Lipički zet Gadafi se ničeg nije bojao, a od njega su strahovali četnici: Borio se krvavo za Lipik

Nakon više od 100 dana krvavih borbi, brojnih žrtava, stradavanja i uništenja Lipik je oslobođen od neprijatelja. Postao je prvi oslobođeni grad u Domovinskom ratu i jedini oslobođeni grad do 'Oluje'. 

Lipik je početkom listopada bio djelomično, a potom pred kraj studenog gotovo potpuno okupiran. Borbe za Lipik bile su teške i krvave, a braneći svoj grad od neprijatelja poginula su čak četiri zapovjednika obrane: Marijan Žunić, Zdravko Mance, Berislav Ivošević i Ibrahim Abushaala Gadafi.

Libijac Gadafi Lipik je smatrao svojim gradom

Jedan od zapovjednika, lipički zet Ibrahim Abushaala Gadafi bio je strah i trepet za četnike. Bio je neustrašiv, kažu njegovi suborci. Strašan borac koji se ničega nije bojao. Stručnjak za gerilsko ratovanje. Lipik, grad u koji je doselio iz rodne Libije, smatrao je svojim. Braniti ga od agresora bila mu je dužnost, srcem je krenuo zaustaviti neprijatelja koji je planirao da ga uništi, razori i osvoji.

- Bio je jako hrabar. Priključio se obrani odmah na početku. Njegovo znanje i iskustvo davalo nam je određenu sigurnost. Mi smo u to vrijeme bili goloruki, samoorganizirani. Morali smo doći do oružja kako smo znali i umjeli, morali smo brzo učit, a on je bio taj uz kojeg smo se osjećali sigurno - ispričao nam je svojedobno Vinko Dolić, Gadafijev suborac.

Ibrahim Abushaala Gadafi rodio se 1955. u Libiji, po zanimanju je bio medicinski tehničar, ali je kao vojnik u domovini sedam godina služio vojsku i sudjelovao u Libijsko-čadskom ratu. U slobodno vrijeme bavio se boksom.

Svoju nevjenčanu suprugu, Hrvaticu Zoricu Jurki upoznao je u Libiji gdje je ona osam godina radila kao medicinska sestra. Nakon što se ona vratila u Hrvatsku i on je došao za njom. Prije Domovinskog rata živio je u Lipiku u Ulici Petra Svačića 11, a Lipičani su ga prozvali Gadafi - prema dugogodišnjem predsjedniku Libije, pukovniku Muameru Gadafiju. Među Lipičanima je još bio poznat i pod nadimkom Martin.

- S njim nikad nije bilo nikakvih prijepora ni sukoba.  Nije on odmah postao zapovjednik. No kad smo vidjeli kolika je njegova hrabrost i znanje imenovali smo ga. Nažalost svi ratni zapovjednici obrane Lipika su pokojni - kazao nam je Dolić.

'On je išao na najopasnije zadatke'

Četnici su znali da postoji neki Libijac, da je strašno opasan i da je na hrvatskoj strani.

- Samo njegovo postojanje je dosta psihološki djelovalo na njih. Da su oni tada znali koliko smo mi bili malobrojni. A svaki dan smo imali bliske susrete s četnicima. Jedan od žešćih napada je bio baš tog 28. studenog kad je Gadafi i poginuo - prisjetio se Dolić.

- Svatko se bojao ići s njime. Na primjer navečer, ode on oko 10 sati u izviđanje sam sa IC uređajem. Nakon toga dođe i traži čovjeka koji će ići s njime, samo da mu nosi rakete za osu. Dečki su većinom odustajali na pola puta, a on je nastavljao sam. Uvijek se vraćao, no taj put nije. Nije to bila greška, nego sudbina. On je znao reći: 'Ako te Bog neće - neće, al’ kad te hoće - hoće!' Zadnju noć prije pogibije proveo je na punktu u Ulici Nikole Tesle. Imao je predosjećaj da će poginuti.

Okupljenima je tada rekao: 'Ja ću sutra poginuti'. I poginuo je 28. studenog 1991. godine. Bog ga je tog dana, jednostavno htio… - opisao je svojedobno Gadafija jedan drugi njegov suborac.

