Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
Gordan Marović, otac 16-godišnjeg Renea s autizmom, prisjetio se Kristiana Josipa Periša, koji je pomagao njegovoj obitelji. 'Uz njega smo znali da je naš sin siguran. Njegova nas je smrt strašno pogodila'
Postoje ljudi koji u nečiji život uđu na kratko, a iza sebe ostave trag koji ne nestaje godinama. Za Gordana Marovića iz Zagreba i njegovu obitelj takav je čovjek bio Kristian Josip Periš, kinezioterapeut kojeg su svi zvali Kiki. Snažan, gotovo dva metra visok muškarac, težak oko 120 kilograma, u njihovu je domu postao mnogo više od osobe koja je pomagala njihovu sinu Reneu. Bio je netko kome su mogli vjerovati, tko je njihovu dječaku pružao osjećaj sigurnosti i tko je, čak i u najtežim trenucima, pokazivao nevjerojatno strpljenje. Zato je vijest da je Kristian 21. listopada preminuo u Psihijatrijskoj bolnici Sveti Ivan u zagrebačkom Jankomiru za njih bila nezamisliv šok.
Gordanov sin Reneo ima 16 godina i autizam. Neverbalan je, a svakodnevica njegove obitelji obilježena je brojnim izazovima. Dječak je znao imati i po dva snažna ispada bijesa dnevno, tijekom kojih bi postajao agresivan, a roditelji su ga teško uspijevali smiriti. Trebala im je pomoć nekoga tko će imati dovoljno fizičke snage da spriječi ozljeđivanje, ali i dovoljno razumijevanja, topline i strpljenja da dječaka ne prestraši. Prošloga ljeta, na preporuku poznanika s Kineziološkog fakulteta, u njihov je dom došao Kristian.
Već pri prvom susretu dogodilo se nešto što Gordan i danas posebno pamti.
- Naš je sin neverbalan, ali kad mu je Kristian prvi put prišao i rekao: "Bok, Reneo, ja sam Kiki", Reneo je, na naše veliko iznenađenje, odmah ponovio: "Kiki". I poslije ga je uvijek tako zvao. Jako su se povezali, naš je sin obožavao Kikija - prisjeća se otac.
Kristianova uloga bila je pomagati roditeljima u brizi o Reneu, voditi ga u šetnje i park te reagirati kada bi dječak doživio snažne ispade bijesa. Obitelj je ubrzo shvatila da je dobila mnogo više od obične pomoći. S Kikijem su se mogli opustiti u situacijama koje su im dotad izazivale velik strah.
- Znali smo se šaliti da je Reneov osobni bodyguard. Ali on je zaista bio naš oslonac. I supruzi i meni postao je jako drag. Bio je snažan, ali istodobno nevjerojatno smiren, promišljen i osjećajan. Imao je široke poglede na život, znao je izgovoriti mudre misli, često je citirao Bibliju - priča Gordan.
Jedna od najvećih briga roditelja bili su odlasci u šetnju. Reneo nije svjestan svih opasnosti koje ga okružuju i mogao se iznenada otrgnuti te istrčati na prometnicu. Roditelji su zato svaki izlazak iz kuće doživljavali sa strepnjom. Uz Kristiana je sve izgledalo drukčije.
- Prije nego što je Kiki došao, jako smo se bojali šetnji sa sinom. Mogao se u sekundi otrgnuti i izletjeti na cestu. S Kikijem mu to uopće nije padalo na pamet. A mi smo znali da bi ga, čak i da pokuša pobjeći, Kiki mogao sustići. Supruzi je to posebno mnogo značilo jer je ona tijekom šetnji bila u najvećem strahu - govori otac.
Reneo je volio fizičku igru, hrvanje i trenutke kada bi ga snažni, visoki muškarci podizali u zrak. Kristian je znao kako mu pristupiti, kako ga razveseliti, ali i kako prepoznati trenutak kada dječak počinje gubiti kontrolu nad svojim emocijama.
Takvi trenuci nisu uvijek bili laki. Reneo je tijekom ispada bijesa znao udarati, gristi i grebati. Kristian je i sam nekoliko puta bio ozlijeđen, ali ono što je njegova oca posebno dirnulo nije bila snaga kojom je Kiki mogao obuzdati dječaka, nego način na koji je to činio.
- Dvaput ga je Reneo ugrizao, jednom zaista jako. Znao ga je izgrebati, jednom mu je čak rastrgao majicu. A Kiki je cijelo vrijeme ostajao miran. Nije gubio strpljenje, nije pokazivao ljutnju. Samo bi stajao, pokušavao ga smiriti, a oči bi mu bile pune suza. Bio je toliko emotivan, toliko osjetljiv na našeg sina - prisjeća se Gordan.
Upravo je taj prizor ostao među njegovim najsnažnijim uspomenama. Čovjek koji je izgledao kao da ga ništa ne može zaustaviti, snažan sportaš koji se bavio i obaranjem ruke, pokazivao je iznimnu nježnost prema dječaku koji se nije mogao riječima izraziti.
- Znali smo da mu Kiki nikada ne bi učinio ništa loše. Vidjeli smo vlastitim očima koliko je spreman podnijeti kako bi zaštitio Renea. Bio je nježan, pažljiv i nevjerojatno strpljiv - kaže otac.
Kristian je s obitelji intenzivno provodio vrijeme tijekom jednog tjedna, od devet ujutro do šest poslijepodne. Zatim je ozlijedio nogu i više nije mogao dolaziti. Roditelji su vrlo brzo primijetili koliko je njegov izostanak utjecao na sina.
- Kad Kiki više nije mogao dolaziti, Reneo je ponovno postao agresivniji. Morali smo ga voditi u Kukuljevićevu. Kristian ga je najbolje znao smiriti. To nam je pokazalo koliko mu je značio - govori Gordan.
A onda je stigla vijest o smrti mladića u psihijatrijskoj bolnici u Jankomiru. Kada su se pojavile uznemirujuće snimke iz bolnice, obitelj Marović isprva nije shvatila da gledaju čovjeka koji je još donedavno njihovom sinu pružao sigurnost.
- Vidjeli smo snimke, ali nismo odmah prepoznali o kome je riječ. Onda smo pročitali da je preminuli bio atletičar, da se bavio obaranjem ruke. Počeli smo sumnjati, a onda se potvrdilo da je to naš Kiki. Bili smo u ogromnom šoku. Zgroženi - prisjeća se Gordan.
Za njega i njegovu suprugu najteže je bilo povezati ono što su vidjeli na snimkama s čovjekom kojega su poznavali. Kristian, koji je njihove najteže trenutke dočekivao smireno, koji je podnosio udarce i ugrize bez ljutnje, sada je bio mrtav nakon postupanja kojem je bio izložen u bolnici.
24sata © 2026
