Miljenko Jergović: Katin Uskrs

Za Uskrs bismo svake godine išli na Ilidžu, kod rođaka, u staru štublerovsku kuću. Oni su vjerovali po svim pravilima onodobnih građanskih vjerovanja. U meni to je stvaralo neki čudan osjećaj nelagode i uskraćenosti, kao kada se zatekneš među ljudima koji govore tebi nerazumljivim jezikom. Osim toga, svakog bi se Uskrsa priređivala avantura za djecu. Zeko bi u dvorištu i alatnici, oko zečinjaka i po lijepoj i prostranoj bašči s voćnjakom i velikim drvenim pčelinjakom posakrivao poklone, i onda bismo ih mi tražili. Osim što sam bio dvije-tri godine od rođaka stariji - što je u tom uzrastu pola života - nisam vjerovao u Zeku, kao što nisam vjerovao ni u Djeda Mraza, ni u sve drugo u što se u ranim djetinjstvima trebalo vjerovati. U ideji da bi ubogi Zeko pripremao djeci poklone za Uskrs bilo je nešto neprilično, jer on bi, taj Zeko, trebao biti jedan od onih nesretnih zečeva iz zečinjaka, koji bi redom za neki nedjeljni ručak završili u pećnici s krumpirom, a krzno bi im se sušilo razapeto na drvenim vratima alatnice. Kroz glavu mi je prolazilo da će i taj Zeko, koji sprema djeci darove za Uskrs, završiti tako, pa će ga onda zamijeniti novi Zeko. Ne, kažem, nisam vjerovao, ali nevjerovanje nije razlog da samom sebi ne dopričam priču o uskršnjem Zeki.

Ali sudjelovao sam u tim potragama za Zekinim darovima. Bilo mi je zanimljivo da sa strane promatram barba Nacija, koji nas je pratio, jer sam znao da je on zapravo igrao ulogu Zeke. On je posakrivao sva ta čokoladna jaja nabavljana iz Njemačke, sve te toblerone, runoliste, kemijske olovke u ukrasnim kutijicama, rokovnike i komplete drvenih bojica. Osim toga, u toj uskršnjoj avanturi, koja se svake godine obnavljala, sve dok više nije bilo djece koja bi imala vjere u Zeku, bilo je nekoga neobičnog i sveprožimajućeg kalendarskog uzbuđenja. Jednog bi Uskrsa sve već prolistalo i procvjetalo, proljepotalo bi se vrijeme, prozujale bi pčele i bumbari. Drugog bi tek ranom svježinom zamirisala zemlja, pa Zeko ne bi ostavljao darove negdje duboko u bašči i voćnjaku, da se ne bismo zablatili tražeći ih. (Barba Naci unaprijed nas je upozorio na takvu Zekinu odluku.) A jedne je godine za Uskrs pao veliki snijeg. Prtili smo naokolo prtinu, a barba Naci se onda najednom sjetio da je vidio Zeku kako vršlja po kući, pa bi trebalo pogledati da ove godine slučajno nije unutra posakrivao darove.

PETAK ČETRNAESTI Prijetnjom da će poništiti izbore Miroslav Šeparović vodi nas u Rusiju i Bjelorusiju

Za Uskrs bi, u ta najranije doba, dok su rođaci još bili sasvim mali, L. jedva da je i hodao, navraćala susjeda Kate. Krupna, već postarija žena, golemih šaka - čini mi se da veće ženske šake u životu nisam vidio - koje su bile istetovirane križevima. Kate je živjela u Otesu, to je podaleko od Kasindolske, ali je svejedno dolazila u posjet o Božiću i Uskrsu, jer nas je zbog nečega smatrala svojima. A nama to nije bilo mrsko, jer je Katu, kako su govorili, trebalo imati pri sebi za ne daj Bože. Ona je, naime, onako velika i jaka vodila brigu o teškim bolesnicima, o samrtnicima. Osim što je bila među rijetkima koje su se tim poslom bavile, Kate je, pričalo se, u tome bila najbolja i jedva da je za to uzimala ikakav novac. Radila je to što je radila zato što je u nešto vjerovala. Slabo se razumjelo u što. Ali vjerovala je u nešto što je nadilazilo sve što su propisivali molitvenik, velečasni i Crkva. I onda je, desetljećima već, radila taj posao. Ljude je ispraćala u pokoj vječni. Kad bi se netko šlagirao, što se u to vrijeme stalno događalo, ili kad bi prestario i onemoćao, Kate mu je bivala sve. Ili Kate, ili starački dom. A nitko nije htio u starački dom. U tom našem svijetu starački domovi bili su i ostali poput koncentracijskih logora. Šlagirani očevi bez glasa su preklinjali djecu svoju samo da ih ne daju u starački dom. Kate je, dakle, bila njihov anđeo. A oni su, svi ti teško bolesni i umirući, bili, kao i mi, publika velike Katine životne priče.

