Lica s 'čitulja': Mafijaše ubijali iz blizine, s leđa, u sačekuši...

Maskirani muškarac prišao je balkanskom kralju prostitucije Dilaveru Bojku zvani Leku u ponedjeljak u 17 sati na plaži ohridskog jezera u Strugi u Makedoniji. Bilo je 17 sati. Plaža za koju je Bojko imao koncesiju bila je puna gostiju, no maskirani napadač je izvukao pištolj, pucao Bojku u čelo, sjeo na motor i odjurio u nepoznatom pravcu. 

Tako su makedonski mediji rekonstruirali likvidaciju čovjeka koji je bio šef mreže kriminalaca koja se bavila trgovinom bijelim robljem. Navodno je Dilaveru presudio otac ubijenog Sitema Istrefija (23). Obitelji Istrefija i Bojku sukobile su se zbog koncesija plaža na obali jezera. Sukob je eskaliralo krajem 2015. u oružanom obračunu u kojem je ubijen Sitem Istrefi.

Nekadašnji američki ambasador u Makedoniji Lawrence Butler prozvao ga je "najpoznatijim državljaninom Makedonije", a istraživali su ga i Američki FBI te Interpol, piše Blic. Posao je vodio iz struškog sela Velešta. U tom su se selu do 2006. održavale "aukcije" djevojaka koje su otimane ili na prevaru regrutirane na Balkanu i u državama bivšeg SSSR-a.

Bojku je navodno kontrolirao dva glavna ilegalna pravca za transport žena iz Moldavije, Rumunjske i Ukrajine. Jedan je išao iz Bugarske, a drugi iz Albanije. Oba kanala su završavala u njegovom rodnom selu Velešta kod Struge, koje je glasilo kao mjesto s najvećim brojem prostitutki u Makedoniji. Navodno je tada tamo u svakom trenutku imao od 200 do 250 žena koje su bile spremne za prodaju. Kako se pisalo, Leku je za sebe zadržavao dvadesetak najljepših koje je nudio klijentima u svom baru "Ekspreso". Makedonska policija svojevremeno je procjenjivala da je Bojku posredovao u prodaji oko 3.000 žena, piše RTS. Protiv njega je policija podnijela čak 17 kaznenih prijava zbog podvođenja, a uhićen je nekoliko puta.

Ubojstvo 'balkanskog kralja prostitucije' samo je jedno u nizu ubojstava koje su se na prostoru Balkana dogodile u posljednjih 30-ak godina. Najviše u Srbiji, no ubijalo se i u Bugarskoj, Hrvatskoj, Crnoj Gori, BiH.... Ratove '90-ih  mnogi su iskoristili i kako bi se obogatili ne birajući pri tome sredstva. Trgovina oružjem, drogom, bijelim robljem....Pri tome su se klasični mafijaši povezivali s ljudima u službama sigurnosti, kontroverznim poduzetnicima, političarima na vlasti...Prva mafijaša likvidacija balkanskog mafijaškog bossa međutim dogodila se u Njemačkoj.  

Samo jednim udarcem šakom lomio je vilice

Gangster po zanimanju Ljubomir Magaš zvani Ljuba Zemunac, po ocu Šimi pola Hrvat, pripada prvoj generaciji kriminalaca iz bivše države koji je ustoličen za neku vrstu mafijaškog bossa. Samo i spomen njegova imena ulijevalo je strah u kosti kako kriminalcima tako i njegovim žrtvama ili onima koji će to tek postati. Reketareći vlasnike noćnih klubova i restorana, posebice onih s porijeklom s Balkana, zadavao je dosta brige policijama Njemačke, Italije i Francuske. Svojom okrutnošću i bezobzirnošću borio se za prestiž i teritorij. Toliko se osilio da je imao cijelu vojsku od 300-tinjak plaćenika u Frankfurtu i Offenbachu koji su pružali 'zaštitu', odnosno reketarili vlasnike restorana ili klubova.

