Milan Bandić, čovjek koji je, ne vodeći računa o zajednici, mnogima učinio mnoga dobra

Tužno je mjesto Bandićev grob, ali nije tuđe ni nepoznato u imaginaciji ovog svijeta. S vanjske strane arkada, za leđima čuvenim i dobrostojećim zagrebačkim pokojnicima - čijoj je kasti bez ikakve sumnje i ironije Milan Bandić pripadao - na travnjaku, podno najimpresivnijih gradskih bedema, počiva gradonačelnik. Okom gledano i mišljeno, on se zapravo nalazi izvan groblja. I to je najveći problem. Istina, Mirogojski se kompleks na tu stranu prelijeva, i odavno je započelo to prelijevanje. Još u ona duboka i tamna doba socijalizma i moćnoga zagrebačkog socijalističkog građanstva, tu se, dijelom izvan grobljanskih zidova i bedema, krenula širiti ateistička parcela, tu, u blizini, započinje nicati gotovo samonikla aleja velikana, koja zapravo i nije aleja, jer da bi nešto bila aleja, potrebni su drvoredi, tu su, naokolo, i grobovi nekih među najistaknutijim komunističkim glavešinama, a tu je, dovoljno neuočljiva, i grobnica Vladimira Bakarića, toga bolešljivog, nešarmantnog i besmrtnog jugoslavenskog vladara Hrvatskom, preko puta koje je i impresivna i zatajna Grobnica narodnih heroja, rad kipara Đure Kavurića, iz godine 1950, možda i najmarkantniji socrealistički artefakt u Zagrebu. U vrijeme kada je sagrađena, Grobnica narodnih heroja bila je izvan Mirogoja, kao što su i Sesvete bile izvan Zagreba, da bi se zatim Mirogoj do nje proširio. U noći 1. veljače 2001, malo po dolasku lijevo-liberalne koalicije na vlast, trajno nepoznati su domoljubi Grobnicu narodnih heroja digli u zrak. Policija se potrudila da ne budu otkriveni i uhićeni, ali bila je to gesta, kao kad usred rečenice kancelar Plenković s visine podrigne, kojom su antifašisti upozoreni da izvan dekorativne drugu funkciju u Hrvatskoj neće imati. Spomenik je obnovljen, da bi ubrzo, u njegovoj blizini, bio sagrađen i “Glas hrvatske žrtve - Zid boli”, kojim je simbolički neutralizirano djelovanje Grobnice narodnih heroja.

Sva ta posthumna i posthistorijska mirogojska gibanja, započeta davne 1950, omogućila su nekom nehotičnom ciniku, ustvari nekoj bešćutnoj budali, koju je sam Bandić instalirao na njegov formalni i simbolički položaj, da po iznenadnoj smrti gradonačelnikovoj grob mu namijeni na travnjaku s vanjske strane bedema. Cinizam sastoji se u tome što je Milan Bandić sahranjen tamo gdje se odvajkada na našem nadasve okrutnom i patrijarhalnom nekropolju pokopavaju samoubojice, izvanbračna djeca i općenito oni kojima je zajednica oduzela pravo na dostojanstvo i na ljudskost. Bandić je, prema ideji nekog od svojih bezbrojnih poslušnika, pokopan na nemjestu. Tko god se pred njegovim grobom zatekne i tko god malo osmotri gdje se zatekao, lako će shvatiti u čemu je tu problem. Budala, kojoj je na um palo da naloži da se tu čovjeku kopa grob, pravilno je uočila da je ovo mjesto istaknuto, da je izrazito naglašeno. Ali kako neuko, nenačitano, tupavo čeljade ne uočava razliku između nečega što se pozitivno naglašeno i nečega što je negativno naglašeno, tako se Milan Bandić mrtav zatekao na najgrdnijem mjestu na Mirogoju. Na nemjestu.

I onda je ta cijela situacija na pristojan i akademski uzoran način formalizirana. Uočeno je, naime, nakon što je grob već izniknuo, da se njime narušava integritet zaštićene građevine. Narušava se integritet samog Mirogoja. Onim što je, po ljudskim mjerilima gledano, uvrijeđen trebao biti pokojnik, uvrijeđenim se našao spomenik kulture. I ova situacija ima svoj simbolički, sasvim hrvatski smisao. Umjesto da govorimo o suštini - da je neka budala Bandića pokopala kao da pokopava osobu bez dostojanstva, sve misleći da ga sahranjuje kao uglednika - mi ćemo govoriti o simboličnim slikama i o amblematskim vizurama. Ljudi koje je Milan Bandić oko sebe uzdizao i koji čine zagrebačku i hrvatsku elitu toliko su neuki i nesposobni da su gospodara sahranili kao da sahranjuju kakvu kurvu.

