Koje koristi SDP i Peđa Grbin imaju od Zorana Milanovića?

Na inauguraciji Zorana Milanovića prije tri godine bio je prisutan samo jedan SDP-ovac, i to Siniša Hajdaš Dončić kao potpredsjednik Hrvatskog sabora.

Tada je to izgledalo dosta nebitno, ali u ovom kontekstu prilično je znakovito. 

Jer danas, nakon turbulente tri godine Milanovićeva mandata u kojima je bivši šef SDP-a koketirao sa suverenističkom i nacionalističkom desnicom, njegovao odnose s Viktorom Orbanom i Miloradom Dodikom, izražavao više razumijevanja za Rusiju nego za Ukrajinu, kao i za hrvatske ratne zločince, umjesto za njihove žrtve, te negirao genocid u Srebrenici, postavlja se pitanje treba li SDP ponovno podržati Milanovića na izborima za drugi mandat.

"Kada sve ono što je pozitivno i što je negativno u njegovu radu tijekom protekle tri godine stavim na papir, ja ne vidim zašto ga ne bih podržao", izjavio je Peđa Grbin, predsjednik SDP-a, ovoga vikenda u Zadru. 

Putinov trojanski konj

Njegova izjava došla je nekoliko dana nakon što je Sandra Benčić izjavila da Možemo! neće podržati Zorana Milanovića na izborima, a kao glavni razlog navela je njegovu izjavu o Rusiji koju je pozdravio Putinov šef diplomacije Sergej Lavrov, i to par dana prije Milanovićeva odlaska u posjet Viktoru Orbanu, "Putinovu trojanskom konju".

No realno, drugačiji odgovor od Grbina nije se ni očekivao.

Predsjednik SDP-a i pripadnik Milanovićeve struje u toj stranci nema snage, ni hrabrosti zauzeti čvršći stav prema svom bivšeg šefu u čijoj sjeni je godinama tavorio. Milanovića se nije usudio kritizirati dok je bio predsjednik stranke, kao što ga se ne usudi kritizirati ni sada kad je predsjednik države. 

Tabana udesno

Milanović je nekad vukao SDP udesno, a sada SDP poslušno tapka za Milanovićem koji odlazi prema desnici: anti-EU, anti-NATO, anti-SAD, antivakserskoj, antihaškoj, populističkoj, često šovinističkoj, suverenističkoj, iliberalnoj, orbanovskoj, obogaćenoj trumpovskom retorikom.

SDP se muči s nekoliko problema u odnosu prema Milanoviću.

Prvo, ima predsjednika države koji stranku, kao i dobar dio njezinih birača, drži kao taoce svoje politike. Formalno izabran kao kandidat SDP-a i lijevog centra, Milanović se i dalje gleda kao jedina alternativa HDZ-u i desnici. Pa čak i onda kad zvuči kao desničar.

SDP-ov Tuđman

Drugo, Zoran Milanović, inače veliki štovatelj Franje Tuđmana, praktički je postao SDP-ov Franjo Tuđman. Nedodirljiv i neupitan, političar kojemu se sve tolerira i sve oprašta, i za čije se poteze traže sve moguće isprike i tumačenja. 

Treće, SDP je i dalje u strahu od Milanovića. Deset godina vodio je stranku čvrstom rukom, praktički uvodio verbalni delikt, izbacivao buntovne članove i svoej protukandidate, a legendarne su i priče o njegovim grubim svađama s kritičarima. A danas su SDP-ovci u strahu od njegove verbalne bujice, kakva je odmah na početku mandata snašla "dežurne narikače" Daliju Orešković i Marijanu Puljak.

Četvrto, SDP ima predsjednika koji je nominalno njihov, ali ne zastupa njihove stavove. Grbinova vaga još uvijek preteže na pozitivnu stranu, ali vrijednosno, ideološki, politički, retorički Milanović je previše puta izdao stavove i vrijednosti svoje bivše stranke i svojih birača. To što je protiv HDZ-a nije neki argument: i tvrda desnica je danas protiv Plenkovićeva HDZ-a. Pitanje je s koje strane napada Andreja Plenkovića. A to je problem za Peđu Grbina.

Po kome da udaraju?

I peto, ali ne i posljednje, SDP-u nedostaje predsjednik države na kojem će trenirati kritičnost. Kolinda Grabar Kitarović bila je idealan protivnik na kojem je SDP, a potom i sam Milanović, mobilizirao svoje birače. Sad SDP mora udarati po Plenkoviću, samo što po njemu snažnije udara Milanović. I kako udarati po Plenkoviću, kad su njegovi stavovi često bliži SDP-u od Milanovićevih?

Korupcija nije batina kojom SDP može uspješno mlatiti Plenkovića, jer na toj temi uspješnije jaši populistička desnica, od Mosta udesno.

Zoran Milanović, dakle, prečesto nije saveznik SDP-a, a nije ni deklarirani protivnik. Nije pomagač, a nije ni meta. Ustvari, najčešće je smetnja.

Dok istodobno, svi njegovi protivnici i mete njegovih kritika profitiraju, od HDZ-a nadalje.

SDP u škripcu

Otkad je Milanović prisegnuo pred HDZ-ovcima (uz ponekog oporbenjaka), SDP ima velikih problema s rejtingom, s liderstvom, s mobilizacijom, s orijentacijom na političkoj sceni raspolućenoj između Plenkovića i Milanovića.

SDP još pati od postmilanovićevskog PTSP-a: kadrovski, politički, ideološki, vrijednosno... A Milanović se pretvorio u SDP-ova čarobnog frulaša koji stranku vodi u propast.

Kad bi Peđa Grbin i njegova stranka imali jasnu viziju što SDP želi i treba biti, kad bi komunicirali s biračima i ustrajali na svojim vrijednostima, bez bojažljivog pogledavanja prema Pantovčaku i kaskanja za bivšim šefom, ne bi se stvorio dojam da njihova budućnost ovisi o tome hoće li podržati Milanovića za drugi mandat.

Pod Zoranom Milanovićem, ni sada kao ni u vrijeme dok je drmao Iblerovim trgom, nisu stasale i ojačale vrijednosti za koje bi se SDP, politička ljevica i njihovi birači trebali zalagati. Dapače, te vrijednosti su napadnute i ugrožene upravo od Milanovića.

Pa što onda SDP ima od Zorana Milanovića?

Zapravo ništa. Ili nešto još gore.