'Mi smo bili prvi gosti u Ninu i za nas ne postoji drugo mjesto'

Suprug, ja i dvogodišnja kći Claudia krenuli smo na ljetovanje u Mali Lošinj. No kad smo trebali skrenuti s magistrale, muž je produžio dalje.

Bilo je oblačno, a on je odlučio da će voziti prema jugu dokle god ne izađe sunce! Razvedrilo se nakon nekoliko sati, kad smo došli do Zadra, pa smo stali, kako smo se i dogovorili. Krenuli smo prema Boriku. Međutim, odmah smo naletjeli na neke Njemice koje su s viklerima u kosi prale svoje Mercedese pa nam se to nije svidjelo. Ipak smo vozili iz Austrije, nije nam se dalo slušati njemački. Odlučili smo poći dalje, a izbor je pao na Nin, i to zbog pješčanih plaža. Milicioner nam je pokazao put. Ali nije to bila cesta, izgledalo je više kao staza za krave, priča nam Berta Sturm, gradišćanska Hrvatica, koja je 1965. godine prvi put došla u Hrvatsku, i to na nagovor prijateljice Austrijanke koja se s oduševljenjem vratila s ljetovanja u Lošinju. Dovezli su se do Nina i potražili smještaj.

Neki ljudi su igrali boće pa smo ih pitali znaju li gdje bismo mogli prenoćiti. Nije bilo nikakvih hotela ni iznajmljivača pa vjerujem da smo zbilja bili prvi gosti u Ninu. Muškarci su se međusobno dogovarali, a onda nam je jedan od njih rekao da ga pustimo u auto i da će nas odvesti do Stošije Lucin.

Ona je jedina u kući imala kupaonicu i hidrofor koji je kroz cijevi tjerao kišnicu jer u to vrijeme još nije bilo vodovoda u Ninu. To je ova kuća u kojoj smo sad i u koju od tada dolazimo kad god možemo, samo što je tad bila katnica. Ovo je stol za kojim smo godinama sjedili i družili se u ovom vrtu - pokazuje nam Berta.

Katnica je narasla, a u vrtu je niknula još jedna kuća za iznajmljivanje, prvi red do mora, i nosi bakino ime, Anastazija. Kuću iznajmljuje unuk Miroslav Pupovac, koji se u vrijeme tih turističkih začetaka nije ni rodio. No tih davnih dana, prije 53 godine, sve je bilo stubokom drugačije.

Domaći se nisu kupali 

- Tog dana su Stošija i suprug nama ustupili svoju spavaću sobu, a oni otišli spavati u podrum. Sjećam se da je bio lipanj, ali se nitko od domaćih ljudi nije kupao. Mi jesmo, ali njima je bilo hladno. Svaki dan smo išli barkom na kupanje, bilo je prekrasno. Djed je radio svoje vino jer su imali vinograd, imali su svoje pršute i šokole, uvijek smo bili zajedno, nekad smo i na ribe išli skupa, a nakon toga pekli gradele na tlu. Prvi dan smo išli jesti u jedini tadašnji restoran, ali tad je, nasreću, Stoša odlučila da će ubuduće kuhati za nas isto što i za svoju obitelj. Vrt je bio prepun ukusnog povrća - paprike, krastavaca, rajčica... I sve se to spremalo za ručak, a protezao se skroz do mora. Dobro smo jeli, pili, išli na more i čvrsto spavali! Ulica je bila puna djece, sve je vrvjelo životom, a sad nema nikoga. Mještani su držali kokoši, svinje, krave, magarce... Bilo je puno više ribe, sjećam se da smo bacali vrše. Isprva nije bilo diskoteke pa bi mladi ljudi sjedili uz more, pjevali i svirali gitaru, a večeri su bile iznimno tihe. Kasnije se otvorio disko klub i puštali su Roxette, sjećam se, a počele su i gradske fešte, trke magaraca i pjesma omladine - prisjeća se Berta Sturm te dodaje da u trgovinama u to vrijeme nije bilo ničeg osim vreća s proklijalim krumpirima, malo teletine i govedine te lubenica. Police su bile uglavnom prazne.

Gazdarica Stošija dodaje da je bilo mnogo sirotinje, da su svi bili goli i bosi, a vozili su se u karovima upregnutima u konje.

- A kaže da joj sad ne valja - prekorava Bertu, no ova je odmah ispravlja govoreći kako je Nin danas jako lijep i prekrasno uređen, ali da joj ipak nedostaju davna vremena. Prisjećaju se dana kad su Bertine kćeri Sonja Hassa i Claudia Sturm bile malene. Claudia je došla s roditeljima već u prvom posjetu sa samo dvije godine, a baka Stoša se i danas smije kad se sjeti kako su joj špageti visjeli iz usta dok je jela pašta šutu na šalši.

Sjeća se i kako je plakala od straha dok je djevojčica noću kašljala kao da se guši, zbog bolesti koju je preboljela kao dijete. Dvije su žene bile i ostale tako bliske da bi Berta ostavila svoje djevojčice Stošiji, kad bi se morala vratiti zbog posla u Beč, da ih tjednima pazi kao da im je majka.

Za njih postoji samo Nin 

I Berta je imala tegobe za koju su joj u Austriji dali dijagnozu, a domaći liječnici “sredili stvar” ljekovitim blatom i, na najveće iznenađenje stranih gostiju, potpuno besplatno. U Zadru je, pak, postojala pijaca, ali sjećaju se da nisu imali vrećice u koje bi to voće i povrće spakirali. Danas se gušimo u plastičnim vrećicama.

Strumovi su toliko zaljubljeni u Nin da nisu ljetovali ni na jednom drugome mjestu u Hrvatskoj, a dolazili su svake godine kad su mogli.

- Ove godine sam Sonju gotovo morao oteti da je odvedem u Split i pokažem joj taj naš grad. Nigdje drugdje u Hrvatskoj još nisu bili- kaže unuk Miroslav.

Kroz sve te godine rodilo se prijateljstvo između dvije obitelji koje se nikad nisu posvađale. Berta je odavala priznanje Stošiji koja je kao dalmatinska žena u onim vremenima jako puno radila i nikad ne bi sjela za stol dok se jelo, nego je posluživala, pa ju je suprug od milja nazivao konobarem. Stošija je pak simpatizirala s Bertom dok je ova završavala pravni fakultet i zbog toga morala jako puno učiti na ljetovanju. Svako toliko sjete se neke zgode iz zajedničkog života.

NIkad se nisu posvađali 

- Jednom smo došli s prijateljima na ljetovanje, a moj suprug i žena našeg prijatelja nisu htjeli izaći na feštu. Otišli smo samo prijatelj i ja. Osim što sam tad naučila da se pivo koje žena ostavi na stolu ‘smije popiti’, ubrzo su mještani Stošiji javili da se smucam po plesnjacima s muškarcem koji nije moj muž! Ali isto tako, kad se Claudia kao dijete izgubila u gužvi kraj kipa svetoga Grgura, mještani su je uplakanu dopratili kući jer su svi znali čijih je gostiju kći - prisjeća se simpatična Berta Sturm.