Naime, tog 28. studenog vodile su se bitke po cijelom Lipiku. Gadafi je usred borbi izašao je iz zaklona i zaklonjen iza električnog stupa ispalio je tromblon na neprijatelja. Tada se vratio u zaklon po novi tromblon. Prilikom istovjetnog pokušaja, izašavši iza električnog stupa, bio je pogođen metkom na mjestu gdje se spaja pancirka. Samo je kleknuo i izustio svoje posljednje riječi 'Nemam nogu, ja gotov!' i poljubio privjesak na lančiću. 

Istinski domoljub i branitelj grada

Nakon osvajanja Crkvene ulice neprijatelj je na svojoj televiziji prikazao tijela Gadafija i, također tog dana, poginulog hrvatskog branitelja Branka Marinčića - Đinca, uz komentar da je to libijski plaćenik. Kamera je cijelo vrijeme, pogrešno, zumirala Marinčića. Lipičani su dobro znali da Gadafi nije bio libijski plaćenik, nego istinski domoljub i branitelj grada u koji je doselio i kojeg je zavolio.

Libijsko veleposlanstvo u Beču je nakon prikazane reportaže reagiralo prosvjedom kod Vlade RH. Uputili su svoje službenike u Zagreb radi istrage u vezi s pogibijom libijskog državljanina. 

Kako su im stavili na uvid sve dokumente koje su tražili, kao i tijelo poginulog Gadafija, ispričali su se zbog neugodnosti, te su zamolili da se njegovo tijelo na zahtjev obitelji, preveze u Libiju.

Trećina Lipika nikada nije pala u ruke okupatora, 6. prosinca 1991. kada su branitelji oslobodili okupirane dijelove Lipika tijelo Gadafija pronađeno je na groblju.

Nakon obdukcije i identifikacije Gadafijevog tijela u Zagrebu, obavljen je posmrtni obred prema islamskim običajima koji je predvodio dugogodišnji muftija Islamske zajednice u Hrvatskoj Šefko ef. Omerbašić. Tijelo Ibrahima Abushaale prevezeno je u Libiju gdje je sahranjen u rodnoj Misrati. Posmrtno je unaprijeđen u čin bojnika hrvatske vojske.

Dočekali Božić 1991. u oslobođenom gradu

Saša Barčan, ratnog nadimka 'Mali medo', u obrani Lipika i Pakraca sudjelovao je više od četiri godine. Lipičani su, ispričao nam je u razgovoru jednom prilikom, u svom gradu 'slomili zube' vojnicima zloglasnog Banjalučkog korpusa koji su dio Lipika zauzeli 12. listopada 1991., a u drugom valu napada 28. studenog osvojili su skoro cijeli grad. Oslobodili su ga i dočekali Božić u svom gradu.

- Nakon oslobođenja Lipika smo radili uz standardne poslove - straže, patrole, izviđanja, čišćenje ulica i dvorišta od stradalih životinja. Naša sreća je u tome što su temperature stalno bile ispod nule pa nije došlo do zaraze. U nekoliko brzinski obnovljenih svinjaca smo uspjeli uloviti nekoliko živih svinja koje su slobodno lutale gradom. One su nam kasnije služile kao dodatni izvor hrane - prisjetio se 'Mali Medo' tog prosinca 1991.

Neprijatelj je tada već dosta dugo bio relativno miran, samo bi ponekad neka granata doletjela pa su i dalje bili na oprezu, no nije bilo opuštanja. Ipak, za Božić su odlučili počastiti.

- To božićno jutro mi smo odlučili ispeći odojka kako bi bar malo dočarali Božić koji nećemo proslaviti sa svojim obiteljima. U nama su se miješali tuga zbog poginulih suboraca, ali i ponos što smo uspjeli osloboditi naš grad. Hodajući gradom koji je razrušen više od 90 posto sa sjetom sam se prisjećao prijeratnih Božića. Tako se nas desetak za ručak gostilo odojkom, juhom koju smo skuhali na punktu i kolačima koje su nam poslali iz zapovjedništva. Uz pjesmu i veselje, ali i stalni oprez čekali smo daljnje zapovjedi uz nadu da je to ovakva prva i posljednja proslava Božića - kazao nam je Barčan te ističe kako je to bilo vrijeme zajedništva i jedinstva, jer su svi  na neki način bili potpuno svjesni što je život i kako ga je lako izgubiti. Zato su se i brinuli jedni za druge.