Druge ratne godine, trebala bi to biti 1942, u noćima bez zvijezda i mjeseca krenuše na sela po Sarajevskom polju. Tko je krenuo, Kate nikad nije rekla, nego je do onog koji sluša bilo da to i sam zna. A ujutro, nakon takve noći, sve u selu bilo je zaklano, od djeteta u bešici do starca na samrti. Ujutro bi se čuo samo lepet kokošiju po avlijama i baščama, jer bi i ćuku svakog jednako zaklali kao i čovjeka što će. Godine 1942. Uskrs je pao na 5. travnja. Rano u nedjelju, dok je svijet još spavao, krenuše pa poklaše redom sve u pet kuća. Naša kuća, veli Kate, bila šesta. Klali bi nam, jadi moji, troje male djece, blizančadi nisu bile ni dvije godine, a Cvijeta mi taman navršila osmu, svekrvu i svekra, i na kraju mene i mog Antu. Ali nisu! Ni danas ne znam što nisu, zašto su na našoj kući stali! Bit će da se već bilo razdanilo, ili se mjesečina javila, pa mračnjaci pobjegoše.

JERGOVIĆ: KRATKA POVIJEST 1983. Danilo Kiš voljen je u stranome svijetu onako kako voljen nije bio, niti će biti, ijedan naš pisac

Tad moj Anto kaza da ovako više neće, kaza da on ovako više pritrpit ne može, nego da se on ide javit da državu brani. Ako se ne javi, ima da nas sve tako, od kuće do kuće, pokolju, I ode moj Anto, jadna mu majka, a nije morao ići, jer je na željeznici imao službu i nikad ga vojska uzela ne bi, jer vojski željeznica treba…

U Katinoj priči, onako kako bi je ona pričala na svaki Uskrs, a kako ju je, vjerojatno, pričala i svojim bolesnim i umirućim, niti se znalo tko su ti koji dolaze klati, niti se znalo kakvu je Anto državu otišao braniti, kako se država zvala i kakvu je uniformu obukao. Ali je krivo i pomisliti da je Kate nešto prešućivala iz konjunkturnih razloga, onako kako su, u prilagođavanju na pravila života u socijalizmu, prešućivali svi drugi. Ne, stvari u Katinoj glavi naprosto su tako bile posložene. Nije ona vidjela četnike i partizane - a u klanja i osvete po katoličkim selima po Sarajevskom polju znali su naići i jedni i drugi - kao što nije vidjela ni Nezavisnu Državu Hrvatsku, niti je u svojoj tvrdoj i priprostoj glavi - Nona je tvrdila da Kate nije baš sasvim normalna, znala bi reći da je Kate maloumna - uvidjela razliku između te države i one koja je nastala poslije nje. Također, njoj je njezin Anto bio junak, jer je otišao u ustaše da brani državu, kao što su joj, bit će, junaci bili i partizani. Iz Katine perspektive Anto nije otišao u partizane samo zato što nije bilo države koju bi u partizanima branio.

I tako je Anto, junak, u uniformi koja mu kao salivena stoji, “svečana crna, ko za pozorišta!”, s bodežom i pištoljem za pasom, dolazio kući kad ga njegova vojska pusti. Pa je bio i za Uskrs, sljedeće 1943. godine, kada je Uskrs pao na 25. travnja. Tada su njih dvoje, Kate i Anto, pod ruku Ilidžom prošli. Svijet sve govorio: Vidi junaka našeg! Tako, barem, ona kaže. A svi joj mi klimajući glavama priču potvrđujemo. Netko, možda, u šali, a netko zato što bi Kate i nama, ne daj Bože, mogla ustrebati.

