'Mi smo hrvatske vladarice bajki i priča, to nam je poziv...'

Bajke su izvor sinergije stvaranja i način na koji se prenose - neposredno – oči u oči, um do uma, srce do srca je ono zbog čega sam odabrala baviti se ovom profesijom, rekla nam je Sabina Sabljak (42), pripovjedačica bajki za djecu i odrasle.

POGLEDAJTE VIDEO SPECIJAL:

Pokretanje videa...

02:13

Video: 24sata/pixsell

Jedna je od nekoliko profesionalnih bajkopričalica u Hrvatskoj, a s tim se počela baviti prije pet godina, kad je u Ogulinu osnovala obrt Živa riječ. Pet prekrasnih godina je iza nje, tvrdi Sabina.

- Počela sam pripovijedati zbog ogulinskog Festivala bajki, na kojemu sam slušala sjajnu Jasnu Held i ostale pripovjedačice iz raznih zemalja. Sve su pripovijedale istu bajku i sve sam ih mogla razumjeti. Nisam smatrala kako ja to mogu, ali ispostavilo se da imam talenta - kaže Sabina. 
Pripovijeda narodne i umjetničke bajke, a potkrade joj se i koja osobna priča iz svakodnevnog života koju najradije prepričava svojoj dječici. Za nju je bezvremenska književnica ujedno i njezina bivša sugrađanka Ivana Brlić-Mažuranić. Upravo je ona crpila inspiraciju u rodnom Ogulinu, a Sabina se rado prisjeća djetinjstva, kad je djed, inače “čovjek iz naroda”, svojoj unučadi životopisno prepričavao bajke također inspiriran prirodnim ljepotama zavičaja.
- Sjedili bismo navrh brijega, iznad rijeke Dobre, a ispod planine Klek. Djed bi nas uzeo u krilo. Pokazivao bi nam prstom i govorio: ‘Ovim putem je Crvenkapica odlazila svojoj baki, a onim tamo je vuk krenuo za njom’. To nam je ostalo živo i zauvijek urezano u sjećanje. I kad sam krenula na radionicu za pripovjedača, prvo sam se sjetila njegove interpretacije - prisjeća se Sabina sa smiješkom na licu.

Kad pripovijeda Ivaninu “Šumu Striborovu” i “Regoča”, uvijek je tu doza opreza zbog autentičnosti. U cilju joj je upoznati djecu i odrasle i s njezinim manje poznatim bajkama koje nisu dio “Priča iz davnina”:
- Moglo bi se reći da je to istraživački rad jer su izlazile u časopisima Smilje, Hrvatsko kolo, Naša djeca... Ima ih pet: ‘Priča o goropadnom Mili i šestorici ptića Radovića’, ‘Zlatna ptica i dijete ubogarsko’, ‘Trgovac Nav’, ‘Priča o Zorku Bistrozorku i o sreći’ te ‘Priča o sultanu Abdali’.

Najčešće pripovijeda posjetiteljima Ogulina i djeci školskog uzrasta s kojima obilazi rutu bajki. Ruta sjedinjuje stvaralaštvo Ivane Brlić-Mažuranić (Đulin ponor, planina Klek i rijeka Dobra).
Pripovjedaču je, kaže, najteže pronaći bajku za sebe. Zbog toga se pomno čita mnogo njih, a izabere se tek nekoliko. 
- Najdraža bajka? Uvijek ona koju u tom trenutku pripovijedam - imala je Sabina već spreman odgovor. 
- Pročitate je, skicirate u slike i onda učite od prve do posljednje slike. Interpretirate je. Ne možete si dopustiti da usred bajke stanete, a to bi vam se moglo dogoditi ako je naučite napamet. Pogreškice se potkradu, ali improvizacija sve izvlači - priznaje nam Sabina.

Kako bi brže i bolje uvukla gledatelje u priču, Sabina oblači dugu haljinu.

