Lav sa Soče: Hrvatski general kojeg Slovenci nisu zaboravili

Svetozar Borojević von Bojna bio je najuspješniji časnik te vojske. Zbog njegove stručnosti i znanja obranjena je 90 kilometara duga fronta na rijeci Soči u sadašnjoj Sloveniji.

Iako se danas u Hrvatskoj rijetko spominje, Slovenci ga nisu zaboravili. Koliko su velike i monstruozne bile bitke govori i podatak da je ondje poginulo nešto više od 300.000 ljudi na obje strane. Borojević je spriječio veću katastrofu, pokolje i daljnje rušenje kuća.

Zbog toga su mu podignuli i spomenik koji je javnosti predstavljen prošle subote, na čijem otvaranju je bilo oko 500 ljudi iz svih zemalja bivše monarhije. Inicijator je Društvo Soška fronta i njezin predsjednik Tadej Munih. Postavili su ga na Prevali, mjestu nedaleko od grada Nova Gorica, i Solkanskog mosta, najvećeg svjetskog kamenog mosta. Izradili su ga od metala u koji je urezan portret feldmaršala, a oko njega je park koji spaja prošlost i sadašnjost.

Neki su očekivali statuu feldmaršala na konju, no stvarnost je bila drukčija.

- Prije bismo ga prikazali na muli jer je ta životinja zadužila vojnike - kaže Munih. Borojevića, rođenog u Kostajnici na današnji dan 13. prosinca 1856. godine, danas se doista smatra slavnim vojskovođom, ali mišljenja vojnika u ratu o njemu su bila podijeljena. Za jedne je bio “naš Sveto”, za druge “hrvatski glavonja”. Bio je pravoslavne vjere, ali je jasno isticao da se smatra Hrvatom.

FOTOGRAFIJE RATNIKA: (1) Vojni portret Svetozara Borojevića (2) Na jednom brdu bilo je i po 50 vojnih rovova (3) Feldmaršal Borojević pred svojim zapovjedništvom u Postojni (4) Prikaz života u kamenim rovovima. Većina vojnika ranjena je u granatiranju.

Posljedice Prvog svjetskog rata i danas se osjete uz cijelu dolinu Soče. Rupe u zemlji i kamenju, nastale djelovanjem teškog topništva, vide se i danas. Šume koje ih prekrivaju stare su jedva 100 godina jer ih ja talijanska vojska uništila u potpunosti. Danas označeni šumski putevi zapravo su vojne ceste koje su služile za opskrbu i dovlačenje naoružanja. Rovovi, iako godinama nisu u funkciji, i dalje su vidljivi. U one veće se može ući te su izrazito prostrani. Temperatura u njima se mijenja. Možda ih se najviše nalazi na brdu Škabrijel, njih najmanje pedesetak.

U kratkom obilasku naišli smo na dva rova. Ono što takva mjesta čini posebnima je to što se u njihovoj blizini i dalje mogu naći ostaci oružja, bombi, gelera i starog željeza. Tako smo na dva metra od jednog rova ugledali stari talijanski projektil koji je udario u zemlju u blizini. Na samoj cesti našli smo i ostatak čahure projektila. Sve to u samo pet minuta šetnje.

Predsjednik Društva Soška fronta ispričao je kako i danas često pronalaze skrivena skladišta oružja, zatrpane rovove i brojnu zaostalu vojnu opremu.

Oružje i dalje na svakom koraku

- Obično radnici kopaju kanale ili čiste šumu pa otkriju nova skladišta. Vjerujemo da ih ima još te će ih i dalje pronalaziti. Često objave na radiju kako i dalje uništavaju bombe i granate koje pronađu - kaže nam Munih.

Zbog takvih čestih pronalazaka u mjestima uz rijeku otvoreni su mali privatni muzeji s izlošcima iz Prvog svjetskog rata. Jedan takav održava i Društvo, a nalazi se u podrumu jednog atomskog skloništa u mjestu Šempeter kod Nove Gorice.

- Trenutno postavljamo nove stalaže kako bi izložili stvari. Sve one su pronađene u okolici, a postav sadrži oko pet posto svih stvari. Donirali su ih članovi Društva kojih ima preko 200 - pojasnio je Munih.

Da je kolekcija itekako bogata dokazuju brojne puške i pištolji koji su u izuzetno dobrom stanju. U kolekciji su i setovi prve pomoći koje je koristila talijanska vojska. Među njima je i set igala i šprica koje i dalje stoje ispunjene morfijem. Zatim su tu brojne bajunete koje su vojnicima koristile u brojnim jurišima ali i bogata kolekcija ručnih bombi.

