Klasić: Hrvatska pomirba

Ulazim neki dan u Nacionalnu sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu, instituciju u koju zalazi sadašnja i buduća intelektualna elita Hrvatske. Približavam se liftu pred kojim stoji lijepo odjeven čovjek u ranim šezdesetima. U ruci drži torbu, iz čega zaključujem da se sprema nešto čitati, možda i pisati. Dolazi lift, otvaraju se vrata i ja uđem. Međutim, on ostaje stajati ispred lifta. Zadržim rukom vrata da lift ne krene bez njega i ljubazno ga upitam hoće li ući. Dotjerani intelektualac na to s prijezirom i osjećajem nadmoći odgovara: “S vama nikad”. Učini mi se da nisam dobro čuo pa ponovim pitanje. A on samouvjereno, sad već s malo povišenim glasom, ponavlja: “S vama nikad!”.

Ima tome neko vrijeme, sjedio sam u omiljenom restoranu u blizini mjesta gdje radim. Društvo su mi pravile dvije kolegice. Nekoliko stolova dalje od nas sjedio je stariji muškarac u odijelu s kravatom. Nakon što je završio s ručkom i platio približio se našem stolu. I pljunuo.

Prije nekoliko dana na stolu u uredu dočekala me kuverta. Jedna od onih bijelih duguljastih kakve s vremena na vrijeme već godina dobivam. Adresa primatelja je točna, adrese pošiljatelja po običaju nema. Otvaram kuvertu i čitam poruku. “Klasiću, partizansko-zločinački banditu! Svjestan si toga da si jedan od omraženijih petokolonaša i da ćemo ti j...t mater. Način na koji ćemo ti j...t mater bit će uz ZA DOM SPREMNI, koji ćeš izgovarati/pjevati za vrijeme likvidacije”. U potpisu: “Osvetnici Bleiburga, Križnih puteva, Vukovara, Škabrnje. ZA DOM SPREMNI”.

Hm, mislim si, ovaj je sličan onom prošlom koji je imao i konkretan prijedlog: “Kao što znaš izdajnicima se ne oprašta. Zato, je li razmišljaš gdje ćeš biti pokopan nakon što budeš likvidiran? Preporuka: kremiraj se tako da ti se ne možemo posrati na grob”. U potpisu: “USTAŠA”. A onda se sjetim da je bilo i onih koji su bili konkretniji i u načinu likvidacije. “Ubij Klasića, a ne Srbina. Ubij Klasića izdajnika. Ubij ga onako kako su ustaše u Jasenovcu ubile više od 700.000 Srba: maljem, zabijanjem čavla u čelo, srbosjekom ili na drugi način. Sve to snimiti i postaviti na društvene mreže da se može gledati. Sve dotle dok se Hrvatska ne riješi svojih izdajnika neće krenuti naprijed. ZA DOM SPREMNI”.

Prije desetak i više godina jedne noći me probudio telefon. I to fiksni. Onako u polusnu jedino što sam čuo s druge strane žice bilo je: “Za dom spremni”. Tih dana intenzivno su nazivali i moje roditelje, lažno se predstavljali (da su iz ministarstva) i tražili moj broj mobitela. Dobivši ga tako na prijevaru uslijedili su svakodnevni pozdravi od Počasnog bleiburškog voda. Što god to bilo.

Naravno, nije poanta ove priče nabrajanje svih uvreda i prijetnji koje već godinama dobivam na ulici ili putem emailova i komentara ispod objavljenih tekstova. Niti je ovo prilika za nabrajanje sudskih tužbi u kojima me tuže npr. zato što se zalažem da se zabrani ustaški pozdrav “Za do spremni” ili da se promijene imena ulica nazvanih po istaknutim pojedincima iz NDH.

Poanta je u odgovoru na pitanje kako bi izgledala Hrvatska kad bi osobe koje misle poput mojih “obožavatelja” postali dominantna većina u društvu. A bojim se da ih ni sad nema malo. Riječ je o hrvatskim građanima različite životne dobi, razine obrazovanja i mjesta stanovanja za koje nisam siguran što ih sve razdvaja, ali sam siguran što ih spaja. Svi oni mrze komunizam jer su, kako ističu, komunisti progonili one koji drugačije misle i jer je u vrijeme kad su komunisti vladali Hrvatskom umjesto kršćanskog milosrđa i oprosta u društvu prevladavali netolerancija i ideološki uvjetovano nasilje. Međutim, s obzirom na to da isti pokazuju visoki stupanj tolerancije prema zločinima ustaškog režima, ali i svim ostalim zločinima koje su počinili pripadnici hrvatske nacije (i katoličke vjere), jasno je da obračun s komunizmom ni početkom 1990-ih ni danas nije bio uvjetovan demokracijom ili kršćanskim moralom. A jasno je to i po načinu na koji se ti navodni demokršćani, a ustvari primitivni nacionalisti, odnose prema današnjim neistomišljenicima.

Takvim osobama isključivost, mržnja i nasilje ne odgovaraju samo onda kad nisu u službi njihove ideologije i svjetonazora. Kad jesu, onda ne samo da su prihvatljivi, nego su i poželjni.

U prošlosti smo imali prilike vidjeti kako izgleda kad takvi preuzmu Hrvatsku u svoje ruke. I zato moja poruka njima, ali ustvari svima nama. Mogu biti nekulturni i agresivni, mogu vrijeđati i prijetiti. Ali novu priliku ne smiju dobiti.

No pasaran!