklo da jest. Do tada nisam nikad ni čuo za njega, to je neki pjevač, valjda narodnjački - kaže Durdov.

Kažemo mu i da malo nalikuje i na Gibonnija iz mlađih dana, dok je bio čupavac iz Osmog putnika.

- Ma on je kralj, legenda, nemojte me s njim uspoređivat’ - odbija tu paralelu Durdov, koji ima i četvero unučadi.

Sad živi u Kaštelima, a prije toga adresa mu je bila u splitskom Varošu. Tamo je kupio kuću samo da bi ocu dokazao da nije bitanga.

- Ja sam imao bazen u kući kad nitko bazene nije imao. Eto, takav mi je bio krov, ruševina. U to vrijeme javio sam se da konobarim na trajektu Lastovo, kafić je držao privatnik. Došao sam na razgovor i sreo tamo momka kojeg sam znao i požalio mu se da ne znam kako ću dočekati zimu s takvim krovom. Bila je subota, dobio sam posao i kaže meni vlasnik da dođem u ponedjeljak probati sviđa li mi se. A što mi se ima sviđat’ il ne sviđat’, radit’ moram. Dan poslije zove me gazda na kavu i na odlasku mi stavi kuvertu na stol. Znači, znao me jedan dan. Kad što, pita on: ‘Jel’ ti to dovoljno za prominit’ krov?’. Ja govorim: ‘Pa kako ću vam ovo vratit’?’. A on kaže: ‘Odbijat ću ti pomalo od plaće’. A je kažem: ‘A tko vam garantira da ću ja ostat’ radit’, da neću pobić’. Na to mi je rekao: ‘Ako sam se u tebi prevario, nek’ to bude na moju dušu’. Da me danas taj čovjek nazove da mu triba doći čistiti zahode, ja bih išao. Kad mi je bilo najteže, on mi je pomogao - priča nam Mate dok ispijamo kavu na Matejuški, onu iz limenke, jer epidemiolozi nam zatvoriše kafiće.

Kad vam je bilo najteže navigavati, pitamo ga.

- Vratio sam se s broda kad je počeo Domovinski rat i rekli su mi da je više nas nego naoružanja. Ali meni vrag nije da’ mira, javio sam se u Jadroliniju kod stare Bebe koja je radila u kadrovskoj, za ukrcati se na Liburniju. Taj brod prevozio je izbjeglice iz Dubrovnika. Tu sam proživio više šokova u deset mjeseci nego ikad, i moja familija sa mnom. Svaki drugi dan bili smo u Crnoj Gori na pretresu jer bi nas čekala vojna patrola. Tražili su gardiste i dezertere, muškarci od 18 do 60 godina nisu se smjeli ukrcati. Nema člana posade koji nije plačući isplovio iz toga grada, brod pun žena, dice, staraca, tek rođene bebe... Mi smo spavali po palubi kako bi oni imali naše kabine. Teška su to vremena bila, ali ja sam bio mlad i lud. Računao sam, ako mi je suđeno, a suđeno mi je - prisjeća se Durdov tih ratnih dana.

Naš kapetan broda je, ne možemo to ne spomenuti, strastveni ljubitelj motocikala, preciznije “choppera”, pa tako u svojoj kolekciji ima Kawasaki i Harley, oba od 1600 kubika. Ljubav prema motociklima počela je još od djetinjstva.

'Kad narastem, vozit ću Harley'

- Prvi motor koji sam kupio, bio je neregistriran, bila je to Jawa, a ja sam imao 16 godina. Ma znaš što, kad sam bio mali, uvijek sam govorio da ću bit’ kapetan broda, imati dugu kosu, da ću vozit’ Harleya i živit’ u potrovlju. Eto, sve je tu. Inače sam član motokluba u kojemu smo svi pomorci, cijelu Europu smo prošli, to su posebni užici - kaže nam Durdov, koji je iz ljubavi prema svom motoklubu iz Kaštel Sućurca tamo kupio malu kuću, kolibu kako je od milja zove, i živi tamo sa suprugom i najmlađim sinom.

Svoje tamošnje susjede, kaže nam, javno moli za oprost ako su mu motocikli preglasni u kasnu uru. Inače, moramo napisati da spašavanje života na katamaranu prije koji tjedan, zbog čega se i sam rasplakao, Durdovu nije i prvo dobro djelo u životu. On i njegovi bajkeri, za koje će netko kad ih vidi na cesti reći da su čupavi grubijani, napravili su toliko velikih stvari. Ali Durdov o tome neće jer, kaže, humanitarne akcije radiš od srca, a ne da se kasnije hvališ s njima.

Na naše inzistiranje pokazuje nam tek zahvalnicu koju je dobio za poseban doprinos humanitarnoj akciji “Vitezovi za anđele” u kojoj je prikupljeno 270.000 kuna. Ono što ga je posebno dirnulo nije papir zahvale kao takav, nego poruka na njemu. A ona glasi: “...ne trebaš hodati po vodi, ne trebaš biti bolji od drugih, nemaš ništa više od onoga što drugi imaju, ali ono što čini razliku djela su koja kod drugih ostavljaju svoj trag... Otisak srca”.

Mauricijus i Madagaskar

A ne govorimo sad samo o velikim djelima, kad pričamo o Durdovu, govorimo i o malim, svakodnevnim, a opet velikim gestama koje je napravio za druge. Jedna od takvih je i sljedeća priča.

- Onaj dan kad je bilo snažno jugo, kad je razvalilo platformu od Ine, pratio sam kao uvijek prognozu da vidim što me čeka. Riva je na otoku Molatu pod morem, ne mogu ući ni u Molat ni u Brgulje. Odlučili smo stati samo u Zapuntel. Ljude smo obavijestili da dođu tamo. I ujutro dođe njih 30-ak, a onda nam se javlja čovjek u Molatu da on čeka tamo, da kasni na avion. I ja pošaljem svog agenta da ide po njega s autom, a on me zove da čovjek neće ući u auto jer boji se korone. Ljudi na katamaranu strpljivo čekaju, a ja, što ću, morao sam ići po njega. Pošto se nismo imali na što nasloniti, držao sam brod na motorima pola metra od kraja, da spustimo skalu i ukrcamo ga - kaže nam Durdov prisjećajući se i najgore oluje po kojoj je plovio.

- Maurucijus - Madagaskar, pet dana i pet noći trajala je oluja. Nešto nevjerojatno. Na brodu je bilo 300 gostiju, živjelo se na dvopeku i jabukama - sjeća se Durdov, o čijem bismo životu mogli i knjigu napisati.

- Uh, tek smo zagrebali - kaže Durdov, kojemu za kraj možemo samo poželjeti: “Mirno more, kapetane!”.