Bio je pravi mafijaš sicilijansko-američkog stila. Policijski istražitelji, ali i sami mafijaši nerijetko su govorili da su računali vrijeme na ono prije i ono poslije Ljube Zemunca kada više ništa nije bilo isto. U gangstera se, kažu oni koji ga poznaju, Ljuba Zemunac pretvorio još kao dječak kada ga je istukla susjeda koju je potom napao štiteći majku koja ga je branila. Od tada se tukao i nekoliko puta dnevno. Ubrzo je još kao mali zbog sitnog kriminala završio u "sivom domu". I tako je počelo.

Ljuba je, kružile su legende, bio toliko jak da je na rukama mogao proći Beograd. Sa šesnaest godina je pretukao Acu Đavola, najopasnijeg velegradskog mangupa, koji je držao nekoliko kavana. U sedamnaestoj je bio strah i trepet u Nišu. Nastavio je sa okrutnim silovanjima, reketom i teroriziranjem ljudi. Nema zatvora na prostoru bivše Jugoslavije u kojem nije bio. Jednom je pokazujući svoje nasilničke crte u sudnici iz čista mira sucu koji mu je sudio doviknuo da smrdi. Čak je i u zatvorima želio biti glavni uvodeći reda među zatvorenike. Uvijek je nekako imao nož ispod jastuka. Dok bi on spavao drugi su morali biti tiho. Oni koji nisu voljeli ono što i on ili nisu radili što bi im naredio, bili bi isprebijani. Samo jednim udarcem šakom doslovce im je lomio vilice. Jednom prilikom je natjerao dvadesetak zatvorenika da žvaču kruh kako bi napravio šahovske figure.  

Ljudi iz beogradske policije kažu da je njegov policijski dosje težio više od 10 kilograma. Oni pak koji su s njim imali posla se prisjećaju da je Ljubo Zemunac terorizirao sve i svakog. Kažu da je bio i živio kao progonjena zvijer. Jednostavno svi su ga se plašili. Zemunac, nekadašnji boksač, poluteškaš i povremeni sparing partner Puljanina Mate Parlova sve je postizao medvjeđom snagom. Iznude, reket, pljačke, otimanje novca, organizacija prostitucije, silovanja s bešćutnim iživljavanjima bila su mu specijalnost. Iako nasilnik i sam je nosio ožiljke po cijelom tijelu od metaka, noža, odvijača kojim su mu parali trbuh i koječega.

Ni smrt ga nije htjela. Govorkalo se da Zemunac niti s jednom djevojkom nije mogao imati normalan seksualni odnos dok je dobrano ne prebije. Među mafijašima kako u Europi tako i u Beogradu i šire je držao red. Surađujući sa zloglasnom jugoslavenskom Udbom Zemunac se uspijevao nametnuti i svojim nasiljem držati pod kontrolom čak i emigrantske skupine iz bivše Juge. Arkan i mnogi drugi bili su često u njegovoj blizini. Neki su mu bili zavidni, a neki su željeli postati kao i on, kopirati ga. Prije bi platili glavom nego li bi to uspjeli. U beogradskom podzemlju od kuda je i sam potekao imao je svoje poklonike koji su mu se divili, ali i neprijatelje pune zavisti. Ovi drugi željeli su ga zbrisati s lica zemlje. 

Beogradski mafijaš Goran Vuković zvani Majmun zaputio se tada u Frankfurt, u kriminalno carstvo Ljube Zemunca, samo s jednim ciljem - da ga ubije. Govorilo se da mu je u namjeri uveliko i prešutno pomogla njemačka tajna policija koja se pošto poto željela riješiti Zemunca koji im je izrastao u državni problem broj 1. Magaš je postao i operativni šef četničkog pokreta "Ravna gora" u Frankfurtu.

Tog utorka 10. studenog 1986. tridesetosmogodišnji Ljuba Zemunac je u pratnji svojih gorila došao na zemaljski sud u Frankfurtu zbog nekih grijeha od ranije. Uvjeren da je na sudu u sigurnoj zoni prepunoj policije, pancirku nije obukao. I Goran Vuković Majmun došao je to jutro na sud. Mimoišli su se, kao slučajno. "Skloni se...", dobacio je Zemunac Majmunu što je bilo dovoljno da ovaj potegne revolver Colt 38 Special. Ispalio mu je dva hica ravno u srce i bio je to kraj ere Ljube Zemunca. Ubrzo je umro u frankfurtskoj bolnici. Zločinom se bavio iz navike, od zločina je i poginuo.