- Ona simbolizira nekoga kome se vjeruje, najčešće majku ili baku koja okuplja djecu oko ognjišta. Govore mi: ‘Aaaa, vidiii! Vještica’, ili: ‘Snjeguljicaaa!’. Meni to imponira. To je dokaz da su svojim očima vidjeli nešto neobično – govori nam Sabina i dodaje kako djecu vrlo lako zainteresira, dok je s odraslima ipak malo teže. 
- Djeca su opuštenija. Kad počne pripovijedanje, oni su nekoliko metara od mene, ali kako ono teče, spontano dolaze sve bliže i bliže. Na kraju mi sjede na haljini - kaže.

Tvrdi kako točno zna kako oni zamišljaju to što čuju i vide, a neprocjenjivo je što bajka svakome drugačije raspiruje maštu. Potvrdu dobije svakim nastupom iznova.
 Jasna Held (57) iz Dubrovnika pripovijedanjem se bavi više od dva desetljeća. Svojim radom inspirirala je brojne pripovjedače, poput Sabine i Sandre Vukoje. Ona je prva profesionalna pripovjedačica narodnih bajki koja je to zanimanje u Hrvatskoj oživila nakon sto godina.

Početak, prisjeća se, nije bio baš bajkovit.
- Tijekom rata bili smo u skloništu. Granate su udarale svakih trideset sekundi. Djeca su bila jako uplašena. U tom trenutku prišlo mi je moje najstarije dijete, djevojčica od devet godina, i rekla: ‘Mama, ispričaj nam bajku’. S takvom jednom potrebom i željom s kojom mi se obratila shvatila sam kako je moram poslušati. Okupila sam svu djecu iz skloništa. Sjedili smo na podu, na jednoj deki, a na sredini smo postavili svijeću. Ne radi ugođaja, to nam je bilo jedino osvjetljenje. Čim je počelo pripovijedanje, nešto se dogodilo. Lica su im se otvorila, a oči zasjale. Otišli smo u drugi svijet, potpuno siguran svijet, a te granate nam nisu mogle nauditi - prepričala nam je Dubrovčanka događaj koji joj je promijenio život.

Nakon nekoliko godina saznala je kako bajke imaju terapeutski učinak i tad joj je sve bilo jasno. 
- Svatko se nakon odslušane bajke osjeća bolje. Pripovijedanje, kao i slušanje bajki je daleko i čudesno putovanje s kojeg se nikad ne vraćamo praznih ruku - kaže Jasna.

Narodne bajke koje pripovijeda pronalazi u literaturi, ali iako sakupljene u knjigama, naglašava, bajke su isključivo govorna tradicija.

- To vam je kao tijelo u sarkofagu. Lijepo je, krasno je, ali nije živo. Tako i bajka. Živi tek onda kad se pripovijeda - rekla je. Nastupa u vrtićima, školama, učeničkim domovima, kazalištima, domovima za umirovljenike, raznim kulturnim centrima... Osim toga, organizira i radionice za učitelje, roditelje, odnosno za sve koje zanimaju bajke. Vrlo rijetko roditelji djeci pripovijedaju bajke.

- Na radionicama ih učim o njihovim vrijednostima, o važnosti pripovijedanja, načinima i svrsi - rekla je. Postoje razne bajke, ne završavaju sve sretno, no sve posjeduju simboliku, motive i slike. Jezik bajke za svakoga je univerzalan. Što to znači, Jasna nam je vrlo slikovito objasnila.

- Poput dvoje zaljubljenih. Razumiju se bez puno riječi. Kad pripovijedam na nekoj terasi, dolaze mi stranci i govore kako su me sve razumjeli unatoč tome što sam govorila na hrvatskom jeziku. To je nešto neobjašnjivo - nastavlja Jasna.

Iako ima svega nekoliko pripovjedačica, pripovijedanje se u Hrvatskoj razvija. Kod nas je to žensko zanimanje, dok su, primjerice, u Velikoj Britaniji pripovjedači uglavnom muškarci. Jasna nam govori kako je u prastara vremena pripovijedanje bilo isključivo muško zanimanje. Morali su putovati i dolaziti u nepoznate situacije i prostore, a to žene iz praktičnih razloga nisu smjele raditi.

Jasnu pripovijedanje toliko umjetnički ispuni da još nije osjetila potrebu za pisanjem bajke.

