Lovac na jelene: čitanje znakova ili svako je sjećanje fikcija, stvaran je samo rat u Ukrajini

Knjigu “Trojica za Kartal”, u kojoj sam trideset godina kasnije nanovo, ali nekim posve drugim pričama, kanio ispisati “Sarajevski Marlboro”, otvara priča “Kino”. Jedne zimske večeri s majkom idem u kino. Karte za kino Dubrovnik danima su unaprijed kupljene, film je veliki hit. Mati, koja je prošla trideset i petu, htjela je u kino s tadašnjim ljubavnikom, ili bi ljepše bilo reći dečkom, inače pomorcem, ali on nije mogao stići u Sarajevo, pa je u kino povela mene. Bit će to posljednji put u životu da zajedno idemo u kino. Film je “Lovac na jelene”. Događaj iz kojeg je priča nastala stvarno se dogodio. Premda to za samu priču i nije važno. U njoj opisan meteorološki fenomen mog djetinjstva, nešto što se ponavljalo skoro svake zime, a što nisam doživio nigdje osim u Sarajevu: neko polusunčano, južinasto zimsko jutro i popodne, s temperaturom od skoro dvadeset stepeni, pretvara se u noć velikog snijega. U “Lovcu na jelene” postoji sličan rez: mir jednoga sumornog radničkog grada, koji je tad sličio našoj Zenici, usred se zajedničkog druženja, preko neodoljive i vječne melodije odsvirane na klaviru, pretvara u najstrašniji rat u Vijetnamu. Godinama kasnije, u proljeće 1992, tako se u Sarajevu očajnički žuđen mir u jednoj noći i jutru pretvorio u rat, koji će službeno potrajati sljedeće tri i pol godine, ali zapravo će se samo dalje transformirati do kraja naših života, i na kraju će trajnim učiniti naša progonstva iz naših postelja i iz zavičaja. To je razlog, taj veličanstveni filmski rez s klavira na Vijetnam, što mi se ovaj film često u pamet vraćao, a onda i što sam ga, preko priče “Kino”, iskoristio da u “Trojici za Kartal” načinim dvostruki rez: onaj formativni, s dosadne i pretople zimske omorine na teški sarajevski snijeg, i onaj sudbinski, s djetinjstva i mladosti na rat i opsadu Sarajeva.

Knjizi smo se nadali pred Božić. Ali onda je zbog epidemije, nestašice papira i novog formata biblioteke kasnila sve do pretposljednjeg tjedna siječnja. Mjesec dana kasnije, premda su to zapadni mediji i američke službe dugo najavljivali, Rusija je preko Bjelorusije iznenada napala Ukrajinu. Plan je bio da se Kijev munjevito opkoli, a zatim i zauzme. Način na koji se mir pretvorio u rat bio je šokantan za svijet, naročito za Europu. Manje zbog načina na koji su Rusi to izveli, a, ipak, više zbog činjenice da je ovo prvi rat koji se odvija u srcu naše civilizacije, u Europi, na poznatom tlu i među poznatim ljudima, čije su okolnosti zahvaljujući društvenim mrežama i pametnim telefonima istoga trenutka ugrađene u naše živote. Tehnologija, gadžeti, fejsbuci i tviteri prije će nego ikakva politika i ideologija, prije nego i naš inherentni rasizam i ksenofobija prema ljudima iz Azije i Afrike, razlikovati rat u Ukrajini od niza prethodnih ili usporednih ratova (poput onog u Jemenu). Jednostavno i banalno, Ukrajinci su naši prijatelji na fejsbuku.

