"Mama, ja ću uvijek i stalno misliti da je moj tata još živ"

Moj suprug Milan ustrajno je ponavljao kako Vukovar ne može pasti. Vjerovao je u pomoć, govorio da ne paničarim i da je pomoć već na granici. Kad je odlazio na položaj tog 14. rujna 1991., ni on ni ja nismo znali da se više nikad nećemo vidjeti, spuštena pogleda pripovijeda Bronka Magdić (60).

POGLEDAJTE VIDEO:

S četiri godine starijim suprugom, sinom Dariom i kćeri Marijom, tad dječicom od 12 i 13 godina, živjela je na ulazu u Vukovar, blizu vojarne. U trenutku kad im je otac odlazio, djeca su bila kod rodbine u Vinkovcima, a Bronka se sa šogoricom i njezinom djecom spustila u podrum.

Granata prošla kroz kuću

- Vojska je prvo ušla u taj dio grada i došli su na pola kilometra od naše kuće. Gađali su hrvatske domove i kroz našu je kuću proletjela granata. Ušla je na jednu i izletjela na drugu stranu. Tu noć, 14. rujna, jako je puno tenkova dolazilo iz Negoslavaca. Gađali su podrume i poginule su cijele obitelji. Došla je jugovojska i rekla da izađemo iz podruma, da smo spašeni i sigurni te da se javimo ljudima koji imaju bijele vezice na rukavima. Neko vrijeme sam se skrivala kod susjeda, sve dok me nisu zarobili - prisjeća se tih mučnih trenutaka Bronka. Nakon što je prošla torturu Veleprometa i Negoslavaca, 26. studenog zaputila se u Njemačku ocu, sestrama i svojoj djeci. Smršavjela je 10 kilograma i potpuno posijedila.

- Djeca i rodbina jedva su me prepoznali. Nakon pada Vukovara neki Srbi poznanici rekli su mi da je moj Milan na Ovčari i da će se teško izvući. Od šogora sam doznala da je teško ranjen 3. 11. i da je bio u bolnici. Od prijateljice koja je u bolničkoj sobi bila krevet do njegova čula sam da je vojska došla u bolnicu i rekla da se digne svatko tko može na noge. Moj suprug se šepajući digao i od tada mu se gubi svaki trag. I iz Njemačke sam telefonirala, slala upite u Međunarodni Crveni križ. Odgovarali su mi da je u bolnici u Novom Sadu, pa u logoru Stara Gradiška, ali mislim da su sve to bile laži – šireći ruke govori ova tužna žena. Kako je u trenutku zatočeništva u logoru i sama proživjela veliki strah, čak tri puta bila izvođena na streljanje i vraćena, nije uopće razmišljala kako je ostala sama s dvoje malodobne djece. U očevu stanu u Njemačkoj, u kojem ih je u jednom trenutku bilo 14, ostala je do prosinca 1993. Tad se s djecom vratila u Zagreb rodbini.

S boli su se nosila i djeca

- Snagu su mi dala djeca čim sam ih vidjela i zagrlila. Odmah sam počela raditi, vozila sam auto od 6 do 18 sati, i okrenula se vjeri. I još sam se nadala da je moj muž živ. Govorila sam djeci: ‘Tata će se vratiti, uštedjet ćemo novac, čekat ćemo ga’. I oni su mu se nadali, krenuli su u njemačku školu – prisjeća se Bronka ponavljajući da su je u tim kriznim situacijama izvukli zajedništvo, vjera i posao. Pitamo je kako se ona i djeca sve te godine nose s tom boli i neizvjesnošću kakva je sudbina zadesila njihova oca i supruga te kako obitelj proživljava tu tragediju.

- Radeći nismo imali vremena misliti i tugovati. Djeca su htjela kući u Vukovar, željela su tati. Satima bih telefonirala i pokušavala saznati što se dogodilo mojemu mužu. Imali smo po tisuću njemačkih maraka računa za telefon. Moj susjed, Srbin, rekao mi je da je moj muž na Ovčari i teško da će se izvući. Pitala sam djecu: ‘Djeco, gdje ćemo tatu pokopati?’. Moja kći o tome nije željela pričati, toliko joj je bilo teško. Samo bi govorila: ‘Mama, ja ću uvijek i stalno misliti da je moj tata živ’. Kad bismo nešto počeli pričati na tu temu, kći se ustajala od stola i odlazila.

Skrivali tugu jedni od drugih

Sin je više htio pričati, pa mi je nekako bilo lakše. Jedni od drugih skrivali smo svoju tugu i zapravo bježali - priznaje Bronka. Dodaje da su njezina djeca uvijek poslušala sve što je bilo vezano uz tatu. Kad bi im rekla da tata nešto ne bi volio, poslušali bi bez pogovora. Što god je rekla da bi tata volio, to je njima bila svetinja. Njezina djeca su preko noći odrasla. Koliko god je teško, Bronka je zahvalna što se njih troje održalo u svoj toj tuzi.

- Kao vjernik znam da tijelo ne znači ništa kad čovjek umre, važno je gdje je duša i s time si malo olakšam. Zapalim svijeću kod križa na bilo kojem groblju, plaćam mise, pomolim se za Milanovu dušu, da tako lakše čekam sve te godine. Da ga pronađu, osjetila bih veliki mir. Ne bih više morala odlaziti, tugovati i raspadati se na svakoj masovnoj grobnici - tužno zaključuje Bronka.