Čim dođe nova vlast i novi gradonačelnik, bit će da Bandićev grob nema lokacijsku ni građevinsku dozvolu i da se ne može graditi spomenik. Istina, još prije toga Tomislav Tomašević će na sve reagirati jednom pomalo bizarnom gestom. Grobno mjesto, koje je izmišljeno u času Bandićeve smrti, grad je u prvi mah zadržao u svom vlasništvu, čime je, naravno, na gradu bila i odgovornost za njegovo uređenje, te za reguliranje problema njegove legalnosti u odnosu na spomeničke i konzervatorske norme, da bi ga onda gradonačelnik Tomašević velikodušno poklonio Bandićevoj obitelji. U nekoj dobroćudnijoj interpretaciji, bit će to pilatovsko pranje ruku. U manje dobroćudnoj, ali suštinski tačnijoj interpretaciji, riječ je o poklanjanju opljačkane dragocjenosti. Naime, ako grobno mjesto nije regularno, a očito je da nije, kako ga gradonačelnik može nekome poklanjati? Pa čak i nekome čiji se pokojnik nalazi pod tom zemljom?

Tri je godine proteklo od njegova upokojenja. Umro je na neobičan način, onako kako umiru avanturisti, strip junaci i razbojnici. U njegovoj smrti i u okolnostima koje su se razvlačile po novinskim i uličnim izvještajima, uglavnom kroz glasine i ogovaranja Bandićevih iznenada oslobođenih i raspuštenih podanika, nešto je od legende koja se širi za Andrićevim mitskim likovima, za Alijom Đerzelezom, Mustafom Madžarom ili za onom Anikom, koja je obenđijala, sludila i izmijenila čaršiju u neka davna vremena. Nitko ne zna kako je umro, osim nekolicine protagonista, dva muškarca i jedne žene, koji su mu bili pri dahu dok je umirao, i koji se u javnosti i dalje povremeno pojavljuju, trajno obilježeni žigom njegove smrti, ali svaki njegov podanik, a naročito onaj koji mu je nešto ostao dužan i kojem je barem jednom u životu pri nekom poslu bio dobar, danas ima jasan i do u tančine razrađen narativni slijed njegova umiranja. U toj pripovijesti, koja se od čovjeka do čovjeka razlikuje, i koju bi tek kakav Ivo Andrić mogao učvrstiti i uvezati u jedinstvenu pripovijetku, odražava se imaginacija i sve mračne čežnje Bandićevih podanika. Mnoge među njima zadužio je i ponizio svojim dobročinstvima. Ljudi ovdje učinjena im dobročinstva doživljavaju kao poniženje.

A Bandić je upravo takvima mnoga dobra učinio. Volio je zadužiti čovjeka, obavezati ga svim pomaganjem, a volio je i skupljati sevape. Samo tako je, čineći dobro i skupljajući sevape, mogao doći na glas kao razbojnik. Da je pljačkao samo za sebe, da je samo zgrtao i nosio sebi i svojima, kao što su to činili neki drugi, uspomena na njega bila bi umnogome drukčija. Ne bi ga se ni tada mrtvog voljelo, ali bi se na njega gledalo s više poštovanja. Ne bi postojao taj osnovni razlog za mržnju i prezir. Poniznost ljudska, a prema Milanu Bandiću bili su za njegova života ponizni upravo kao prema Mustafi Madžaru ili Aliji Đerzelezu, u pravilu eksplodira u gnjev i mržnju. Kada govore da su Milan Bandić i njegova vlast bili izvor nemjerljive korupcije, naši uglednici, pripadnici nekih postbandićevskih elita, dobro znaju o čemu govore, jer su u velikom broju slučajeva upravo oni bili korumpirani Bandićevim bespravnim dobročinstvima. Zagreb u povijesti svojoj nije vidio plemenitijega razbojnika. Tajje stotine tisuća ljudi, mahom Zagrepčana, oplemenio svojim razbojstvima, preselivši, makar duhom, sav Zagreb negdje na istočnu stranu plodne Imotske bekije, i učinivši ove ljude svojim plemenom. Da bi na kraju, rekli smo, počivao izvan groblja.

Postoje prilike u životu kad pravila prestaju da važe. Recimo, kada se u ime zajednice prekrši neko važno pravilo, kada nad kršiteljima stoje ne samo grb i zastava, nego i sam duh epohe, pogrešno je i nedopustivo naknadno popravljati tako stvorenu grešku. Učinjen prekršaj u tom se slučaju može popraviti jedino tako što će ga se takvog prihvatiti. Dakle, ako je kulturnohistorijska cjelina Mirogoja narušena Bandićevim grobom, onda je to neispravljivo. Onda tako mora i ostati. Onemogućavanje izgradnje nadgrobnika tom čovjeku nedostojno je i neprihvatljivo. To da je neka budala nacrtala grob tamo gdje mu nije mjesto, činjenica je koja se ne može mijenjati. Ili može, tako da se krivotvori stvarnost. Milanu Bandiću treba podići dostojan nadgrobnik, koji će upravo na tom nemjestu upozoravati ljude na to kako ne bi trebalo biti. Ali, eto, jest! I bit će spomen na jednoga neobičnog čovjeka, koji je, ne vodeći računa o zajednici i društvu, mnogima mnoga dobra učinio. Pa je onda tako i završio.