Sandra Vukoja iz Slavonskog Broda je jedina u gradu bajki spisateljice Ivane Brlić-Mažuranić profesionalna pripovjedačica - zvana i bajkopričalica. Ovih blagdanskih dana pune su joj ruke posla jer mnogo je mališana, pa i odraslih koji čekaju da im ispripovijeda prigodnu bajku. No kako je ona u jako dobrim odnosima s dobrim vilenjacima i vilama, dobila je puno vilinskog praha pa bez problema stiže svugdje gdje je pozovu. Tako ju je moguće vidjeti u Istri, na istoku Slavonije, u Zagorju, u Lici i još mnogim krajevima Hrvatske. 
- Po zanimanju sam učiteljica, ali sam se za ovaj posao odlučila jer sam se u njemu pronašla. Kao i svi umjetnici, tako i ja imam svoju publiku. Unatoč što su najmlađi, oni su jako veliki kritičari, kod njih nema nešto između. Ili prođeš ili ne, stoga ih se nikako ne smije podcjenjivati. Vrlo dobro znaju ocijeniti ono što je dobro, a što ne. Želja mi je da takve prosudbe imaju i kad odrastu. Djeci pripovijedam bajke, nekima se čini da je jednostavno, no pripovjedač mora biti jako odgovaran za ono što priča tim malim umovima. Kad im pripovijedam bajku, pratim njihove reakcije, a to najbolje pokazuju svojim okicama, pa nerijetko i njih same uključujem u pripovijedanje bajke, što oni rado čine - rekla je Sandra, pripovjedačica koja je inače i predsjednica Udruge za promicanje kulture govorenja i kreativnog stvaralaštva “Vilinput”.

Bajke i priče koje je do sada ispričala ne broji, ali ih je jako puno i one su uvijek prigodne, kao i ove ovih blagdanskih dana, pa i nije čudo što smo je zatekli u pričanju djeci prigodne Božićne bajke, na čemu su joj njezini mali slušatelji zahvalili osmijehom i pljeskom.

- Prema mojem dosadašnjem iskustvu, bajke u kojima su glavni junaci zmajevi, hrabri vitezovi, dinosauri i u kojima ima akcije najviše zanimaju dječake, dok djevojčice više preferiraju nešto nježnije likove, poput princeza, ali kad se to sve izmiješa u jednu priču, to bude fantastično – kaže Sandra dodajući kako bajke promoviraju istinske vrijednosti koje ne smiju biti nikad zaboravljene. - Bajka je jedno čudo - kaže ova simpatična Brođanka. Sandra je na kraju otkrila da, osim što uživa u bajkama koje pripovijeda, i sama živi svoju bajku. U Božiću je pronašla inspiraciju za svoju bajku “Neobične zgode jednog vilenjaka”. Napisala ju je prije dvije godine, a za to su joj trebala svega dva dana jer su, kaže, riječi tekle same od sebe.

Božićna bajka za čitatelje 24sata: "Neobične zgode jednog vilenjaka"

Bilo je to u najljepše doba godine. Zvona tada su zvonila glasnije, a božićne pjesme dopirale su sve do samoga neba. U knjižnicu je ušla djevojčica Maša.

- Želim posuditi božićnu bajku - rekla je Maša.

Knjižnjičarka je donijela knjigu crvene boje. Maša ju je uzela u ruku i svojim je prstićima dotaknula zlatna slova koja su zasjajila punim sjajem. I Maši su oči zasjajile punim sjajem. Došla je kući i otvorila knjigu. Uskoro je zaspala. Tišina je obuzela svaki kutak. Najednom se knjiga zatrese, padne s kreveta, stranice se počnu listati same od sebe i kao da je nešto htjelo iz knjige izići. Dugo se božićni vilenjak borio izići van. Prvo su provirile ručice, pa zelene cipelice, zadrhtala je kapica sa zvončićem. Vilenjak je provirio glavicu i šiljaste uši. Napokon izađe iz knjige. Nasmiješio se, a Maša je već duboko spavala.

- Božić je zaista blizu, ali duh je njegov uspavan - mislio je vilenjak.