Nemoćna talijanska vojska

- Tijekom rata izmislili su brojne načine kako netko može ubiti čovjeka. U kolekciji tako imamo i ovu okruglu bombu koju bi vojnici ispunili barutom. Bila je dovoljno velika da se sama mogla kotrljati niz brdo te su ju bacali kad su Talijani jurišali. Imamo i oklope koje su oni koristili. Izgledali su kao vitezovi te su zbog toga i opreme koju su nosili bili teško pokretni - prepričava Munih.

Svime je zapovijedao Borojević. Ulaskom Italije u rat Borojević je 27. svibnja 1915. imenovan zapovjednikom 5. armije, a od kolovoza 1917. godine 1. i 2. armije. Uspješno je odbio 11 talijanskih napada. U jednom od najkrvaviji talijanskih ofenziva poginulo je 42.000 vojnika na obje strane u samo nekoliko dana!

- Borojevićev štab bio je u Postojni i od 1915. do 1917. održao je frontu nepromijenjenom. Spriječio je ulazak Talijana dublje u Sloveniju. Da su ušli, bilo bi puno više tragediji i žrtava među vojnicima i civilima. Da je fronta pala, talijanska kraljevska vojska, koja je bila tri put jača, razorila bi ostatak Slovenije. Možda ovakve Slovenije danas ne bi ni bilo - priča Munih.

Talijanski vojskovođa Luigi Cadorna vodio je tri puta brojniju vojsku. Nije štedio ni ljude ni municiju. Na ovom prostoru poznata je njegova misao ‘što je više naših žrtava, moći ćemo tražiti veću odštetu poslije rata’.

Brojne mrtve nisu mogli voziti kućama nego su i pokapali na zajednička vojna groblja. Takvih postoji na desetine uz samu Soču. Na jedno od njih, ono kod mosta na Solkanu, danas se ulazi na vlastitu odgovornost. Dio se počeo urušavati u samu rijeku te je pristup ograničen. Vojni grobovi bili su izuzetno skromni. Svatko od poginulih dobio bi kamenu ploču na koju su zakucali metalne pločice s imenom, prezimenom, datumom smrti i oznakom postrojbe. S njih se i danas može sve iščitati, a u zadnje vrijeme često ih posjećuju potomci iz Češke, Austrije, Hrvatske i Mađarske.

(1) ‘Imao sam jednog druga’ piše na spomeniku poginulim austrougarskim vojnicima kod Nove Gorice (2) i (3) fotografije, oružje, oruđe i ostale relikte Prvog svjetskog rata skupljaju u muzeju Društva Soška fronta. 

(4) Predsjednik tog društva Tadej Munih inicirao je postavljanje spomenika Borojeviću (5) Austrougarska bomba kotrljala bi se niz padinu i ubijala (6) U brojne rovove i skloništa može se ući.

Umro u neimaštini

Kako nam kažu mještani, zemlje ulažu u održavanje i ljudi žele znati gdje su im stradali šukundjedovi i pradjedovi. Sam Borojević preživio je rat. Želio je postati državljanin Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca no uporno su ga odbijali. O tome je pisao i svom prijatelju Slavku Kvaterniku koji mu je uspio spasiti dio stvari od brojnih zapljena. U jednom navratu uzeli su mu 120.000 kruna.

- Nevolju pojačava i zabrana povratka u Hrvatsku, i već drugu godinu ne znamo, gdje da se naselimo, tako da smo prisiljeni skupo živjeti u najskromnijim hotelima i na udaru njemačkog tiska, koji me naziva Južnim Slavenom - napisao je Borojević.

Ostao je i bez sina jedinca no brak sa ženom Leontinom uspio je sačuvati. Taj ‘Lav sa Soče’ preminuo je u klagenfurtskoj bolnici od moždanog udara. Danas počiva u arkadama Središnjeg groblja u Beču, uz mnoge znamenite Austrijance. Neki mu zamjeraju da je u ratu nepotrebno žrtvovao živote vojnika, da je samo služio bečkom caru, a ne hrvatskoj domovini.

No, pitanje je i kako bi Hrvatska danas izgledala da Borojević nije zaustavio Talijane i tako im suzio manevarski prostor u kasnijim pregovorima o razgraničenju.