Malo kruha, to je sve što treba. I kolači, mrijela bih bez kolača

Iako im se kuće mogu pronaći na zemljopisnim kartama, a imena u telefonskim imenicima, ljudi na Baniji u stvarnosti ne postoje. Bar ne u punom smislu te riječi. 24sata pokreću serijal Zaboravljeni, u kojem ćemo cijeli mjesec objavljivati po jednu reportažu na dan kako bismo upozorili na preživljavanje tih ljudi. 29 dana, 29 reportaža.

Kruh, ništa više. Dvjema bakama, Slavici Popovčić i Jani Sučec, nedostaje samo kruh. Tako jednostavno i tako simbolično.

- Valjda nisu imali računa od toga. A bilo je lijepo kad su ga dovozili. Kruh, mislim. Nema trgovine. Bila je prije, ali evo već dva mjeseca je nema. Znala sam naručiti. Napisati na papir, nazvati pa bi mi donijeli. Ali sad je i to zatvoreno. Valjda nisu imali prometa, ne znam. Zovem da ću naručiti, a oni kažu da ne rade više. Nema ni kruha, ni trgovine, ni ljudi. Sama sam tu u kući, nema žive duše. Nema nikoga. Sama samcata.

Slavica se teško kreće, otišla su koljena, kukovi i zglobovi. Svejedno, stalno zapitkuje treba li nam ičega. Kave, vode, ičega.

- Najvažnije mi je imati kruh. Samo to. A ovo ostalo mi moji mogu donijeti kad zatreba. Kad mi baš zapne, zet dođe. Ali on je bolestan. I kćer je isto bolesna. Doktori ne znaju što je, kažu da je slaba krv. Ne znam...Prije je uvijek u Bučici bila trgovina. Cijeli život sam ovdje. Uvijek je bila. Poslije rata je bila neka gostionica... Kad se oslobodilo, napravili su opet trgovinu. U ratu mi je kuća bila srušena. Bila je izgorjela. Obnovili su je.

Novi zidovi su izdržali. Unutra je uredno, nema trunke prašine na stolu, štednjaku, ormarima. Kako Slavica s ovakvim nogama uspijeva čistiti?

- Potres... Kako je bio jak... Ja sam se slegla u kauču... Gdje ću? Da je kuća gorjela, nisam mogla pobjeći. Srušila su se drva na stepenice, sva su pala dolje. Nisam mogla vani. Onda sam uzimala malo pomalo i palila ih. Ložila. Nisam ih više slagala. Ma kuća dobro izgleda, puklo je samo malo oko dimnjaka. I tamo gdje vi sjedite. Dobro je, nije strašno. Nije strašno.

Samo da je taj kruh... I kad bi mi netko dolazio, barem jedanput mjesečno. A ima tu starih ljudi, znate? Starih i nemoćnih. I mene koljena bole. I kukovi. Ne mogu normalno zakoračiti. Imam rane, otvaraju mi se na nogama. Kuham za dva, tri dana, da se ne mičem previše. Stara sam za operaciju, sedamdeset sedma mi je godina. Kažu da nema oporavka. Ne mogu se okrenuti na kauču. Teško je.

Imam osjećaj da smo zaboravljeni. Baš smo nigdje. Zaboravljeni. Stari i zaboravljeni. Sama sam u zaselku, osim jedne bake. Ona je isto sama, bez djece. Zove se Jana. Zadnja kuća desno. Ima i jedan nalijevo, jedan muški. Bio je bolestan. Ne znam kako je sada. Eto, nas troje. Hoćete li otići kod Jane? Ona vam voli kolače...

Donja Bučica: Serijal "Zaboravljeni", Slavica Popovčić i Jana Sučec | Foto: ILUSTRACIJA/Davor Puklavec/PIXSELL

Jana se smiješi, peć cvrkutavo pucketa u hodniku. Na stolu je raširila domaću tjesteninu, žuti se na kariranoj tkanini.

- Evo, 39. sam godište, pa računajte. Ajde, koliko je to? Tako je. Osamdeset četvrta mi je godina. Prestali su dovoziti kruh, ima već mjesecima. Prekinuli su. Nema više. Otišao je i pekar. A znate da bi nam dosta bilo i dvaput tjedno. Ne treba više. To je pošteno, ja ne znam nepošteno. A i ne trošim ga puno. Mećem ga u škrinju. Napišem do kojeg se datuma može jesti i onda bacim ako istekne ili ostane...

Kruh je potreba. Obična, svakodnevna, normalna potreba. Jana bi bez njega možda i preživjela, ali bez kolača...

- Ja ih sebi nabavljam. Nabavljam ih sigurno. Mrijela bih da ih ne nabavljam. Kolači... Nemam najdraže, svi su mi dragi...

Pomažu mi. Ne bih mogla živjeti da mi ne pomažu. Nemam djece, nemam rodbine. Tu su ova dva susjeda i rodbina od pokojnog supruga. Njima se mogu zahvaliti. I kad je potres bio, obilazili su nas i donosili... Hvala svakome. Kuća... Evo vidite po podu kako je popucalo... Dimnjak isto. Ali dobro je. Dobila sam dimnjak. Nije ga država popravila, ja sam ga platila, došla je rodbina iz Zagreba i donijela novce. A meni poštar donese ovo zero mirovine. Dobro je. Ja sam prema svima jednako i dobro. Dobro je...

Donja Bučica, 29. studenog, 2022.