I to je zadnji put bilo da se Anto pojavio u Otesu. Poslije ga je rat nosio na ovu i na onu stranu. Najprije joj se javljao pismima - pisao joj je velikim štampanim slovima, jer Kate drukčija slova teško čita - a onda preko raznih ljudi, izdaleka, odnekud od Koprivnice i od Zagreba. Tako dođe i 1945, koja u Katinom tumačenju i nije bila neka prevratna godina, osim što su nas partizani “oslobodili straha i belaja” da će u noći bez zvijezda i mjeseca doći mračnjaci da nas sve pokolju i da od nas ne ostane ništa osim kokošjeg lepeta. Crna se Antina uniforma, “svečana crna, ko za pozorišta” prirodno slila u duši i glavi naše Kate s uniformama partizanske vojske. Ako je tu neke opreke i bilo, nje ona, jadna i neuka, nije svjesna. “To je za velike glave, koje novine čitaju i politiku uče!”

Ali kako dođe 1945., tako Ante nestade. I ne ču se o Anti više nikakva glasa. Za svakog se nešto pričuje, makar i ne bilo istina, tuguje Kata, samo o mom Anti ništa. U zemlju kao da mi je živ propao, govori Kate svakog Uskrsa, pa se prekrsti. A mi je za stolom gledamo, podijeljeni u tom trenutku na one koji u taj križ vjeruju i one koji u taj križ više ne vjeruju. Prvo sam molila da mi se moj Anto živ vrati, blizančad na put da izvedemo, Cvijetu da udajemo. Onda sam molila da se pojavi kad su mi svekrva i svekar jedno za drugim na rukama umirali: mater i oca da moj Anto u grob spusti! A njega nigdje. Tu sam znala da mi više nije živ, jer koji bi to živ čovjek dijete ne udavao, roditelje ne kopao? Pa sam molila da mi jave da je moj Anto mrtav, da mi jednu jedincatu njegovu kost donesu, evo ovu malu od najmanjeg prsta, pa da tu kost pokopam i mog Antu ožalim! Ali ništa, ništa, ništa. Sad čekam da moj Anto uskrsne, da mi se nekako javi!

Na to bi moja Nona prevrnula očima, a netko drugi bi Katu upitao što misli pod tim da čeka da joj Anto uskrsne. I Kate bi tad dugo objašnjavala, a iz toga njezinog objašnjenja, mutnog i vazda nejasnog, koje se od Uskrsa do Uskrsa mijenjalo, proizlazilo bi da ona ustvari čeka da joj se Anto u snu javi, ali njega ni u snu nema.

Ali onda se 1976. zbilo čudo. U zimu te godine Kate je jedne subote, gledajući televizijski dnevnik, prepoznala svog Antu, među anketiranima s Knez Mihailove ulice u Beogradu, koje je pitalo kako misle proslaviti Novu godinu. U kaputu s pletenim šalom oko vrata (tko li mu ga je samo pleo?), u desnoj mu neke vrećice i paketi, a pod lijevom ga drži žena neka u medvjeđem krznu, sa šubarom na glavi, namazanih usta, i samo potvrđuje dok on govori da će za Novu na Divčibare. Da se djeca mogu sanjkati, govori. Eno ga, vičem, pa Cvijetu dozivam, eno ga, grlim je, i obje plačemo. Ona prvi put kao odrasla gleda oca. Na televiziji! Barem da smo kupili televiziju u koloru, a ne ovako! Plače Cvijeta od sreće što joj je otac živ, a ja plačem što od sreće, a što od jada što ga ta žena drži pod onu istu lijevu ruku pod kojom sam ga ja držala dok smo na Uskrs 1943. išli Ilidžom. Što ga barem pod desnu nije uhvatila?

A jesi li ti sigurna da je to bio Anto?

Jesam, govori Kate, udara se šakom po prsima, gledala sam ga kao što sad tebe gledam. Pa ako znam da si ovo ti, onda još bolje znam da je ono on. Tako je govorila, dok su joj svaki put dok bi ovu priču pričala iznova tekle suze ganuća. Uskrsnu moj Anto, ali ne onako kao što sam mislila. E, da mi se Bog smilovao, pa da ga je ta žena pod drugu ruku uzela! I da je rekao koliko djece imaju, jer ja sve mislim da ih je troje. Danas kad o Kati mislim, učini mi se da je umirućima na koje je pazila dobra i utješna morala biti priča o tome kako je na televiziji vidjela svog Antu s drugom ženom, na Knez Mihailovoj ulici u Beogradu.