News

Komentari 45

Lauri je bilo tek 13: Njih smo izgubili u razornom potresu

Lauri je bilo tek 13: Njih smo izgubili u razornom potresu

U razornom potresu s epicentrom kraj Petrinje, 29. prosinca u 12.19 sati, gotovo 8000 obitelji ostalo je bez svojih domova. Devet obitelji ostalo je bez svojih najmilijih, ali oni neće pasti u zaborav. Ovo su njihove priče

U razornom potresu s epicentrom kraj Petrinje, 29. prosinca u 12.19 sati, gotovo 8000 obitelji ostalo je bez svojih domova. Uništena su cijela sela, razoren je centar Petrinje, stradali su Glina, mnoge zgrade i kuće u Sisku, rušile su se opet cigle po Zagrebu, stotinu obitelji ostalo je bez stanova i u Zaprešiću...

No sva ta razaranja ne mogu se mjeriti s boli koju izaziva gubitak života. A u potresu su, nažalost, opet ginula i djeca. Nakon što je osam mjeseci prije u zagrebačkom potresu poginula 15-godišnja djevojčica, u ruševinama u Petrinji zauvijek je prestalo kucati srce 13-godišnje Laure Cvijić, pet je ljudi izgubilo živote u Majskim Poljanama, u crkvi u Žažini je poginuo orguljaš...     

Laura je voljela plesati

Laura Cvijić navršila je 13 godina 22. prosinca 2020. Samo tjedan dana kasnije, u 12 sati i 19 minuta, njezin život je ugašen. Šetala je centrom Petrinje kad je zastrašujuća sila od 6,2 po Richteru protutnjala Sisačko - moslavačkom županijom. Zid Zelene kuće u ulici Artura Turkulina stropoštao se na pločnik na kojem je bila Laura, ostala je mrtva na mjestu. Zrak je proparao vrisak njene majke, Snježane:

- S kim ću sada plesati...s kim ću plesati?!

 Laura je pokopana na Silvestrovo, nekoliko stotina mještana došlo se oprostiti s njom. Djed i baka kažu da više nikad neće okititi bor. Njena majka još uvijek ne može razgovarati. 

- Ne znam što bih vam rekla - govori Snježana i dodaje: 

- Poslat ću vam dvije njene slike koje želim da objavite. Vi ste prvi koji me zove i pita može li...Jedna je s njenog rođendana, druga je naša zadnja zajednička slika, slikana na Badnjak...

Franjo je obožavao harmoniku, a Mario je bio pravosudni policajac

Majske Poljane su praktički nestale, a za sobom su povukle i Franju i Marija (36) Tomića. Oca i sina na koje je pala njihova obiteljska kuća. Franjo je kuhao ručak, a sin je bio u sobi. Čekali su majku Radmilu da dođe s posla pa da zajedno ručaju. No priroda je imala druge planove. Tomići su, kao i većina mještana, u Majske Poljane došli 1996. u bijegu od rata u Bosni. U obiteljskoj kući odgojili su troje djece.

Mario je živio s ocem i majkom, radio je kao pravosudni policajac. Njegov brat Dario iz ruševina je izvlačio obiteljske slike i uspomene. Trudio se ostati pribran radi majke koja je u potresu izgubila ljubav svog života i dijete. Dario je, kao i brat, u policiji. Uz njegove kolege, došla je i rodbina iz Slavonskog Broda, krenuli su raščišćavati ruševine, tražiti uspomene. Iz blata su izvirale note za harmoniku, koju je Franjo volio više od ičega. Radio je u školi kao domar, a skućio se ovdje s obitelji nakon rata. Do novog užasa koji je sve odnio u 20 sekundi. 

Mile je samo htio zaštititi svoju obitelj

Mile Jurković (62) poginuo je na svom kućnom pragu. Njegova kuća se za vrijeme potresa 28. prosinca, koji bio 5,2 po Richteru, nagnula ulijevo, a popucali su nosivi zidovi. Tad je rekao da ga je strah ući u kuću, pa su se on, žena Anka i unuka Katarina grijali oko vatre u dvorištu. 

- Ma samo da netko dođe, bilo tko, da vidi kako nam je, da nas negdje smjesti. Strah me i pomisliti što će biti s nama, kuća bi se svaki tren mogla urušiti - pričao nam je.