Koješta me je prvih dana ukrajinskog rata podsjećalo na Sarajevo i na moj prekinuti život u tom gradu. No, takve asocijacije niti su pristojne, niti su zdrave. Njih bih se trebao sramiti, jer ako se ne posramim, one će, te asocijacije, biti jasan znak posvemašnjeg odsustva empatije i parazitiranja na tuđoj nevolji. Čak i kada bi sve bilo isto, čak i kada bi ukrajinska nesreća bila kopija naše sarajevske nesreće - a zaista nije tako!, mogućnost usporedbe bi trebalo odbaciti. Jer ono što se nama zbilo daleka je prošlost, s izvjesnim i također odavno poznatim krajem. Njima se to događa sad, i ne zna se kakav će biti kraj. Mi smo preživjeli, osim onih među nama koji nisu. U Ukrajini nema preživjelih, jer svatko još uvijek može biti ubijen. Razlike su to između rata koji upravo traje i rata koji je odavno završen. Ili koji zauvijek traje, ali se u njemu ne gine. U biti, razlika između prošloga i aktualnog rata jednaka je razlici između filma (ili knjige) i stvarnosti. Svako je sjećanje fikcija. Svaka je prošlost fikcija. Stvarno je samo ono što se upravo događa.

Zašto sam, iz kakvog to osjećaja ili predosjećaja, baš sad pisao “Trojicu za Kartal”? To ne znam. Pisao sam, jer sam osjećao da je živo ono o čemu pišem. Ne mogu reći što ga je učinilo takvim, živim. Ali na taj rez između mira i rata, jer u priči “Kino” je mir posvuda osim na filmu, a u sljedećoj priči “Učiteljica” najgori je od svih naših zamislivih i nezamislivih ratova. Ta priča, bez sumnje, najstrašnija je u knjizi. A rez između “Kina” i “Učiteljice” ovu konceptualiziranu knjigu priča nastoji pretvoriti u roman. Sve priče u knjizi povezane su mjestom, vremenom i sudbinom. Je li to dovoljno da bi nešto bilo roman? Ne bi to bilo važno pitanje, jer nije važno ni nužno da nešto bude roman - roman nije ništa bolji nego otoman, ali važna je cjelovitost iskustva. Važan je rat, koji za razliku od mira predstavlja precizno definiran pojam i sugerira čitavo jedno antropološko stanje. Rat je zasebna civilizacija. U ratu drukčije čitamo znakove, dok je mir sve i svašta.

Recimo, sljedećih nekoliko znakova. Likovi u “Lovcu na jelene” - što nitko u ona vremena ne bi primijetio - nose ova imena: Mike Vronski (igra ga Robert De Niro), Steven Pushkov (John Savage) i Nick Chevotarevich (Christopher Walken). U jednom trenutku vojni doktor upita Nicka: Chevotarevich, je li to rusko prezime? Ne, to je američko prezime, mirno mu i uvjereno Nick odgovori. Čevotarevič, doista, teško može biti rusko prezime. Ali vrlo je vjerojatno bjelorusko. Kao što su Mike i Steven po svoj prilici - Ukrajinci. Mogu oni biti i Rusi, ali s obzirom na migracijske tokove našega dvadesetog stoljeća, mnogo je vjerojatnije da su se u toj američkoj željezari zatekli sinovi i unuci Ukrajinaca, i da će sinovi i unuci Ukrajinaca završiti u Vijetnamu. A onda poteku glasovi slatkog pravoslavlja, liturgijsko pravoslavno pojanje važan je dio magije “Lovca na jelene”. Barem za mene, koji kroz ratove, tuđe i svoje, pronosim ovaj film.

U ta davna vremena, prije četrdeset i koju godinu, redatelju Michaelu Ciminu iz nekih su davno minulih razloga efektno djelovala slavenska imena u američko-vijetnamskoj priči. Alegorija se u međuvremenu raspršila poput oblaka na nebu s neke stare fotografije. Danas, u mom sjećanju na opsadu Sarajeva, u knjizi “Trojica za Kartal”, a onda u mom doživljaju rata u Ukrajini, ta okolnost dobiva neka posve druga značenja. Rat je, govorim to, zasebna civilizacija. Dok je bio mir, putovao sam u Kijev, Lavov, Vinicu. Dok je bio mir, bio sam u Minsku. Dodirnuo sam samim sobom Ukrajinu i Bjelorusiju, osjećam se višestruko intimnim s Vronskim, Puškovom i Čevotarevičem.

