Ljudi mu ne nedostaju: Živim sam u šumi bez struje i vode

Imam kreditnu karticu

- To me izulo iz cipela. Baš mi je bilo naporno i svakakvi ljudi su me zvali, vidjeli su u meni nekoga gurua, od totalnih luđaka koji bi prespavali kod mene i ostavljali mi vjerske relikvije po kući i istjerivali na neki način đavla... Bilo je svih religija, ali i masa ljudi koji su me dolazili gledati kao da sam životinja u u zoološkom vrtu! Neki su mi nudili da počnu raditi dokumentarac o meni, no sve sam stopirao. Ljudi su počeli tražiti moj savjet, a žene koje su se htjele udati pitale su kako to ostvariti. A kako bih im ja na to odgovorio?! Ja nemam čarobni recept za sreću, samo sam se u jednom trenutku zasitio gradske gužve i vreve i odlučio se izolirati od toga - priča Nikola.

Dolazak u Kokočak nakon što je trenirao plivačicu Anu Sršen i s njom uzeo dvije srebrne medalje na Paraolimpijskim igrama u Sydneyu i Ateni, sa Stjepanom Božićem radio šest godina i s njim uzeo svjetsku titulu, s Gordanom Kožuljem osvajao zlatne medalje, Dire Tune pomogao da pobijedi na Bostonskome maratonu, s Elvan Abeyleggese uzeo zlato na Europskom prvenstvu 2010., bio dio tima atletske momčadi Turske i Azerbajdžana, Marokanca Aminea Laaloua trenirao za pobjede u utrkama na 1500 metara u Dijamantnoj ligi...

Ne treba mi internet

Mnogima je bio još čudniji kad su čuli da Nikole ne namjerava uvoditi ni struju te da mu ne trebaju ni voda, ni internet, ni televizija, ni radio ni drugi – ljudi. No najviše je sve iznenadio kad je objavio da je sve materijalno što je do tada imao u životu podijelio prijateljima. Sebi je ostavio 10.000 eura kojima je kupio 50.000 četvornih metara zemljišta ponad Kokočaka na kojem kani izgraditi brvnaru od prirodnih materijala i “uživati u svom duševnome miru”.

Uskoro slavi prvi rođendan života u šumi, Nikola je sagradio brvnaru i tu istu drvenu kućicu iskoristio kao kostur koji oblaže zemljom i stajskim gnojivom te, praktički, od nje radi superizoliranu kuću u kojoj se neće morati brinuti zbog kiše ili snijega.

- Radim dosta sporo jer ne koristim nikakve umjetne materijale, plastiku, znači samo koristim materijale koje nađem u krugu od 800 metara i mogu ga dovesti u tačkama. Moja filozofija se svodi na život u skladu s prirodom. Htio sam živjeti bez smoga, bez ikakvog otpada, ne proizvoditi nikakvo smeće, pomoći lokalnoj zajednici i sebi pronaći neki mir - kaže Nikola.

Marko Mrkonjic/PIXSELL

Društvo mu pravi tek udomljena maca, koju zove jednostavno - Maca. A odnedavno u umjetnom jezeru nedaleko od svoje kuće ima i jato gusaka, koje se razgaču kad ih pušta iz kućice te dođu do njega da im nešto osobno ponudi na dlanu.

- Doći u Kokočak nisam odlučio preko noći. Kad sam prvi put uočio oglas o prodaji ove parcele, znao sam da će to biti moj budući raj. Pogotovo kad sam došao pogledati parcelu i kad sam raširio mrežu za spavanje između stabala te ovdje ostao spavati danima. 

Pije i pere se u potoku

- Pazite, obišao sam pola svijeta, svugdje sam bio sa svojim atletičarima, ali – nigdje nisam doživio da mogu piti vodu iz potoka! Zato sam znao da ću se ovdje vratiti - pojašnjava nam Nikola, rođeni Zaprešićanin, koji je diplomirao na kineziološkom fakultetu. Za njega je život u Kokočaku postao dosad najveći životni izazov.

Od dolaska u Kokočak tek nekoliko puta je napuštao svoj raj. Prvo je iskoristio mogućnost besplatnog leta te otišao u Kirgistan popeti se na Pik Lenin, a drugi put je vlakom otišao na svadbu svog prijatelja boksača Stjepana Božića. A tad je ostao bez kokoši, jer je njegovo kratko izbivanje iskoristila lisica, i to ona s kojom se sprijateljio i ostavljao joj prošlu zimu voće.

Bez Lade Nive ništa

- U principu, jelo mi ne treba, moja mačkica pojede više od mene. Hranim se iz drugih izvora, redovno se molim i meditiram, od četiri do šest sati svaki dan, i to mi je hrana. Bog mi sve daje što mi je potrebno. Pitali ste me za higijenu. Kupam se u obližnjem potoku. Evo, sad preko zime iz sela sam dobio i kadu pa ispod nje vani naložim, ulijem vodu i kupam se u toplijoj vodi. Ovdje sve radim od prirodnih materijala u krugu od 200 metara što mogu naći. Pokušavam živjeti samoodrživo, imam neku viziju da ovdje napravim neki botanički vrt i neku permakulturu, sklad prirode i životinja, dakle ograničeni broj životinja da se ne uništavaju priroda i biljke. No kažem, nikad ne znam kako ću se ujutro probuditi. 
Danas uživam u ovoj prirodi, okružuju me divlje životinje, svinje, srne i jeleni, ptice, vodene kornjače i rakovi, nekako ipak mislim da ću ovdje živjeti zauvijek – priča osebujni Nikola, koji je u sličnim, asketskim uvjetima, živio i u Etiopiji. Tamo je čak doveo i našeg proslavljenog boksača Stjepana Božića na visinske pripreme. Ipak, Nikola priznaje da ga je srce nakon svega vuklo u domovinu i da je u svome mjestašcu uistinu pronašao duševni mir. Povremeno ode do grada, no ne nedostaje mu previše ni gužva, ni ljudi.

Prijateljstva održava, no nije ovisan ni o društevnim mrežama ni o tehnologiji.

- Ono čega nemate ne može vam nedostajati, a život na ovakvome mjestu je svakodnevni izazov, kako mentalni tako i fizički - objašnjava ovaj mladić.

- Meni materijalne stvari uistinu ništa ne predstavljaju u životu. Za mene je život u Kokočaku postao dosad najveći životni izazov. Nemam nikakvih planova, sve mi je svejedno, sad mi može pasti na pamet upaliti auto i odvesti se na Sjeverni pol. Znam da se jedino moram brinuti o količini drva, i to je sve - tvrdi Nikola.

Od “tekovina civilizacije” Nikola je u Kokočak ponio tek Ladu Nivu, bez koje se nemoguće dovesti do njegove brvnare, mobitel, koji uskoro kani “šibnuti u potok”, i motornu pilu, kojom je raskrčio šumu.