Njemačka policija je odmah nakon atentata na Zemunca spriječila njegove gorile da se obračunaju s Majmunom, njegovim ubojicom. Majmunu su Nijemci bili ponudili da se brani sa slobode, što je on odbio shvativši da je sigurniji u zatvoru nego na ulici. Osudili su ga na sedam godina zatvora od čega je odležao pet.

Ubojica Ljube Zemunca skončao brzo nakon izlaska iz zatvora

Osam godina od smrti Ljube Zemunca i sam je skončao na beogradskom asfaltu. Narednih pet godina Vuković je proveo u zatvoru, a 1991. vratio se u Beograd. U naredne tri godine šef voždovačkog klana preživio je nekoliko atentata koji su vjerojatno bili osveta. Izvršitelji petog atentata na Gorana Vukovića - iza leđa zvali su ga "Majmun" zbog vještine kojom je u mladosti preskakao balkone i upadao u stanove - bili su poznati: bila su to dva policajca koji te večeri nisu bili na dužnosti. Likvidiran je 12. prosinca 1994. godine.

Ovaj slučaj nikada nije razjašnjen i ostalo je nepoznato jesu li angažirani Zemunčevi prijatelji, neki drugi kriminalci ili Državna sigurnost. Vuković je po povratku u Beograd, prema autorima filma “Vidimo se u čitulji”, mjesečno zarađivao od 50.000 do 100.000 maraka od poslova u Europi i isto toliko i u Srbiji.

Policajac pucao u leđa najmoćnijem kriminalcu

Policajac je ubio i još jednog srbijanskog  kriminalca  koji je kasnije postao i ratni zločinac, a kojem je uzor bio Ljuba Zemunac - Željka Ražnatovića Arkana. Ubijen je 15. siječnja 2000. godine, u beogradskom hotelu Intercontinental, današnji Crowne Plaza. Ražnatovića je ubio policajac Dobrosav Gavrić iz sela Trbušnica kod Loznice. Gavrić je od 2006. godine bio u bijegu, a 2012. godine je uhićen u Južnoafričkoj Republici.

Proces za ubojstvo Ražnatovića ponovljen je nekoliko puta pred Višim sudom u Beogradu, a Gavrić, kasnije osuđen na 35 godina zatvora, pušten je iz pritvora 2006. godine i od tada je nedostupan srpskom pravosuđu. U bijegu je i njegov pomagač Milan Đuričić Miki, dok Dragan Nikolić Gagi, jedan od junaka dokumentarnog filma "Vidimo se u čitulji", u Zabeli kod Požarevca izdržava kaznu od 30 godina zatvora. Gagi je također bio u bijegu, ali je 2003. godine uhićen u Beču i izručen Srbiji.

Na mnogobrojnim suđenjima nisu utvrđeni ni motivi niti naručitelji Arkanovog ubojstva, pa je tako ostalo zbog čega je policajac iz Trbušnice pucao s leđa u glavu najmoćnijeg kriminalca Srbije i osim njega ubio i Milenka Mandića Mandu i Dragana Garića, koji su sjedili s Arkanom u separeu hotelskog lobija.

'Pucao sam Bagariću u glavu pet, šest puta'

I Zlatko Bagarić, kum Ljube Zemunca, koji je nakon povratka iz Njemačke postao vladar zagrebačkog podzemlja, završio je izrešetan mecima.

Bagarić se na društvenoj ljestvici popeo do te mjere da je tijekom Svjetskog prvenstva u nogometu 1998. godine sjedio u blizini Franje Tuđmana. Tko zna dokle bi to išlo i gdje bi mu bio kraj da samo mjesec dana kasnije, 15. srpnja 1998., nije skončao u blatu ispred opskurne birtije u zagrebačkoj Dubravi. Pred policajcima ga je ubio Lazar Rodić koji je zbog toga odrobijao tri godine. 