Iziđe kroz vrata i pođe u svijet. Putovao je sedam dana. Prolazio je snježnim brežuljcima i vijugavim stazama. Brojio je zvijezde i pratio njihov sjaj. Napokon je došao do mjesta gdje je mjesečina ljubila zemlju. U podnožju je ugledao malo selo. Tu su živjeli dobri ljudi. Skrivao se u njihovim kućama. Potajno je činio dobra djela i pomagao im u svakodnevnim poslovima. Unosio je u njihove dane duh dobrote i ljubavi pa su ljudi počeli više pomagati i jedni druge slušati. Jednu večer, dok je ispijao vruću čokoladu, razmišljao je gdje se kriju drugi vilenjaci. Najednom kroz prozor ugleda veliki kamion koji je prolazio selom, a na njemu je bila ispisana velika reklama s likom djeda Božićnjaka. Pisalo je: Vilenjak si? Tražiš posao? Dobar si? Voliš igračke? Ako je odgovor na sva pitanja da, zaposli se kod Djeda Božićnjaka. Hitro je skočio na svoje nožice. Dok je vozač čekao zeleno svjetlo na semaforu, vilenjak je uskočio kroz mali prednji prozor u kamion. Probudio se u Laponiji. Sobovi su se odmarali na bijelom brežuljku. Iskočio je iz kamiona i od sreće se stao bacati po snijegu i smijati. Potom je ugledao kuću Djeda Božićnjaka. Djedica ga je dočekao s golemim hohohovskim osmijehom. Poučavao ga je i brinuo se o njemu. Drugi vilenjaci pomagali su mu u učenju izrade igračaka. Bio je nespretan, ali vrijedan. Bio je sporiji, ali temeljit. Svaka igračka koju bi izradio bila je predivna. Uživao je. Onda se dogodio onaj dan kad sve krene nespretno i naopako. Djedica je ustao na lijevu nogu i nije mogao pronaći lijevu čarapu. Budilica mu ovo jutro nije zvonila i on je kasnio u svojim poslovima. Tražio je svoj kaput, ali nije ga mogao naći, a još ga je jutros zaboljelo u leđima i sav se nakrivio. Vile i vilenjaci osobito su danas bili nespretni. Sve im je iz ruku ispadalo i izrada igračaka išla je puno sporije. Djedica je sad već bio ljut. Bio je u lijevu ruku nervozan. Najednom se začuje udarac. Tres! Bum! Vilenjak je razbio veliku igračku. Obrazi su Djeda Božićnjaka dobili boju njegovih hlača. Povikao je na vilenjaka koji se jako rastužio. Navečer se vilenjak iskrao i odlučio otići.

- Mislio sam da tu pripadam, ali zamislite i Djedica je nervozan i ljut. To nikada nije bilo! - mrmljao je u bradu.

Tužan je sjeo. Oči su mu zasuzile. Dok je sjedio na snježnom brežuljku promatrajući igru polarne svjetlosti, ugledao je malu vilu kako razgovara sa zvijezdama. Skidala je zvjezdanu prašinu s njihovih kristala i šaputala bajku o snu. Kad je ugledala vilenjaka, pružila mu je ruku. Sprijateljili su se na prvi pogled. Cijelu noć su razgovarali. Djed Božićnjak je bio jako zabrinut za svog vilenjaka koji je nestao. Tražili su ga. Bilo mu je jako žao, ni sam ne zna što mu je bilo da je galamio. To se nikada nije dogodilo. Dozivao ga je! Konačno ga djedica ugleda kako sjedi na ledenom kamenu.

- Oprosti mi, mali vilenjače.

- Dragi Djedice, u redu je. Ponekad se i neugodne stvari dogode kako bi nas dovele do nečega posebnoga - govorio je važno vilenjak gledajući svoju vilu.

- Mudro zboriš - reče mu Djedica.

Vila i vilenjak pošli su za Djedom. Kod njega su marljivo stvarali. Došao je Badnjak i trebalo je poći na put oko svijeta u velikim saonicama. Pune su darova za najvažnija bića na svijetu - za djecu. Vila i vilenjak sjeli su s Djedom u saonice, a potom se začuo najpoznatiji smijeh na svijetu. HO, HO, HO! Sobovi su jurili kroz oblake klizeći na svjetlosti mjesečine. Do jutra darovi će biti pod jelom, a duh davanja i ljubavi probuđen u srcima.