Sljedeći zanimljiv znak: jedna od najupečatljivijih scena “Lovca na jelene”, ujedno i jedna je od najupečatljivijih scena epohe naših djetinjstava i pratećih im fikcija: scena ruskog ruleta. Prijatelj uzalud nastoji izbaviti prijatelja, u igri koju sebi za zabavu, te za kladionicu, organiziraju Vijetnamci, goneći američke zarobljenike da u parovima, do smrti, igraju ruski rulet. Film je bio kritiziran, pa i prezren, kako na europskom komunističkom istoku, tako i od mnogih striktnih ljevičara, jer ova epizoda nema povijesno pokriće, a Vijetnamci u njoj su prikazani kao grdni zlikovci. Nevažno za film, nevažno za našu priču, jer i taj ruski rulet tu nije da bi se prikazali Vijetnamci, nego da bi se prijateljstvo dovelo do svoje krajnje konsekvence. I da bi se do kraja ispričala priča o ratu.

Ruski rulet bio je te 1979. ili 1980. jedan znak, iza kojeg se rastvarala jedna metafora. Dvanaest godina kasnije, kada mi je na početku opsade “Lovac na jelene” ponovi bio na umu, drugi je to bio znak, druga metafora. Nakon samo nekoliko dana ukrajinskog rata Marija Zaharova, zvana Maša, glasnogovornica ruskog ministarstva vanjskih poslova, vrlo je ozbiljno zaprijetila upotrebom atomskog oružja protiv Zapada, bude li podrške Ukrajini. Sljedećih dana i tjedana, sada već i mjeseci, u nepravilnim se vremenskim razmacima, izgovarana iz različitih usta i glava, ponavlja ruska prijetnja atomskim bombama. Svaki put nakon što prijetnja biva izgovorena, politički analitičari, Putinovi kumovi i poznanici, anonimni psiholozi ili psihijatri, koji su na raznim svjetskim televizijama dočekali svojih pet minuta slave, ozbiljno ili manje ozbiljno tumače, prenose i šire izgovorene prijetnje. Ali uvijek tako da svoju publiku uvjeravaju da Putin misli ozbiljno.

Naravno da misli ozbiljno. Samo što je koncept njegove ozbiljnosti ponešto različit od koncepta njihove ozbiljnosti. Plavokosa, mrgodna Maša, trenerica fiskulture u koju se zaljubljuju bubuljičavi derani, koje ona ismijava kad nisu u stanju preskočiti ono gimnastičko magare - ili kako se to već zove, ta, dakle, Maša zaigrala je ruski rulet sa svijetom. Ali gazda je prethodno dobro pripazio da revolver bude prazan, bez ijednog metka. Jer ovaj put riječ je o igri s dva revolvera. I upucan odmah biva onaj koji je preživio. Ovaj put igra se s glavama svih ljudi na zemlji. Ali onaj tko je igru zaigrao, računa na to da će svatko osjetiti cijev samo na svojoj sljepoočnici, i da će u svemu presuditi kulturni kod i mentalitet. Za čovjeka sa Zapada jedan metak uz pet praznih ležišta, dakle jedna smrt naspram pet života, ravno je pogibiji i vrijedno predaje. Za čovjeka s Istoka pet praznih ležišta mnogo je više od jednog metka. Uostalom, nije li upravo to i pokazao Mike Vronski, kada je očajnički pucao sebi u sljepoočnicu, ne bi li dozvao Nicka Chevotarevicha svijesti i životu. Ležište bilo je prazno. Sljedeći put nije. Mike i Nick mogli su, doista, biti samo Mihailo i Mikola, ili Nikola, Nikolaj, Mikolai… Koliko god Chevotarevich bilo američko prezime, igrajući tu igru slavenski je prijatelj pokušavao spasiti svoga slavenskog prijatelja. Tako je to kada mislimo u znakovima. A rat se, uglavnom, vodi znakovima. Nekad se pogodi, nekad promaši. Uglavnom, vrijedilo bi ovih dana ponovo gledati “Lovca na jelene”.