- Bagarić je htio poniziti braću Rodić iživljavajući se na njima i tako poslati poruku nekom drugom, najvjerojatnije Vjeki Slišku koji je odrastao s Rodićima i Zlatko je to znao. Sutra bi se gradom već pročulo kako je Zlatko napravio frku maltretirajući čitavu kavanu. To je ta priča kako su nastajali mitovi. Bagariću je bio cilj da upravo tamo, na protivničkoj strani, napravi frku i to ga je koštalo. Platio je životom - kaže dobar poznavatelj podzemlja.

- Bagarića, koji je došao s društvom, nisam niti prepoznao. Odjednom je Bagarić ustao i počeo boksati. Pjevač je prolazio pored njega i on je pokušao lupati po njemu. Rekao sam mu neka pusti čovjeka jer je imao prometnu nesreću. Prišao mi je i pitao hoćeš i ti da probaš? Pa, ne bi, rekao sam mu - prisjetio se na rekonstrukciji ubojstva Vinko Rodić Bingula.

Vinko je otišao iz lokala a Bagarić je nastavio s iživljavanjem.

- Sjedio sam za stolom. Stalno me udarao rukom po licu. Lazar je došao i rekao: "Neće tebe nitko tući u tvojoj kući". Onda je nasrnuo na brata - rekao je Zoran Rodić.

Bagarić se niti pred policijom nije smirio, a Lazar je višesatno ponižavanje i maltretiranje okončao ispalivši mu više hitaca u glavu.

- Kroz otvor iza šanka ugledao sam da Bagarić drži pištolj naslonjen na čelo brata Zorana tjerajući ga da mu pjeva. Kroz cijelu birtiju ga je vukao držeći za kosu - rekao je Lazar Rodić koji je potom pokušao smiriti situaciju.

Kada je Bagarića pitao zašto to radi ovaj ga je počeo udarati šakama po glavi.

- Spustio sam ruke niz tijelo da ne dođe do nečega. On me i dalje tukao šakama, tukao i tukao. Padao sam i dizao se. U jednom momentu latio se pištolja. Uhvatio sam ga s obje ruke da ne poteže oružje. U guranju smo zapeli za cvijeće i on se otrgnuo udarivši me pištoljem po glavi - rekao je Lazar Rodić. U tom momentu došla je i policija.

- Prvi sam ušao unutra i ugledao krvlju oblivenog Lazara Rodića i Bagarića koji ga je pištoljem lupao po glavi. Gurao mu je cijev pištolja u usta. Povikao sam: "Policija!". Bagarić je pištolj, koji je tada bio uperen i prema meni, lagano spremio za pojas - ispričao je policajac tijekom rekonstrukcije Bagarićeva ubojstva istražnom sucu Radovanu Ortynskom.

Nakon što je policija izvela Bagarića iz lokala za njime je krenuo krvavi Lazar Rodić izašao je sa strojnicom u rukama.

- Došao sam na ulazna vrata i čuo vrijeđanje. Moj brat Roko se svađao s Bagarićem i j…o mu mater. On mu je uzvraćao. Bagarić se otrgnuo policiji i krenuo na nas. S vrata sam pokušao repetirati Agram i pucati u njega - kaže Lazar Rodić. Naoružani Bagarić se oteo policajcu i pokušao pobjeći.

- Preskočio sam neki auto, sustigao ga i udario. Bagarić je pao na glavu između auta. Dok je ležao ugledao sam pištolj pored njega. Uzeo sam ga i izbliza mu 5 do 7 puta pucao u glavu. Tada mi je prišao policajac i predao sam mu pištolj. Nisam mogao vjerovati što se dogodilo. Bilo je to kao san. Usta su mi se osušila. Policajca sam pitao mogu li popiti vode. On je samo slegnuo ramenima i to mi je bio znak odobravanja. Ušao sam u lokal, a netko mi je dovikivao da ne perem ruke - kaže Lazar Rodić.

