Loša procjena: Da nisu prodali Aljasku, bili bi 'vladari svijeta'

Mnogi i danas smatraju da su Amerikanci Aljasku ili ukrali od Rusa, ili je uzeli u najam, pa je nisu vratili. Usprkos rasprostranjenim legendama, pogodba je bila poštena, čista i fer i obje strane su imale dobre razloge je sklopiti. Aljaska nije ni oteta ni iznajmljena već prodana.

SAD su tako za 7,2 milijuna dolara  ili 11 milijuna "zlatnih" rubalja kupile milijun i pol četvornih kilometara (veća je nego Poljska, Njemačka i Francuska zajedno) potpune divljine po cijeni od 4 centa po hektaru i samo tijekom prvih 50 godina vladavine nad tom zemljom zaradili od nje barem sto puta više. Naime, iako su uložili u snijeg i led sve im se isplatilo jer su na Aljasci uskoro otkrivene velike zalihe nafte, zemnog plina i ruda.

Što će nam ta "škrinja s ledom"?

Iako prepuna prirodnih bogatstava Amerikanci nisu bili sretni što kupuju neki tamo 'bezvrijedni komad leda' za koji i ne znaju gdje se točno nalazi, a s njim nisu bili sretni ni Rusi. Dogovor je smatran glupošću, a kupovina "bacanjem para u vjetar".

"Kako možemo dati zemlju u čiji razvoj smo uložili toliko snage i vremena, zemlju u kojoj je uspostavljen telegraf i gdje su otkrivena nalazišta zlata?", pisale su ruske novine.

"Što će Americi ta ‘škrinja s ledom’ i 50 tisuća divljih Eskima koji za doručak piju riblje ulje?", žestok je bio i tisak u SAD-u.  

Protiv kupovine su bili čak i Senat i Kongres. Tadašnji državni tajnik William Seward obavio je pregovore o kupovini zemlje snijega i leda, te su dogovor o transakciji zvali 'Sewardove ludorije'.

Ruski trgovci su na Aljasku došli zbog trgovine kljovama morža i dragocjenim krznom morske vidre, koje su nabavljali trampom od starosjedioca. Ti avanturisti i biznismeni 18. stoljeća osnovali su Rusku američku kompaniju koja je bila vlasnik cjelokupne proizvodnje i rudarstva na Aljasci i mogla je samostalno sklapati trgovinske sporazume s drugim zemljama. Sve te privilegije im je naravno omogućila carska vlast jer je od njih ubirala ogromne poreze i imali mnoštvo drugih koristi.

Pohlepni je opljačkali i narod osiromašili

Ruska Aljaska je tako u 19. stoljeću bila centar međunarodne trgovine. U njenom glavnom gradu trgovalo se kineskim tkaninama, čajem, pa čak i ledom, koji je bio potreban jugu SAD-a prije pojave frižidera. Gradile su se tvornice, vadio se ugljen, gradili su se brodovi, a već su bila otkrivena i nalazišta zlata. 

U vrijeme najvećeg procvata glavni upravitelj ruskih naselja bio je jako talentirani trgovac Aleksandar Baranov koji je sebe nazivao "ruski Pizzaro". On je jako zavolio Aljasku pa je oženio i domorotkinju, kći vođe naroda Aleuta. On je gradio škole i tvornice, brodogradilišta, širio trgovinu te je za njegova upravljanja Ruska američka kompanija je imala ogromne prihode i fantastično poslovala.

Kad je on 1819. godine umro na njegovo mjesto je došao kapetan-poručnik Ludwig von​ Hagemeister. U to vrijeme su prema statutu kompanijom  su mogli upravljati samo oficiri Ratne mornarice i oni su uskoro tako profitabilnu kompaniju koja je zarađivala ogromne novce doveli do kraha. Za sve je naravno bila kriva pohlepa i želja za brzim bogaćenjem

Aleksandar Baranov (lijevo) i kapetan-poručnik Ludwig von​ Hagemeister (desno)

Sebi su dali ogromne plaće, a cijene po kojima su od lokalnog stanovništva otkupljivali krzno prepolovljene. Starosjedioci su tako počeli živjeti u neimaštini i siromaštvu i podizali pobune. Rusi su ih gušili gađajući sela na obalama iz vojnih brodova. 

