Miljenko Jergović: Mijin svijet, ili o smislu cenzure fotografija jedne sarajevske djevojčice

Stojim pred izlogom gramofonskih ploča, kao što sam prije četrdeset godina stajao, i tako ugledam reizdanje live albuma Bijelog dugmeta, snimljenog u Kulušiću 5. aprila ‘81. Danas bi se, u Croatiji records, pretpostavljam, insistiralo na riječi travanj, ali u Jugotonu je prije četrdeset godina mogao i april. Novu ploču neću kupiti, nisam je imao ni dok je bila stara, i mislim da nikada nisam otpočetka do kraja preslušao. Bijelo dugme nikad nije bilo moja muzika.

Ali svejedno, tuga mi tuga najdublja srcem i trbuhom prođe, dok gledam ploču u izlogu. Poslije ulazim unutra, želim pregledati album, lažem da bih ga kupio, pa mi razrežu tanki zaštitni celofan. Izvlačim unutarnji dio omota, pa mi se učini da nešto nije u redu, da se s godinama raspao dizajn genijalnog Dragana S. Stefanovića, vječnog Bregovićevog dizajnera i jednoga od najboljih, meni najdražih grafičkih oblikovatelja u našoj kratkoj povijesti. Kako bi se dizajnersko rješenje vremenom moglo raspasti? Samo na jedan način… Cenzurom.

Djevojčica na skurilnoj Stefanovićevoj omotnici, ogrnuta ogromnom odjećom za odrasle, i stopala uvučenih u dvije džinovske štikle, u trenutku izlaska albuma nema ni tri godine. Pred fotografskim objektivom pozira s navršene dvije. Njoj je zabavno, igra se i smije. Između njezinoga svijeta i svijeta odraslih koji je snimaju, tate i tatinih prijatelja umjetnika, beskrajna je fizička i metafizička udaljenost. Stvorenja su to iz dviju udaljenih galaksija, koje bi se s vremenom i s odrastanjem trebale spojiti u jednu. Samo što to spajanje, na žalost, neće biti izvedeno tako da svijet tata i tatinih prijatelja uzraste do njezinog svijeta, nego će se svijet djevojčice sa slike njezinim odrastanjem smanjivati i smanjiti do veličine njihova svijeta. Ali još uvijek je, na ovim čudesnim slikama, u tom velikom sudbinskom oblikovanju Dragana S. Stefanovića, djevojčica sa slike, zajedno sa svojim svijetom, apsolutno superiorna njihovome malom i nepokretnom odraslom svijetu.

I onda se skoro rasplačem, shvativši zašto se dizajn Dragana S. Stefanovića raspada. Zato što je cenzuriran. Nedostaje slika na kojoj se toj maloj slobodnoj djevojčici vidi pipica. Kao što su s fotografija iz Staljinovog doba naknadno nestajali osuđeni i pogubljeni drugovi - o čemu je na početku jednoga svog romana genijalno pisao Milan Kundera - tako je s omota Bijelog dugmeta nestala jedna gola djevojčica. Samo što su Staljinovi razlozi za cenzuru bili moralno neispravni, a ovi su razlozi, kao, moralno ispravni. Jer cenzuriraju dječju golotinju, štite dječju privatnost, preveniraju pedofiliju… Ili, možda, baš i ne. Pornografija nije na slici i u riječi. Pornografija je u oku promatrača. Ali manimo se toga. Ovo je priča o nečemu drugom, mnogo većem i osobnijem.

Djevojčica na slici zove se Mia. Ima drage i dobre roditelje. Tata joj je glumac i televizijski voditelj. Jedan od najzabavnijih i najvoljenijih ljudi u Sarajevu. Mora da su djevojčici njezini vršnjaci zavidjeli na ocu. Tri godine nakon ovih fotografija Miji su dijagnosticirali dijabetes. Oko te bolesti, ili oko tog stanja, jer za dijabetes kažu da je zapravo stanje, okupljat će se, zapravo, cijeli Mijin život. Još koju godinu zatim, za jednu ću dječju emisiju na dobroj sarajevskoj televiziji intervjuirati djevojčicu Miju. Ona će mi vrlo ozbiljno objašnjavati što je to dijabetes, i kako s njim treba živjeti. Usred svih tih neozbiljnih stvari koje su se zbivale tih godina u mom osobnom životu, i u povijesti koja nas je mljela, pored svih tih neozbiljnih ljudi među kojima sam živio i o njima pisao, djevojčica Mia bila je među najozbiljnijima. Prelijepo neko maleno žensko čeljade, sve je znala.

I zapravo se u to vrijeme nitko nije sjećao da je Mia ona curica s omotnice Bijelog dugmeta. Nije to više bilo važno. I, doista, suprotno onom što danas propovijedaju moralni komesari, pojavljivanje jedne polugole djevojčice, kojoj se pipica vidi, na omotnici albuma najpopularnije jugoslavenske muzičke grupe nije tad bila velika stvar. Pornografija? Samo u nastranom oku. Ali u takvom oku jednako su napaljivi i žena pod burkom, dječja igračka, bijeli zid. Život je vrlo kompleksan događaj, i malo je tako sretnih djevojčica i dječaka, kojima bi gologuzo fotografiranje bilo nesretna stvar.

Mia je išla u srednju umjetničku školu. Imala je neobičnu fizionomiju. Imala je isti onaj izraz lica, izgledala je upravo onako, kao na čuvenim svojim fotografijama. Ima tako nekih ljudi koje lako prepoznajemo na fotografijama iz prvog osnovne, i drugih nekih ljudi - takvih je većina - koje je nemoguće prepoznati. Nema ni u toj stvari pravila. Bolovala je teško i sve teže. Svatko je pred medicinom slučaj za sebe, a ona je sa svojom bolešću bila onaj manje sretni slučaj. Ili nije u redu tako govoriti, jer je činila sve, i bila je živa i u duši zdrava mnogo duže nego što bi to itko mogao biti. Živjela je punih trideset i pet godina. Dobro pamtim gdje sam bio i kako sam sjedio, dok sam preko kompjutora, na jednom sarajevskom portalu, na lijevoj strani ekrana, pročitao vijest da je Mia minula ovim svijetom, koji u biti nikad nije postao njen.

Ostala je ona moćna djevojčica s omotnice Dragana S. Stefanovića, pod čijim su guliverovskim štiklama sav jad i bijeda naše odraslosti, ona ozbiljna djevojčica koja je odgovarala na moja pitanja o dijabetesu. Poslije sam, pješačeći po sarajevskim grobljima, o kojima sam kanio napisati knjigu, naišao, na starom pravoslavnog groblju imena Svetoga Marka, na Mijin grob. Neozbiljan je bio ovaj svijet za takvu djevojčicu. Fotografirao sam tada njezin grob, ali ta slika ne kaže ništa. Život koji je protekao između slika s omotnice Bijelog dugmeta i fotografije s pravoslavnog Groblja svetoga Marka u Sarajevu, bio je nešto sasvim drugo.

I sad ozbiljno promislite: koga to, i što to cenzori, ćudoredari i ćudoredarstvenici štite, i što oni to zapravo cenzuriraju, cenzurirajući fotografije jedne Mije, o kojoj, neozbiljni kakvi već jesu, ne znaju ništa? I upravo se po tom savršenom neznanju i nepoznavanju cijeloga jednog unutrašnjeg svijeta nimalo ne razlikuju od manijaka i perverznjaka koji bi na Mijinim slikama gledali nešto čega na tim slikama nema. I čega nikada na njima nije ni bilo.