Dio likvidacija u srbijanskog podzemlju i kriminalaca koji su bili akteri tih obračuna detaljno je prikazan u kultnoj knjizi 'Kriminal koji je izmijenio Srbiju' novinara Vojislava Tufegdžića, po kojoj je kasnije i snimljen film 'Vidimo se u čitulji'. Prije 1993., kada je Janko Baljak počeo snimanje filma, od žestokih beogradskih dečkiju tog doba koji su htjeli sve, sad i odmah, već su bili ubijeni Romeo Savić, Dejan Marjanović Šaban, Slaviša Pavić Pirke i Aleksandar Knežević Knele. 

'Nisam kriminalac, već čovjek koji mora raditi neke stvari'

Jedan od takozvanih kraljeva beogradskog podzemlja tvrdio je da nije kriminalac jer prodaje samo drogu otetu od dilera koji su radili za policiju. Romeo Savić bio je jedan od onih dečkiju koju su devedesetih godina slovili kao ‘kraljevi podzemlja’. Ali za razliku od većine svojih ‘kolega’ po oružju, on nije pristajao da ga zovu kriminalcem. Na pitanje Vojislava Tufegdžića i Aleksandra Kneževića, autora filma “Vidimo se u čitulji” i knjige “Kriminal koji je promijenio Srbiju“, kako bi onda objasnio to što radi i što zapravo je, odgovorio je: “Nisam kriminalac, već čovjek koji mora raditi neke stvari. Ne privlači me velika lova i zato sam normalan. Ali novca imam, a ako bog da, imat ću ga i više.”

Okolnosti smrti Romea Savića nikada do kraja nisu razjašnjene: u tri sata ujutro 8. studenog 1994. godine dobio je na pager poruku da se javi dvjema djevojkama. U četiri sata je izašao, u šest je nađen mrtav pred vratima svog stana: jedna od potpisanih djevojaka tvrdila je da nikakvu poruku nije slala… Imao je 24 godine. Službena verzija bila je da je smrt nastupila nakon što je popio tablete kojima je htio umanjiti djelovanje kokaina. Podzemlje je vjerovalo da su mu se osvetili policajci dileri.

'Metak me je pogodio u stomak - ja sam i dalje išao prema njemu'

Boksač s Novog Beograda bio je jedan od nezaustavljivih kriminalaca, koji je napadao i kad je u njega bio uperen pištolj. Usmrtio ga je hitac u leđa 12. veljače 1995. Svi koji su znali Mihajla Divca, rođenog 1967. godine, kao jednu od njegovih glavnih osobina isticali su – srčanost. Kada mu je zatvorski čuvar obećao batine, Divac je istog trenutka skočio na njega i udario ga. Nije ga puštao ni dok su ga ostali čuvari lupali pendrecima. “Reagirao sam kad je on mene pogledao - jebiga - onako provokativno”, opisao je svoje ranjavanje Mihajlo Divac u “Vidimo se u čitulji”.

“I onda sam ustao i krenuo prema njemu. I on je ustao. Ja sam napravio dva-tri koraka, a on je pucao u mene sa četiri-pet metra. Prvi metak me je pogodio u stomak - ja sam i dalje išao; drugi metak mi je prošao kroz ruku i stomak - i dalje sam išao prema njemu. Tada sam mu rekao: ‘Mali, nabiću ti tu utoku u dupe - razumeš.’ Šta sam trebao? Ovaj me upucao, i šta sam ja trebao?” Kasnije je još kazao: “To je njegov poraz, ne moj. Nikad ne bih pucao u nenaoružanog čovjeka. Ja jako držim do kodeksa. Sramota je to što je uradio, ali ga razumijem, jako se uplašio.” Mladić koji je pucao u Divca imao je 19 godina i zvao se Luka Bojović.

