News

Komentari 5

'Mama se zna vratiti kući i ne voli izlaziti. Molimo da se jave oni koji nešto znaju o nestanku'

'Mama se zna vratiti kući i ne voli izlaziti. Molimo da se jave oni koji nešto znaju o nestanku'

Ljubica Magovac (71) otišla je na drugi krug lokalnih izbora 30.svibnja. Od tad joj se gubi svaki trag, pretraga kvarta nije dala nikakav rezultat

Mama inače sporije hoda, ima sitan korak. Svi ju znaju po tome. Ima psihičkih problema, početak Parkinsonove bolesti, ali oštećenja mozga nisu tolika da se postavi dijagnoza baš Parkinsonove. Ona treba pomoć oko kuhanja, kupanja i nekih osnovnih stvari, ali se ne gubi tako da ne zna doći doma ili da ne zna gdje je - priča nam Anita Magovac, kćer nestale Ljubice Magovac (71). 

Gospođa Ljubica je 30. svibnja, na dan kad se održavao drugi krug lokalnih izbora, otišla glasati oko 14 sati. Od njene kuće na Varaždinskoj cesti do Osnovne Škole Sesvete gdje je išla glasati, put traje četiri minute pješke. U njenom slučaju desetak minuta. 

- Trebala je ići s tatom, ali je on  morao još nešto obaviti, a njoj se jako žurilo pa je otišla sama. Od tad joj se gubi svaki trag - priča nam Anita. 

U trenutku nestanka bila je obučena u bež jaknu, tamnoplave traperice i svijetle tenisice. Visoka je 165 centimetara i lagano je pogrbljena. Srednje je tjelesne građe. Sporije hoda, sitnim koracima. Ima tamnoplavu kosu i smeđe oči. 

- Lakše mi je o njoj govoriti kao da je još tu. Od tog dana pa sve do prekjučer, stigla je tek jedna dojava. Proslijedila sam ju inspektoru, moram ga danas nazvati da vidim je li ju pročitao.  To je gusto naseljeno područje, oko 500 metara od centra Sesveta. Nema nikakvih napuštenih kuća, sve je gusto naseljeno područje. Sve smo pretražili isti dan i nismo ju našli. Imala je kod sebe 30 kuna i osobnu, nije imala ni karticu ni mobitel - govori nam Anita. 

Gospođa Ljubica je bila vrlo svjesna sebe i svoje okoline. Nije mogla hodati toliko brzo da u tako kratkom roku nestane s područja na kojem je bila. Obitelji nije jasno kako je nitko nije vidio, jer ju svi poznaju.

- Znam tu gospođu, dolazila je kod nas prije. Nisam ju vidjela sad već dugo - govori nam prodavačica iz Prehrane pored škole. 

Isto kažu i u lokalnom kafiću.

- Viđali smo ju, jako sitno hoda - govore nam. 

Gospođa iz cvjećarnice kaže da ju je viđala svaki dan kako šeće, sve dok nije nestala. 

- Znam ja nju. Nekoliko puta smo pričale, tu živi blizu pa sam ju viđala. Jedan dan me tražila sto kuna za taksi da ode do kćeri što mi je bilo čudno jer znam da nisu siromašni i da joj kćer živi stotinjak metara dalje od nje. Nisam ju vidjela već jako, jako dugo - govori nam. 

I Anita je iznenađena tom informacijom. 

- Nikad nisam živjela daleko od njih. Tko zna što je mislila tad. Uvijek ima novaca kod sebe, nema razloga da traži ikoga - govori nam. 

Obitelj kaže da nema logike u njenom nestanku, ali vjeruju da iz grada nije mogla otići jer nije imala toliko novaca kod sebe. Nije imala suicidalne misli, a više od šetnje je voljela svoj dom i supruga na kojeg se puno oslanjala. 

- Ona više nije osoba kakva je bila kad sam ja bila mala. Tad je bila jako vrijedna i spretna. Bolest joj je izmijenila karakter, ali na način da je voljela biti kući, gledati Potjeru i svako jutro otići do pekare po pecivo - objašnjava nam Anita. 

Prošetali smo putem kojim je svako jutro gospođa Ljubica prolazila. Od njene kuće do pekare udaljenost je 700 metara. Morala bi proći niz ulicu, između dvije zgrade, preko starog groblja i došla bi do pekare. Koga god smo zaustavili na tom putu, poznaju gospođu Ljubicu ali ju nisu vidjeli tjednima. 

- Dolazi ona kod nas, ali sad je nema već duže. Pročitala sam da je nestala. Joj, joj - govori nam prodavačica u pekari. 

Obitelj strahuje jer je ona jedina osoba na ovom području za kojom se traga.

- Nije imala gdje pasti da je nitko ne vidi, teško se moglo dogoditi da ju baš nitko nije vidio. Molimo sve da otvore oči i da obrate pozornost. Doma ju čekaju suprug, kćer i unučad - zaključuje Anita. 

 

Najčitaniji članci