Marija Jurić Zagorka: Bila je bučna jer je htjela da je se čuje

Zagorka je ženama podijelila trobojne kokarde, izvela ih na Trg sv. Marka i počela vikati: ‘Dolje ban Héderváry!’. Bila je neustrašiva i pod cijenu vlastite sigurnosti borila se za pravdu, rekla je povjesničarka Martina Findrik u sklopu Ciklusa predavanja u Memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke u Zagrebu.

O neredima iz 1903. godine obično se govori samo o muškoj povijesti. Žene se guraju sa strane i njihov se doprinos ne smatra bitnim. Marija Jurić Zagorka cijelog se života borila da se to promijeni. U Hrvatskoj se u to vrijeme demonstriralo u svim gradovima. Prosvjeduju protiv mađarizacije i počinje narodni pokret za neovisnost.

- Studenti koji su demonstrirali ostajali su bez stipendija, a muškarci bez plaća. Tako se prosvjed pokušavao ugasiti. To se nije dogodilo jer je prosvjednicima pomagala Ženska mreža. Žene su krale hranu, koju su davale studentima u mračnim prolazima i krijumčarile u zatvor tako da su dopuštale da ih se uhiti - rekla je Findrik.

Tijekom nereda nije postojala sloboda tiska. U Hrvatskoj je u to vrijeme postojalo nekoliko časopisa, ali samo je Obzor govorio o otporu Hrvata. Zbog toga je bio zaplijenjen čak 900 puta u 15 godina, a glavni su urednici redovito završavali u zatvoru.

- U vrijeme otpora ni jedan muškarac nije bio hrabar prihvatiti ulogu glavnog urednika pa su to mjesto ponudili Zagorki. Ona ga je prihvatila, a iako Državno odvjetništvo to nije odobrilo, ostala je na čelu nekoliko godina - rekla je Findrik.

Ljudi bi krenuli na put iz Zagreba u Vinkovce. Kako nisu razumjeli vlakovođe, nisu izašli na željenome mjestu, nego bi završili na zadnjoj stanici u Mađarskoj. S malo novca nisu se mogli vratiti, a Marija Jurić Zagorka je prenosila sve te njihove priče, rekla je Findrik i dodala kako se Zagorka borila protiv germanizacije i mađarizacije te da je ljude uvijek ispravljala ako ne bi govorili hrvatskim jezikom.

- Ljudi su bili jako ljutiti, skidali su ploče s natpisima i radili nerede. Zagorka je bila jako ljuta jer su vladajući prikazivali Hrvate kao neuk narod kojemu su oni podarili svoju kulturu. Zagorka je bila intelektualka, ali trudila se razumjeti sve slojeve tadašnjeg društva. Odlazila je među ljude i razgovarala s njima. Pokušala je razumjeti njihove probleme. Najviše se bavila potlačenim radnicama u tvornicama koje su se, uz težak rad, teško snalazile jer su došle iz polja Slavonije. Zagovarala je njihova radnička prava i htjela osnovati prvi ženski sindikat Kolo žena. Taj zahtjev joj je odbijen, ali je ona svejedno držala grupu žena na okupu - rekla je Findrik.

Prvi neredi u Hrvatskoj počeli su u Zaprešiću, a prva žrtva je bio muškarac.

Nakon toga ljudi u Hrvatskoj su za njega organizirali rekvijeme u crkvama da mu se oda počast. Iako su javna okupljanja bila zabranjena, ženama nije bilo zabranjeno da se okupljaju jer nisu smatrane opasnima. Zagorka je to iskoristila i za Pašarića organizirala rekvijem u crkvi svetoga Marka kao prikriveni poziv za prosvjed. Napisala je objavu u Obzoru i pozvala žene da joj se priključe. - U Crkvi se okupilo stotinjak žena svih slojeva društva. Kad su ušle u crkvu, Zagorka je sa svojim pomoćnicama zatvorila vrata. Žene su joj se priključile i počele pjevati budnice. Nisu ni znale da će biti dio prosvjeda, Zagorka je zapravo jako lukavo sve isplanirala. U svojim memoarima Zagorka je napisala kako ih je s prozora promatrao sam ban Héderváry, koji ju je pogledao i pogrdno joj se nasmijao. Zagorka je u svoje memoare zapisivala sve što joj se u životu događalo, ali na nekim mjestima znala je uljepšati priču. Tako ne možemo sa sigurnošću znati je li na prozoru zaista bio sam ban, neka druga osoba ili zapravo nikoga nije bilo - pojasnila je Findrik.

