Dva tjedna nakon potresa Glina izgleda kao mrtav grad. Debeli snježni pokrivač prekrio je ulice. Mrak krije mnoga oštećenja. Ali kad svane, ožiljci se ne daju sakriti
REPORTAŽA IZ GLINE
Milan i Milica smrzavaju se u kamp kućici: 'Minus devet je, a nas dvoje bez grijanja'
U Ulici Nikole Tesle, na broju 65, živi stariji bračni par, Milan (87) i Milica (86). Sami su, sin jedinac odavno je otišao raditi, a snaha im je pohitala u pomoć čim je čula vijesti o potresu.
- Bila nam je naša snajka, ali morala se vratiti. Mora raditi, inače bi crkli od gladi - govori nam Milica. Stojimo između njihove kuće, koju su sami sagradili, i kamp-kućice u kojoj trenutno žive. Kuća, koja je njihov dom već tri desetljeća, sad je dobila crvenu naljepnicu, ali Milica svejedno ulazi u nju.
- Uđem nešto skuhati i otuširati se. Pa moram! A ako će se srušiti na mene, neka se sruši, što ja tu mogu?!
Hladno im je. Na sebi imaju zimske kapute, ali to nije dovoljno za 7, 8 ili 9 stupnjeva ispod nule, koliko je već dva dana u Glini. Rukama crvenim od hladnoće grčevito stišću glave svojih štapova. Grijanja - nema.
Zaobilazi kampericu koju su dobili prije, neiskoristiva je jer prokišnjava. Ova koju imaju sad barem štiti od kiše. U njihovoj kamp-kućici temperatura se ne penje iznad nule. Oboje imaju problema s tlakom, a Milica pije i tablete za smirenje. U kući su ispucali zidovi, kroz prozor se vide obiteljske slike popadale sa zidova.
POGLEDAJTE VIDEO: Reportaža obitelji Paspalj
Pokretanje videa...
15:07
- Samo me srušilo u predsoblju ispred vrata. On je bio u gradu, ja sam bila sama. I što bih ja više sad? Kako ovo preživjeti - pita se očajna Milica.
- Znate kako je unutra? To je stres. Pada snijeg, a ja gledam kako ćemo ujutro, hoćemo li ga dočekati. Svi upozoravaju da ne idemo u kuću, za rušenje je. Uđemo, eto, napraviti nešto za pojesti. Ima taj rešo ovdje, ali instalacija nije dobra, strah me da ćemo poginuti ako ga upalimo - objašnjava Milan.
Otvaraju vrata kampice, a unutra je hladno toliko da se stvara para kad govore. Milica se trese od hladnoće.
- Unutra ćemo provesti noć. Što, gdje sad da idemo? Sjedimo unutra i gledamo. Sjedit ću. Neka svijetli svjetlo, imam ćebe pa ću baciti na sebe - kaže.
Milan dodaje:
- Ma ne mogu ni spavati, samo čekam da potres udari. Hranu im, kaže, donose volonteri. Topli obrok, vodu, lijekove.
- Narod nam donosi svega. Nismo mi gladni, ne možemo biti. Sve su ljudi donijeli nama, i previše. Puno je, to je razbacivanje - govori Milica.
Zahvalna je svima koji im pomažu. Ona i Milan žive od njegove mirovine, koja je malo veća od 2000 kuna.
- Nikad se ne zna što se može dogoditi. Vidite vi to! Znači moramo početi živjeti racionalno. Škrto. I nekad, poslje rata, kad sam bila dijete, tako se živjelo - priča Milica.
Prije potresa, živjeli su mirno. Milan je odlazio u grad po penziju i namirnice, a Milica kuhala svaki obrok. Kažu da nisu oskudijevali u ničemu, a s njegovom penzijom su živjeli kao da nije manja od minimalca. Skromni su, a jedno od drugog se ne odvajaju.
- A što možemo - pita se Milica.
Kod sina i snahe ne mogu jer i oni žive u malom podstanarskom stanu.
- Beograd je skup grad. Za nas nije. Djed ima mirovinu, ja nemam. Nije velika, ali mi rasporedimo. Živimo skromno. Nismo željni ničega, ne trošimo ne znam ni ja u šta - objašnjava nam.
Njihovu kuću nije radila obnova, Milan ju je sagradio svojim rukama.
- Ova kuća u ratu, sad ovome, nije dirnuta jer sam ja ostao u Glini. Nisam bježao. Ja sam ostao, a ona je otišla. Gdje da idem tad kad ne znam gdje mi je oko moje, moje jedino dijete. Dijete mi je ostalo u Beogradu, boji se vratiti, boji se progona, a nije napravio nikome ni trun zla - govori nam.
- Treba imati tri čiste za doći u Glinu - dobacuje Milica i dodaje:
- Ako mi kažemo nemoj, onda nemoj. Bojim se ja više nego on. Sin je u Hrvatskoj radio na željeznici, a snaha u mesnici.
- Ja sam bio tokar, sa završenom školom pravom. Onda nije bilo važno, ja sam iz šestog razreda osnovne škole išao u zanat i završio ga. Radio sam u željezari, a nakon toga u predionici. I bilo nam je dobro. Usput sam kuću gradio - priča nam Milan i pokazuje naborane ruke.
Vidi se da je cijeli život teško radio, a pod stare dane je htio samo mir. No nije ga dobio, a kako kaže Milica, za to nije kriv samo potres.
- Kriv je i prokleti rat! Kome je on trebao? Ja ne znam. Meni nije. Imam veliku obitelj od majke. Svi su oženjeni i udani za Hrvate i Hrvatice. Ma koga bi ja mrzila?! Taj rat, to nam nije trebalo - priča nam.
Još uvijek ima potrebu pravdati svoje podrijetlo i dokazivati da voli svoju Glinu i ljude među kojima živi. Strah ju je zbog podjele koja ovdje vlada i kad nije izvanredna situacija. 25 godina nakon rata.
- Lopovi! Sve su protjerali odavde. Šaka lopova, upropastili su državu - govori Milan.
Pahulje su ponovno ispunile zrak, a Milan se trese od hladnoće. Pokušava to prikriti, ali ne može mirno držati štap.
- Djeco, hajde recite Branki ako može poslati koga da nam grijanje popravi - dobacuje Milica.
Čekamo da uđu u kampericu koja daje samo privid toga da su na sigurnom. Pred njima je još jedna noć koju će probdijeti zbog hladnoće. Dok članovi Stožera iz grijanih kontejnera lamentiraju da nema ljudi kojima je hladno, Milica i Milan se pitaju hoće li izdržati do jutra.
POGLEDAJTE VIDEO:
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