Dejan Marjanović Šaban

Dejan Marjanović Šaban ubijen je 18. listopada 1994. godine. Njega je hicima iz revolvera ubio Aleksandar Paunović poznatiji kao “Mali Paun”. Paunović, tada petnaestogodišnjak, pucao je u Marjanovića ispred ulaza u zgradu u kojoj je živio u Bulevaru revolucije. Sedam dana nakon ubojstva Paunović se predao policiji. Govorilo se po beogradskom podzemlju da je Mali Paun ubio Šabana samo da bi se pokazao većima od sebe. Šaban i Mali Paun su bili kumovi.

Marjanovićevi prijatelji tvrdili su da je ubojstvo bilo naručeno, ali je Paunović na suđenju ispričao da ga je Marjanović maltretirao i prisiljavao da za njega obavlja neke poslove.

Slaviša Pavić Pirke

U trenutku kada se 16.08.1993. godine počelo pucati u vrtu FK “Bežanija”, Slaviša Pavić Pirke je sjedio pola metra od Dragana Nikolića Gagija, sa desne strane, dok se sa lijeve strane nalazila konobarica. Ona i Pirke su odmah pogođeni.

Pucnjava u kojoj je ubijen Pirke, mogao je biti jedan od najkrvavijih obračuna u beogradskom podzemlju. Samo pukim slučajem nije bilo više mrtvih, iako je svatko od deset ranjenih mogao poginuti. Napadači nisu otkriveni, a pucali su iz “kalašnjikova”,”škorpiona” i pištolja.

O Pirkeovoj pogibiji pričao je i Kristijan Golubović, koji je zaključio da je “Jedan Pirke mogao biti ubijen samo ako se deset ljudi rani”, i time donekle objasnio da su napadači smišljeno napravili sačekušu u kafiću, i ranili nedužne ljude.

Bane Grebenarević

Dečko s užarenog beogradskog asfalta volio je pucati na protivnike, pa je i stradao u sačekuši na Bežanijskoj kosi 27. ožujka 1996. godine. Imao je dvadeset godina kad je Tufegdžiću i Kneževiću rekao: “Čitam da je jedan beogradski kriminalac izjavio da nema nikoga u gradu tko ga može pobijediti u tuči “na ruke”. Mora biti da on živi u Conanovom vremenu. Ja se nikad nisam potukao. Dok on bilda, ja vježbam u streljani.”

Jugoslavenska nogometna reprezentacija igrala je 27. ožujka 1996. s Rumunjskom kad je Grebenarević izišao iz zgrade u kojoj su mu živjeli roditelji, u Ulici Stojana Aralice na beogradskoj Bežanijskoj kosi, i zajedno sa Šubarom sjeo u svoj crni Corrado. Čim je auto krenuo niz ulicu, odjeknuli su rafali. Napadači su pripucali iz dva smjera, najvjerojatnije iz kalašnjikova. Ispaljeno je više od 40 metaka, tako da žrtvama nisu pomogle pancirke koje su imali na sebi.

Ostao je poznat kao najmlađi lik iz filma i po svojoj izjavi: “Obični smrtnici. To, pa to su normalni ljudi, koji, ovaj, žive jedan, kako da kažem, normalan život, razumeš. A mi ih nazivamo obični smrtnici, zato što, što, kažem da to što mi doživimo u jednom danu, oni ne dožive za ceo svoj život. Znači nema šanse oni nikad da dožive ni toliko uzbuđenja ni razočarenja, ni lepote, ni ružnih stvari u celom svom životu, koliko mi doživimo u jednom danu.”

Bojan Petrović

Reketar, pljačkaš i narkobos izrešetan je na uglu Brankove i Carice Milice u Beogradu 28. veljače 1998. godine. “Kad su Jugoslaviji uveli sankcije i zatvorili granice, nove generacije više nisu imale priliku vidjeti svijet izvan Srbije. Suženih vidika i provincijalne svijesti, potpuno su uništile ono viteško što je postojalo u podzemlju”, ovako je otprilike tvorcima filma “Vidimo se u čitulji” govorio Bojan Petrović, rođen 1962. godine, jedan od ondašnjih “crnih bisera”.