Na cijelu hordu žena naletjela je policija na konjima, koja nije znala kako bi se prema njima ponašala.

- Žene su bile građanske drugog reda. Od njih se očekivalo da djeluju u privatnom, a ne javnom životu. Žene nisu nikad bile uhićivane jer se smatralo da nisu dovoljno pametne da bi ikome mogle smetati toliko da završe u zatvoru. Zato su se na tom prosvjedu žene same nudile policajcima da budu privedene jer je to značilo da su jednako vrijedne kao i muškarci - rekla je Findrik.

Policija je pokušala ugušiti prosvjed, a Zagorka se s njima nagodila da ih puste da se iz Gornjega grada vrate u Donji grad svojim kućama.

- Zapravo je htjela prosvjed prenijeti u Ilicu, a to joj je i uspjelo. Žene su policajci na konjima dopratili do Donjega grada, a kako su išle u hordi, nastavile su pjevati budnice i uzvikivati protiv Hédervárya. Dok su od Trga sv. Marka došle do dolje, prosvjedu se priključilo nekoliko stotina ljudi. Policija je privela nekoliko muškaraca i sedam žena. Za Zagorku je to značilo da je uspjela u svojemu naumu, izjednačila je žene i muškarce u zajedničkoj borbi protiv opresije - rekla je Findrik.

Zbog protesta je čak sedam žena u zatvoru provelo jednu večer, a ljudi su dolazili do policijske postaje te im ispod prozora pjevali i ostavljali cvijeće. Ujutro, kad su puštene, dočekala ih je horda ljudi koja im je skandirala.

- Nezamislivo nam je sad pojmiti koliko je to bio veliki korak naprijed za prava žena. Da je žena iz ugledne građanske obitelji završila u zatvoru prije ovog događaja, za obitelj bi to bila sramota koja bi ih mjesecima pratila - kaže Findrik.

Zagorka tad nije bila uhićena, ali je pred kraj svojeg uredništva završila u zatvoru. U to je vrijeme postala simbol borbe za neovisnost te imala pristaše muškog i ženskog spola. Kad su je došli zatvoriti zbog uredništva u Obzoru na samom kraju borbe, po nju su došli nekoliko policajaca i policijska kočija. Kad su ljudi vidjeli da je policija privodi, okupili su se oko kočije i skandirali joj. U pritvoru je provela 48 sati, a novinari koji su je predložili za uredništvo to su joj jako zamjerili.

- Zagorka je bila trn u oku od početka svojega rada. Muškarcima je bilo ispod časti da jedan tako ozbiljan posao glavnog urednika obavlja žena i jedva su čekali da je s tog mjesta smijene - rekla je Findrik.

Kad je izašla iz zatvora, izvrijeđali su je i dali joj plaću za samo šest tjedana rada.

Da nije pisala memoare i potpisala se u nekoliko brojeva Obzora, nikad ne bismo znali da je bila glavna urednica.

- Kad je Obzor obilježavao jednu od obljetnica, nisu je ni zvali iako je Hrvatska dijaspora o njoj u svojim medijima pisala kao o hrvatskoj Ivani Orleanskoj. Zagorka je jako važna za žensku povijest tog doba jer je, osim aktivnog djelovanja, bila i njezina kroničarka. Zapisivala je sve što se događalo u svoje memoare, ali i kao glavna urednica Obzora izvještavala o neredima i borbi Hrvata za neovisnost. Također, kako bi osnažila žene, svojim kapitalom u svojem stanu izdavala je časopis Hrvatica do 1948. godine. Počela ga je izdavati kad je napunila 60 godina - rekla je povjesničarka.

Inače, Marija Jurić Zagorka je prva sufražetkinja i feministica na našim prostorima.

- Kroz likove Hrvatice i Eve Gupčeve, daje nam smjernice kako i gdje tražiti prisutnost žena u povijesti. Dolazi iz prošlosti, ali daje inspiraciju i danas, a vjerojatno će i za sutra. Njezin rad je osnova današnjeg položaja žena u društvu. Trebamo biti svjesni da su se zbog nje žene počele osnaživati početkom 20. stoljeća, što je čak i za Ameriku bilo napredno - rekla je sugovornica i dodala kako kroz romane prikazuje ženu kao samostalnu, osobu koja nikoga ne mora čekati da nešto ostvari.

- Takva je bila i ona. Mala, ali bučna jer je htjela da je se čuje i zapazi. Živjela je s ciljem da osnaži druge i napravi promjenu u društvu. Bila je neustrašiva. Stoga joj danas moramo biti zahvalni jer zbog nje imamo temelje za naša prava - zaključila je Findrik.