Klasić: Od Teherana do Jajca

Trebale su četiri godine od početka Drugog svjetskog rata da se “Velika trojica” prvi put uživo sastanu. To će se dogoditi tek 28. studenoga 1943. u Teheranu. Na Teheranskoj konferenciji, koja je trajala do 1. prosinca, britanski premijer Churchill, američki predsjednik Roosevelt i sovjetski šef Staljin razgovarali su o potrebi iskrcavanja anglo-američkih snaga (negdje) u zapadnoj Europi, sovjetskom uključivanju u rat protiv Japana jednom kad Treći Reich kapitulira te o budućim granicama SSSR-a i Poljske. Jedna od važnijih tema bila je i vojna situacija na Balkanu. Kako je izgledala rasprava na tu temu? Mogla je zvučati ovako...

Churchill: Josife Visarionoviču, Franklin i ja smo svjesni da biste vi jako voljeli da više pomoći šaljemo onim vašim jugoslavenskim komunistima koji sebe nazivaju partizanima. Ali na Vašu žalost, realnost na terenu govori da najveću prijetnju njemačkim nacistima i talijanskim fašistima predstavljaju četnici. Oni su nepokolebljivi u borbama s daleko brojnijim neprijateljem, a ne manje važno, narod je na njihovoj strani. Ti Vaši partizani su malobrojni i ne upuštaju se u otvorene sukobe. Zato smo odlučili da svu vojnu pomoć, ali i političku, jednom kad rat završi, damo četnicima i njihovu vrhovnom zapovjedniku, kralju Petru II. Karađorđeviću.

Tako je moglo zvučati, ali nije jer je realnost na terenu bila upravo suprotna. Zahvaljujući obavještajnim podacima koje su Britanci prikupili na različite načine, između ostalog i slanjem vojnih misija na jugoslavensko bojište, 1943. više nije bilo dileme kakva je bila uloga partizanskog, a kakva četničkog pokreta u ratu. Ono čega je Staljin bio svjestan od lipnja 1941. vremenom su postali svjesni Churchill i Roosevelt. Partizani su bili jedini antifašistički i oslobodilački pokret na tlu Jugoslavije koji se beskompromisno borio protiv Nijemaca i Talijana. Iz dana u dan njihove jedinice bile su sve brojnije, a podrška naroda sve masovnija. S druge strane, četnici su od zime 1941. bili aktivni suradnici fašista, nacista i ustaša. Naoružavani su od njih, prihvaćali su njihovo zapovjedništvo, te su rame uz rame s njima ratovali protiv partizana. Zbog svega navedenog, u Teheranu je odlučeno da sva pomoć, vojna i politička, od tog trenutka ide isključivo Titovim partizanima.

HRVOJE KLASIĆ: KRONIKE POVJESNIČARA Splitsko-zagrebačka čaršija

Ako su četnici čak i imali šansu da njihova ratna priča završi happy endom, ali nije zahvaljujući vlastitom izboru, jedna od lokalnih zaraćenih strana tu šansu nikad nije ni mogla dobiti. Riječ je o najvećim ratnim profiterima ovih prostora - ustašama. Na vlast su 1941. došli isključivo voljom Talijana i Nijemaca, a svoje savezništvo zdušno su dokazivali boreći se za Mussolinijeve i Hitlerove ciljeve od Sutjeske i Neretve pa do Staljingrada. Jedan od najiracionalnijih primjera lojalnosti, ili točnije sluganstva, bila je objava rata koju je Ante Pavelić u ime NDH u prosincu 1941. uputio Velikoj Britaniji i SAD-u. Tim više ispada čak i smiješna, ali ustvari tužna i svake realnosti lišena ponuda ustaških vlasti zapadnim saveznicima na početku svibnja 1945. da zajedno nastave ratovati protiv jugoslavenske vojske i komunista. Dobivši ponudu u pisanom obliku, britanski zapovjednik, feldmaršal Harold Alexander, bez razmišljanja ju je odbio i izrazio lojalnost dotadašnjim saveznicima na jugoslavenskom bojištu, tj. Titu i Jugoslavenskoj armiji.

Vijest iz Teherana o priznanju partizanskog pokreta kao jedinog savezničkog na tlu Jugoslavije vodstvo tog pokreta dočekalo je u bosanskome mjestašcu Jajcu, u kojemu se upravo održavalo Drugo zasjedanje AVNOJ-a. Dvije najviše pozicionirane osobe na tom zasjedanju bili su Hrvati - predsjednik AVNOJ-a dr. Ivan Ribar i vrhovni zapovjednik partizanskog pokreta Josip Broz Tito. Obojica su bili svjesni da će se zahvaljujući pokretu koji predvode, a unatoč neporecivoj sramoti i šteti koju su hrvatskom narodu nanijeli ustaše, i Hrvati na kraju rata naći na pobjedničkoj strani. Naravno, prvenstveno zbog odluke samih Hrvata da u puno većem broju podrže partizanski, a ne ustaški pokret. Bili su toga svjesni tad i predstavnici naroda koji su najzaslužniji za pobjedu u Drugom svjetskom ratu, a svjesni su toga i njihovi potomci danas. Nažalost, te svijesti 80 godina kasnije najmanje ima kod samih Hrvata. Medicinska struka gubitak svijesti objašnjava problemima u radu mozga. Možda se odbacivanje i osuđivanje pobjedničkog antifašističkog pokreta, a veličanje gubitničkog, fašističkog i zločinačkog režima doista jedino tako i može objasniti.