Malo nakon ponoći 28. veljače 1998. Jaguar s kotorskim tablicama zaustavio se na semaforu na uglu Ulice carice Milice i Brankove. S kraja kolone automobila koji su čekali zeleno, uz škripu guma, izletio je Fiat bez registarskih oznaka i stao pored Jaguara. Dva nepoznata mladića izrešetala su vozača i suvozača u njemu, a onda dali gas i sjurili se prema Novom Beogradu. Tako su ubijeni Bojan Petrović i njegov prijatelj Zoran Bogdanović Kepa.

Ovako je pričao o nekima od svojih ‘poslova’: “Osobno sam pregovarao s vlasnicima grčkog restorana “Bahus”, ali oni nisu poslušali moj prijedlog. Ušli smo u restoran u subotu navečer, kad je bio prepun. Počeli smo sve polijevati benzinom i odmah su se predomislili i plaćali su nam 25 posto”, pričao je Bojan Petrović.

Aleksandar Knežević Knele

Jedan od najpoznatijih kriminalaca devedesetih pronađen je mrtav u Hyattu 28. listopada 1992. godine. Kad je 28. listopada 1992. godine ubijen Aleksandar Knežević Knele, njegovi prijatelji su objavili 162 osmrtnice! Njegovo tijelo nađeno je u apartmanu tada najluksuznijeg hotela u Beogradu Hyatt.

Aleksandar Knežević je u trenutku smrti imao u džepu 5.000 maraka gotovine i na sebi zlata u vrijednosti od 80.000 maraka. Tufegdžiću i Kneževiću njegov otac rekao je: “Niti mi je sin bio kriminalac, niti se bavio reketom. Kamo sreće da se bavio! Nije bio siledžija.” Zapisali su i riječi jednog inspektora MUP-a: “Kneževićev otac napada policiju da ga je ubila, tvrdi da mu se sin nije bavio kriminalom. Nikada, međutim, nije objasnio otkud njegovom sinu Porsche vrijedan 80.000 maraka, novac kako bi stalno boravio po hotelima… Možda je radio preko omladinske zadruge?” 28. listopad 1992. godine, kad je sobarica u apartmanu 331 hotela Hyatt pronašla nepomično tijelo. Obdukcijski nalaz pokazao je da je usmrćen s tri hica u glavu, a da je prije toga bio prisiljen leći na pod. Istraga je utvrdila da je sam pustio svoje ubojice u sobu.

Bojan Banović

Bio je “žestok dečko” i član voždovačke ekipe, ubijen je 27. studenog 1994, godine, kada je imao 19 godina i to u obračunu s pripadnicima klana sa Zvezdare. Ubojstvo Banovića je bio okidač za seriju sukoba između klanova. Epilog rafala na beogradskom splavu te noći bilo je dvadeset ispaljenih metaka, jedan mrtav i troje teže ozlijeđenih. Kobne hice ispalio je Goran Mrdeljić koji je u sukobu bio teže ozlijeđen.

Njegov otac je poslije njegove smrti tvrdio da njegov sin nije bio kriminalac, da su ga kukavice prvo tukle, a potom i pucali u njega s leđa. U filmu “Vidimo se u čitulji”, Bojan se pojavljuje u društvu momaka s Voždovca u ekipi Gorana Vukovića. Pokopan je 1. prosinca 1994. godine i na njegovom sprovodu većina tih žestokih dečkiju su pustili suzu. Na grobu je bio i Goran Vuković koji je ubijen samo nekoliko dana kasnije, 12. prosinca. 

Zagrebački obračuni

U Zagrebu je tijekom 90-ih bilo niz likvidacija u podzemlju. Početkom 2000. na čelu jedne jake skupine kriminalaca bio je Vjeko Sliško, "kralj poker aparata". Do 22. ožujka 2001., kada ga je na Cvjetnom trgu hicem u glavu ubio James Cappiau, kojeg je zatim ubio Sliškov tjelohranitelj Ivica Bertić, Sliško je preživio četiri atentata. Cappiau je na Sliška ispalio šest dum-dum metaka iz revolver marke Taurus.

