News

Komentari 514

Milanović je otišao predaleko. Ovakvo omalovažavanje žrtve Aleksandre Zec je teška sramota

Milanović je otišao predaleko. Ovakvo omalovažavanje žrtve Aleksandre Zec je teška sramota

"Obitelj je bila pozvana u Vladu, dobili su odštetu, što još treba? Sad vas direktno pitam – što još treba?", izjavio je jučer Zoran Milanović o slučaju Aleksandre Zec. Kao da je novcem sada moguće oprati savjest države.

Nakon što je licitirao žrtvama Srebrenice, prebrojavao žrtve genocida, optuživao BiH da preuveličava svoje žrtve i branio hrvatske ratne zločince, predsjednik Zoran Milanović jučer je omalovažio žrtvu Aleksandre Zec, 12-godišnje djevojčice koju su Merčepove postrojbe likvidirale na Sljemenu 1991. godine.

"Obitelj je bila pozvana u Vladu, dobili su odštetu, što još treba? Sad vas direktno pitam – što još treba?", izjavio je jučer pred novinarima predsjednik države.

I izazvao sablazan u javnosti i na društvenim mrežama.

Kao da novčana odšteta, isplaćena tek nakon što je obitelj Zec prije petnaest godina podnijela tužbu Općinskom sudu u Zagrebu, može nadoknaditi smrt roditelja i djevojčice za koju ne samo da nitko nije odgovarao, već su počinitelji kasnije zaštićeni i odlikovani.

No Milanović je otišao i korak dalje. Čak i dalje nego što to inače čini.

Grozna priča

"To je grozna priča", rekao je, "ali ja znam u ratu i groznijih priča od te priče. Iza kojih stoje neki drugi ljudi, jedna druga strana. Što je sa 40 staraca u Promini kod Drniša koji su 1993. godine ubijani jedan za drugim na pragu nakon akcije Maslenica iz čiste osvete od strane paravojske SAO Krajine?".

Na to se jučer nadovezao MOST-ovo Nino Raspudić, komentirajući prijedlog da se Aleksandri Zec dodijeli ulica u Zagrebu: "Po toj logici bi svako dijete stradalo u Domovinskom ratu trebalo dobiti svoju ulicu. Trebalo bi  preimenovati 400 ulica u državi".

I tako dolazimo do tragične zamjene teza. 

Murali zločinaca

Prvo, nitko ne brani Hrvatskoj da komemorira i obilježava civilne žrtve srpske agresije i paravojnih snaga SAO Krajine, kao što se to čini u Vukovaru, Škabrnji i drugim mjestima. Nije, dakle, da se jedno uvjetuje drugim. 

Drugo, nitko ne brani jedinicama lokalne uprave i samouprave da daju ulicama ili trgovima imena djeci ubijenoj u Domovinskom ratu. Nažalost, neke od njih radije daju imena ulica ratnim zločincima ili im oslikavaju murale po zidovima.

I treće, ono najvažnije, Aleksandra Zec nije žrtva srpske agresije, već je pala kao nevina žrtva hrvatskih navodno obrambenih snaga, kao žrtva hrvatske strane, žrtva zločina počinjena u hrvatsko ime, u ime obrane Hrvatske i uz direktnu zaštitu hrvatske politike.

I dok žrtve srpske agresije i srpskih zločina treba obilježavati, ovog zločina treba se sramiti. Baš zato nema puno groznijih priča od ove.

Pranje savjesti

Aleksandru Zec i njezine roditelje iz njihove kuće odveli su pripadnici MUP-a, nakon toga su oslobođeni i nikada nisu osuđeni, neki su čak promovirani i odlikovani, a to je teška mrlja na savjesti države koja, preko predsjednika Milanovića, želi poručiti kako je novcem moguće oprati tu savjest. 

Aleksandra Zec bila je hrvatski građanin, bila je djevojčica koju je hrvatska država trebala štititi, a ne ostaviti Merčepovim kriminalcima. 

U drugim krajevima Hrvatske gdje su paravojne srpske postrojbe likvidirale starce i djecu nije bilo hrvatske države da ih brani. Aleksandra Zec ubijena je u Zagrebu. Usred noći. Odvedena iz kuće, zlostavljana, likvidirana i bačena u smeće.

I to je nešto zbog čega se hrvatska država mora ispričati, a njezin predsjednik mora pokazati makar mrvicu sućuti i kajanja. Ako već ne i isprike.

Jer ova država gleda kako se podižu murali ratnim zločincima, a predsjednik i neki političari rade problem od toga da se ubijenoj djevojčici da jedna ulica. 

Gdje je respekt prema žrtvama

Zoran Milanović pun je "respekta" prema samoubojstvu osuđenog Slobodana Praljka, pun je razumijevanja za osuđenog ubojicu 13 zarobljenika Mihajla Hrastova, javno tvrdi da osuđeni generali "nisu zločinci", premda su sami priznali zločine. Ali nema empatije, sućuti, osjećaja, žaljenja prema jednoj djevojčici koja nije pala kao žrtva srpske agresije, nego hrvatskog zločina.

I zato je sada Aleksandra Zec ponovno svojevrsna žrtva hrvatske politike.

Nakon što njezine ubojice nisu procesuirane, nakon što trideset godina nitko od službenih vlasti nije komemorirao njezino ubojstvo, sada se njezina likvidacija omalovažava i uspoređuje s drugim zločinima počinjenima od srpske strane. 

Možda zato što je Aleksandra bila krive nacionalnosti?

Milanović je svojim skandaloznim, šokantnim i sramotnim izjavama u posljednje vrijeme podigao letvicu. Izjavom o Aleksandri Zec debelo ju je premašio. Takva izjava ne bi se očekivala ni od običnog čovjeka, a kamoli političara.

Najčitaniji članci