Iz jednostranačja smo izašli, u jednostranačju smo odrasli, u jednostranačje se sada vraćamo. Dok se opozicija bavi svojim sukobima, problemima i raspadima, HDZ učvršćuje vlast. Što je uvijek put u propast.
Jadranka Kosor već danima, poput seoskog proroka, upozorava da "klizimo u jednostranačje".
U statusima na Twitteru, ali i u medijskim gostovanjima, bivša premijerka i predsjednica HDZ-a tvrdi kako raspad Domovinskog pokreta vodi prema jednostranačju.
"Raspao se i DP. Idemo polako prema jednostranačju", napisala je Kosor prije nekoliko dana na Twitteru. "Klizimo prema onome što bi se moglo nazvati jednostranačje", ponovila je na N1. A jutros ponovila tvit: "Dok klizimo u jednostranačje, po medijima rasprave o beznačajnim strankama, braći i sestrama".
Bivša dužnosnica HDZ-a u eri najveće dominacije Tuđmanova, pa onda i Sanaderova HDZ-a, kad je opozicija uništavana, marginalizirana ili naprosto kupovana, očito bi trebala znati što govori.
Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
Osim što to nije govorila u prethodnim navratima.
No je li u pravu, klizi li Hrvatska doista u jednostranačje? I je li to zaista tako alarmantno kao to Jadranka Kosor želi prikazati?
Rasap oporbe
Vapaji bivše premijerke odjekuju u trenutku kad se SDP raspada, Možemo se tek stvara, Domovinski pokret uništava, Most sužava, a politički centar stidljivo progurava. HDZ kontrolira manjine, "žetončiće", prebjege, interesne skupine, Plenković na vlast dolazi s klerikalnom desnicom, opstaje s liberalnom ljevicom, stabilizira se s manjinama i "projektnim partnerima".
HDZ-u potpora u anketama toliko ne raste, koliko drugima opada.
No u kompletu, sve doista podsjeća na jednostranačje.
Na koje je Hrvatska navikla, kojoj postojano teži i koje se ne može riješiti.
Franjo i Ivo
Jednostranačje je vladalo devedesetih pod Franjom Tuđmanom koji je svim sredstvima uništavao oporbene stranke, rušio njihove gradonačelnike, pratio i prisluškivao oporbene čelnike, od kojih su neki bili i metama fizičkih napada. U njegovo doba, a to je bilo kad se Kosor probijala u politici, nije smio biti nitko osim HDZ-a.
Sličnim metodama, ali u baršunastoj rukavici, nastavio je i Ivo Sanader. Kupovao je izbore, partnere, trgovačke koalicije, neke medije, šarmirao ljevičare i marginalizirao kritičare, čistio stranku od neprijatelja i ponašao se kao da je Hrvatska njegova.
U sjeni Tuđmanova i Sanaderova HDZ-a nije smjela rasti nikakva opozicija.
HDZ je, nakon 45 godina komunističkog jednostranačja, preuzeo ulogu Partije, prekopirao šablone, implementirao recepte za vladanje, zbog čega se društvo, inače nenaviklo na liberalnu demokraciju, postojano vraćalo kao u "zonu komfora", u prevlast jedne partije i jednog vođe.
To je nešto na čemu je Hrvatska odrasla i stasala i čemu se rado vraćala.
Pa tako sada imamo i Andreja Plenkovića.
Plenki potrošio sve
Njegov HDZ u pohodu na vlast ili održavanju na vlasti oportunistički se poslužio svim partnerima, ali i potrošio sve opcije: od tvrde stranačke i ustaške desnice, preko klerikalnog Mosta, do liberalnog HNS-a, Pupovčeva SDSS-a, bivših SDP-ova i Bandićevih "žetončića"...
Što je HDZ dulje na vlasti, to su ostale stranke umornije od tavorenja u opoziciji.
No glavni problem ipak nije u slabljenju ili nestajanju opozicije na političkoj sceni. Veći je problem, dosad često ključan, u tome što nema opozicije u HDZ-u.
Komunistička partija obično se raspadala po frakcijskim šavovima, iscrpljivala u unutarnjim obračunima, dok na koncu nije kolabirala i predala štafetu HDZ-u.
Na sličan način nastavio se raspadati i HDZ koji s vlasti dosad nije padao zbog vanjskog pritiska, već zbog implozije i unutarnjih obračuna. Podmeću se afere, otkrivaju skandali, izbacuje prljavo rublje, kompromitira predsjednik stranke, maše se papirima i tone u trulež.
Poluge moći
Sva vanjske pritiske HDZ lako odbacuje: ili ih ignorira znajući da u rukama drži sve poluge moći, ili ih rješava kupovinom i korupcijom, ili ubacuje svoje "viruse" u druge stranke sve dok ne implodiraju...
Ali unutarnji problemi obično su označavali kraj vladavine HDZ-a, a s njime i rušili zloglasno jednostranačje. Plenković se u prve četiri godine mandata borio s unutarnjim neprijateljima, dok se prisilno rješavao ministara i partnera, ali sada je konačno zagospodario strankom, pokorio sve nepokorne i marginalizirao ambiciozne.
I sada suvereno vlada. Bez unutarnje ili vanjske opozicije. Stabilan i neupitan. A time i nedodirljiv.
Jadnostranačje
Hrvatska je dobar komad zadnjih trideset godina živjela pod hegemonijom jedne stranke koja je u rukama držala sve, od parlamenta i politike, do pravosuđa i represivnog aparata, medija i interesnih skupina. Zapravo, jednostranačje se gotovo nametnulo kao pravilo, sve drugo bila je (kratkotrajna) iznimka. Kojoj se HDZ svim sredstvima, često nedemokratskim i nedozvoljenim, suprotstavljao.
Zato ni ova situacija na koju upozorava Jadranka Kosor nije iznenađujuća, premda je zabrinjavajuća.
Naredne tri godine Hrvatska će biti bez izbora.
SDP se iz tog perioda može vratiti jači, a može i u potpunosti nestati. Možemo! ima priliku preuzeti primat u oporbi, a može se rasplinuti i iščeznuti. Desnica će zbunjeno bauljati u očekivanju ponovnog preuzimanja prevlasti u HDZ-u, jer to im je jedino bitno i vrijedno borbe.
A Plenkovića se i dalje nitko na ljevici neće u dovoljnoj mjeri bojati.
Hrvatska bi mogla sličiti na umivene (a ponekad i prilično musave) verzije Vučićeve Srbije i Orbanove Mađarske, ali i Tuđmanove i Sanaderove Hrvatske.
Sada postojano "klizimo u jednostranačje", premda iz njega zapravo nikada nismo pošteno ni izašli.