- Cappiau je kod sebe u trenutku napada  imao dva Taurusa, dvije bombe M75 i strojnicu Agram sa snajperom i prigušivačem te tri spremnika po 28 metaka. Moj je dojam, po izboru i količini oružja, da Cappiau nije bio profesionalac nego infantilni luđak. Kao da se selio, pa je sa sobom nosio sve što ma od oružja. Za profesionalnu likvidaciju u centru grada dovoljan je jedan dobar pištolj, a ne dva loša revolverčića, nepouzdani i poluzavršeni automatski pištolj te bombe. Izbor oružja je vrlo loš i po tome se vidi da se ne radi o profesionalcu - zaključio je vještak Rade Stojadinović.

'Dragi Marko, nedostaješ vodama Jadranskog mora'

Za organiziraniju ove likvidacije osuđen je Marko Nikolić. Nedugo nakon Sliškova ubojstva pobjegao je u Latinsku Ameriku. U medijima su svojedobno osvanule njegove fotografije sa zgodnom mladom djevojkom, a ovo ljeto ga je hrvatska policija razglednicom pozvala da se vrati u Lijepu našu. 

- Dragi Marko, nedostaješ vodama Jadranskog mora. Dođi i zaplovi s nama na putovanje koje nikada nećeš zaboraviti. Srdačno, policija, piše na razglednici.

Likvidacija Klice

S likvidacijama mafijaških bossova u Hrvatskoj se stalo sve do 2015. kada je u Sesvetama ubijen kontroverzni poduzetnik Vinko Žuljević Klica. Podsjećamo, Kad je Klica 3. svibnja 2015., nakon jutarnje nedjeljne mise u blizini crkve svetog Antuna Padovanskog u Sesvetama, sjeo u automobil i krenuo kući, Škoda mu je prepriječila put. S motocikla su pucali u auto, a kad je istrčao iz vozila i pokušao pobjeći, pucali su u njega.

Svjedoci su rekli da je ubojica, nakon što je Klica, koji je u ratu u BiH izgubio nogu, pokušao pobjeći, prišao ranjeniku i iz blizine mu je pucao u glavu. Cijeli napad trajao je samo desetak sekundi. Nakon toga ubojice su pobjegli. Škodu su zapalili i ostavili je u Novoj Branimirovoj pored pruge.

Umirovljeni časnik HVO-a Vinko Žuljević Klica tijekom rata u BiH bio je pripadnik postrojbi Mladena Naletilića Tute. Nakon završetka rata dolazi u Zagreb i postaje blizak prijatelj Vjeke Sliška, kralja poker-aparata. U policiji su ga povezivali s brojnim nezakonitim poslovima, no njihove sumnje nisu potvrđene sudskim presudama. Žuljević je oslobođen i optužbi za ubojstvo agenta HIS-a Veselina Marinova jer ga je u lipnju 2002. u kafiću NBA u Zagrebu ubio u samoobrani.

Sarajevska likvidacija

U BiH niti jedna mafijaša likvidacija nije izazvala toliko pozornosti kao ubojstvo Ramiza Delalića Ćele. Kriminalac prije rata, Ćelo je, zbog vojne uloge koju je igrao tijekom žestoke obrane Sarajeva, kako ispred tako i iza prve linije, bio poznat i popularan.  Bio je, pisali su bosanskohercegovački mediji, i vođa sarajevskog podzemlja i to mu je došlo glave.

Delalić je ubijen 27. lipnja 2007. godine u Sarajevu u Odobašinoj ulici, gdje se skrivao zbog informacija koje je dobio da ga čeka "likvidacija". rekonstrukcijom ubojstva istražitelji su utvrdili da je Delalić  primio poziv na mobitel, nakon kojeg je otišao ispred zgrade. Ispod stuba ga je čekao ubojica, a njegov suradnik stajao je u ulici preko puta. Delalić je sišao ispred, suradnik zazviždao, Delalić se okrenuo, a onda je ubojica izašao ispod stepenica i iz Uzija ispucao pet metaka u Ćelu. Navodno je Ćelo nakon što je primio nekoliko metaka, i dalje bio živ, pa se ubojica približio i ispalio šesti, smrtonosni metak.