Dan kasnije, njegovi strahovi su se obistinili. Ušli su u kuću zbog hladnoće koja se u Majskim Poljanama zavlači u kosti. Zemlja je ponovno zatutnjala, tlo se pomicalo, a Mile je ženu, sina i unuke potjerao van. Iz kuće je izletio i njegov psić. On je izlazio zadnji, kao zaštitnik svoje obitelji, prvo se pobrinuo da su oni na sigurnom. Od života ga je dijelilo svega nekoliko koraka. Kuća u kojoj je proveo život, sad mu je taj život oduzela. Iza njega je ostala njegova sedmeročlana obitelj i psić koji ga je tražio po ruševini. 

Dušanov život je bio težak, ali on se nije predavao

Dušan Bulat (87) zvani Gajo najstarija je žrtva potresa.  On i njegova nevjenčana supruga Dana Lemić ostali su zarobljeni pod ruševinama kuće u Majskim Poljanama. Nju su izvukli živu, Gajo nije bio te sreće. O dobrom djedici javnost najmanje zna, a njegova životna priče itekako je zanimljiva. Rođen je 1933. godine. Sa svega osam godina u II. svjetskom ratu izgubio je oca. U Domovinskom ratu 1991. zarobljen mu je najstariji sin Slavko. Nikada ga više nije vidio, niti je pronađeno njegovo tijelo. Njegov nestanak i dalje se vodi u PU sisačko-moslavačkoj. Nakon Oluje 1995. godine Gajo je s obitelji iselio i napustio sve što je stvarao godinama. Nakon što mu je supruga 2010. preminula, Gajo se odlučio vratiti onamo gdje ga je cijeli život srce vuklo. U Majske Poljane. Tamo je upoznao ženu s kojom se ponovno skrasio i započeo novi život. Tamo je nažalost, i zadnji puta zaklopio oči. 

Darko je htio biti svoj na svome

Darko Kozić imao je 20 godina. Taman je počeo živjeti. Zaposlio se čim je postao punoljetan, a prije godinu dana je kupio kuću u Majskim Poljanama, svega tri kilometra od majčine. 

-  Zaposlio se kod Sherifa čim je postao punoljetan, iako je završio za konobara, kaže mama i odmah pokazuje sinovu sliku u konobarskoj odori. Znao je što želi, imao je ogromnu snagu za život i bio veliki borac, niže majka priču. 

Darko je bio u svojoj kućici, njegov mačak vrzmao se oko njega tražeći pažnju. Spremao se na posao kod Sherifa u popodnevnu smjenu, ali prije toga već će, po običaju, stati kod majke na ručku, popiti kavu, pa svatko svojim poslom dalje. Njegov četiri godine mlađi brat Dario dremuckao je u sobi na drugom kraju te kuće. Njen Darko doista je bio rijedak primjer mladića koji je brzo odlučio život uzeti u svoje ruke. Odlučan da se osamostali, podigao je lani kredit i kupio kuću ni 3 kilometra dalje od majčine, uređivao je, živio i u njoj se družio s prijateljima, dijeleći je s mlađim bratom Dariom. Pitala ga je majka i zašto ne kupi kuću u Glini jer bi mu bilo bolje, a njegov odgovor bio je: “Neću, mama. Želim živjet’ na selu, kakva Glina, kakav grad, ‘hoću kuću na brdu, da bude okolo šuma, da bude na lijepom mjestu”. I upravo takvu pronašao je u Majskim Poljanama, kupio je i počeo uređivati. Na kraju ga je kuća koja je u trenu pala kao domino kocke, koštala života.On i Dario Suzanini su sinovi iz prvog braka, a poočim Duško prihvatio ih je kao svoje. U drugom braku, priča nam Suzana, dobili su brata Lazara, danas osmogodišnjaka i četverogodišnju sestricu Slađanu. Ovo dvoje malih obožavalo je Dakija. Sestrici je dan prije smrti kupio toliko željeni rajf sa svjetlećim rogovima za Novu godinu. 

-Živjeli smo kao jedna obitelj, pomagali Darku koliko smo mogli, volio je moj Daki i aute, bili su mu strast, kupio je ovog Venta i nedavno naručio lampe za njega, uredio ga kao iz žurnala, pripovijeda mama.

Život je htio da su mu toliko željeni dijelovi za automobil stigli poštom na dan kad je pokopan. Danas na Ventu gore tri lampiona kao nijemi podsjetnici tragedije mladog čovjeka i njegove obitelji.

