Marija živi sama u trošnoj kući: "Ne znam što ću kad zahladi"

Najviše se bojim zime. Potreban mi je štednjak kako bih se mogla grijati, ali i skuhati nešto na njemu, a potrebna su mi i drva za taj štednjak, govori Marija Blaži (89) iz Vrbovca.

Živi sama. Suprug joj je umro prije više od 40 godina. Nisu imali djece, a siromašna trošna kućica koju su dijelili iz godine u godinu tražila je sve veća ulaganja. Marija je tad, razmišljajući kako jednog dana neće moći brinuti o sebi, s nećakom potpisala ugovor o doživotnom uzdržavanju. Život često ima svoje planove, pa je nećak ostao bez posla te se razbolio.

- On više nije mogao ispunjavati svoje obveze, no Marija je imala problem jer postojanje tog ugovora o doživotnom uzdržavanju značilo je da joj nadležni centar za socijalnu skrb također ne može pomoći. Marija je tako ostala posve sama i bez ičije pomoći, a od primanja mjesečno dobije tek zajamčenu minimalnu naknadu u iznosu od 800 kuna – doznajemo u Crvenom križu koji ženi pokušava pomoći kako god može.

Marija nikad nije imala posao, a suprug koji je rano preminuo iza sebe nije ostavio mirovinu.

Živjela je od poljoprivrede i tijekom života navikla je raditi. Unatoč činjenici da se teško kreće, sama brine o cijelom kućanstvu. U kući nema tekuću vodu, nego je donosi iz bunara. Ako se želi okupati, vodu prije toga mora zagrijati na peći, a nema kupaonicu. I ta je peć starija od 30 godina te služi za kuhanje i grijanje prostora. Kuha rijetko i kad ima što, a uglavnom živi od kokošjih jaja koje joj snese nekoliko nesilica koje šeću po dvorištu.

- Trebali ste vidjeti kako je nekad izgledalo dvorište. Štala je bila puna, a sad jedva stoji na temeljima. Voljela bih kad bih si pomogla priuštiti i bojenje zidova, ponegdje obnavljanje žbuke i zamjenu utičnica za struju. No to bez pomoći dobrih ljudi neće biti moguće – klima glavom nenavikla na društvo. Društvo joj inače prave koke i mačke. Često je obiđu i volonteri Crvenog križa. Njezina je priča među brojim mučnim sudbinama hrvatskih građana starije dobi koji žive uglavnom u zabačenim dijelovima zemlje i bez djece ili rodbine da se o njima brine.