Odlučili su tada početi trgovati ledom i čajem, ali iako je to dobro krenulo i bilo traženo nisu uspjeli sve organizirati kako treba a nikad cijelo to vrijeme nisu ni pomislili smanjiti svoje plaće. Kako bi spasila kompaniju država je morala subvencionirati ovu nekada profitabilnu kompaniju ali čak ni to nije bilo dovoljno.

Ma ta zemlja je samo teret...

Onda je izbio Krimski rat u kojem su se Velika Britanija, Francuska i Turska zaratile protiv Rusije. Ona više nije mogla  snabdijevati ni braniti Aljasku a pomorske puteve su kontrolirali saveznički brodovi. Čak je i trgovina zlatom prestala funkcionirati. Rusi su strahovali da ako britanski brodovi krenu u blokadu Aljaske, Rusiji neće ostati ništa.

U isto vrijeme dok je situacija između Moskve i Londona nikad gora, Rusi s Amerikancima imaju izvrsne odnose.  Ideja da se Aljaska proda gotovo se istovremeno pojavila s obje strane. Nije se činila loša ideja prodati neprofitabilnu i problematičnu regiju kojom su očito mogli upravljati samo hrabri i talentirani.

Eduard de Stoeckl ruski predstavnik u Washingtonu, na zahtjev cara Aleksandra II. započeo je pregovore s državnim tajnikom SAD-a Williamom Sewardom. 

Rusi su, naime, smatrali da je prodaja Aljaske odlična ideja. Naime, bojali su se da bi im Aljasku ionako otela neka druga sila ukoliko je ne bi prodali (npr. Velika Britanija, koja je vladala susjednom Kanadom), te da u tom slučaju ne bi dobili ništa. Vlada Aleksandra II. odluku o prodaji Aljaske pravdala je udaljenošću "Ruske Amerike" od centralne Rusije i visokim troškovima.

Loš predznak: Zastava pala na bajunetu

Službena primopredaja, odnosno izravan prijenos vlasništva Aljaske od Ruskog carstva na Sjedinjene Američke Države izvršen je na današnji dan 1867. u Novoarhangelsku (danas grad Sitka).

Američka i ruska vojska su se postrojile pored stupa sa zastavom, s kojeg je uz topovske salve počelo spuštanje zastave carske Rusije. Međutim, zastava se zamrsila na samom vrhu. Mornar koji se popeo da je odmrsi bacio ju je dole i ona je slučajno pala točno na ruske bajunete. To su mnogi protumačili kao loš predznak.

Nekoliko stotina Rusa, koji nisu željeli primiti američko državljanstvo, bilo je prisiljeno evakuirati se trgovačkim brodovima i u domovinu su stigli tek sljedeće godine.

Zlatna groznica pogodila Aljasku 80-ih godina 19. stoljeća i donijela SAD-u milijune dolara. Na današnji dan slavi se na Aljasci državni praznik, tzv. Alaska Day.

Gdje je nestao novac?

Ostale su zabilježene različite verzije o novcu dobivenom za Aljasku - od spekulacija da je tih sedam milijuna "zlatnih" dolara misteriozno potonulo s brodom u Finskom zaljevu, do toga da je Eduard de Stoeckl taj novac pohranio u londonsku banku, ali i da je sam potrošio 165 tisuća dolara i to za odvjetnike i potplaćivanje novinara i kongresmena, jer je zadržao kao proviziju i za sebe.

Aljaska puna Hrvata

Aljaska koju zbog važnog međunarodnog prometnog položaja danas zovu "prozorom prema Aziji" i "stražnjim vratima prema Kanadi" je 1884. dobila status okruga, 1912. službeno je proglašena teritorijem SAD-a, a 1959. je proglašena 49. saveznom američkom državom, koja uz Havaje, jedina nije direktno povezana sa američkim teritorijem. Iako je najveća država SAD-a ona je vrlo slabo naseljena.

Na njoj živi svega oko 700 tisuća ljudi. No njihovi prihodi su među najvećima u SAD-u. Na Aljasci danas živi više od 50 tisuća stanovnika hrvatskog porijekla, što je otprilike dvanaestina ukupnog aljaškog življa. oni su na ovaj poluotok došli krajem 19. i početkom 20. stoljeća "trbuhom za kruhom".