Bez Stanka mise nisu bile potpune

Crkva sv. Nikole biskupa u Žažini kraj Lekenika nije izdržala potres od 6,2. Dan ranije, nakon potresa od 5,2 po Richteru, dobila je crvenu naljepnicu. Pa ipak su mještani i orguljaš Stanko Zec ušli unutra i počeli čistiti njima omiljeno mjesto. Zbog potresa u 12 sati i 19 minuta, urušio se zvonik i strop građevine. Iz crkve su uspjeli izjuriti svi koji su bili unutra, osim nesretnog orguljaša koji je stajao tik do ulaza, a na njega su pali strop i zvonik. Ostao je zatrpan pod ruševinama. Tražili su ga cijelo popodne, a njegovo beživotno tijelo su pronašli oko 19 sati i 40 minuta.

Albin nije stajao dok nije svima pomogao

Albin C. (57) došao je u Petrinju iz Malog Jadrča. Dovezao je rođacima kamp kućicu i ostao par dana pomoći im zakrpati krov. 

- Prespavao je sinoć, doručkovao i rekao: ‘Ovo moram tebi napraviti’. Skidao je crijep i rekao da mu dodam još koji. Krenuo je zakrpati tu rupu. Čekićem je skidao stari dimnjak i našli smo ga kraj ljestava. Dovezao nam je kampericu iz Gorskoga kotara da bismo imali gdje biti i više valjda nije mogao, ne znam više - šokirano priča Goran.

Albin je bio na krovu kad mu je pozlilo. Nije mu bilo spasa. 

- Ljudi su vrištali i trčali po cesti, tražili pomoć. Hitna je došla vrlo brzo, trebala im je samo minuta. Prvi su ga počeli reanimirati zagrebački vatrogasci, koji su pomagali u blizini, a onda su ga nastavili oživljavati djelatnici Hitne pomoći. To je trajalo sigurno pola sata i više. Nažalost, nisu ga uspjeli spasiti. Vidio sam samo da je muškarac u maskirnim hlačama, nisam vidio nikakve ozljede - rekao nam je svjedok, koji je želio ostati anoniman.

Njegov prijatelj iz djetinjstva i ratni drug Davor Kasun ispričao nam je kakav je čovjek bio Albin. 

- Otkako se dogodio taj strašan potres na Banovini on je planirao kako će s ekipom otići tamo. Imao je jednu kamp kućicu koju je natovario na kamion i poslao ljudima pogođenima potresom. Mislim da nema čovjeka koji je mogao reći nešto protiv njega, bio je spreman pomoći svima i uvijek bi se odazvao na bilo kakvu akciju - ispričao nam je potresen Davor.

Iza  njega je ostala sestra, prijatelji, kolege lovci, dobrovoljni vatrogasci i jedan mali pas o kojem se sada brine Davor. 

 

Kristijana su prijatelji zvali 'Anđeo'

Kristijan Dobrinić(34) je od prvog dana pomagao sugrađanima u Sisku. Letio  je s jednog na drugo mjesto. 

- Zadužio je jako grad, sve što je napravio od prvog dana potresa. Penjali smo se po krovovima, skidali dimnjake. Ja sam od jutra do mraka bio s njim. Radili smo, pomagali, volontirali. Sami smo se javili u Vatrogasni dom i rekli da nam daju opremu da mi idemo raditi. Bio ja jako pozitivna osoba, uvijek veseo. Svima je stalno pomagao. Kad bi ga nazvali u 3 ujutro za pomoć on bi se digao i išao pomagati. Bio je odličan majstor, knaufer - rekao je njegov prijatelj Domagoj. 

Na njega se stropoštao zid kuće s koje su uklanjali zid jer je prijetila opasnost da će pasti na kuću do. Električnom brusilicom je rezao armaturne šipke ispod nosivog betonskog T profila i pregradnog zida kada se dio zida srušio na njega. Na mjestu je preminuo.

- Krenuli smo u sanaciju jednog dijela zida obitelji koja nas je pozvala u pomoć. I eto, dogodila se nesreća nakon 200-ak uspješnih akcija. Čak ne bih rekao da je ova akcija bila nešto rizična, ali nesreća se desila, vrag ne spava - kazao je Simo, koji je u tom trenutku bio s Kristijanom.

Našao ga je ispod betonskog stupa. Iza njega su ostali otac, majka i sestra. Pamtit će ga kao dobrog duha Siska, kao ljudinu. 

POGLEDAJTE VIDEO:

Najčitaniji članci