Miljenko Jergović: Ne, nemojte susjede prijavljivati policiji!

Kad su ga novinari upitali kako on to misli otkrivati nedopuštene privatne zabave po stanovima, Vili Beroš, ministar zdravstva, odgovorio je: “Vjerujem da će građani prijavljivati nedopuštena okupljanja”. Te su me riječi uznemirile, danima o njima mislim. Eto do kakvih sve grozota može dovesti epidemija.
Više je razloga zbog kojih ne bih prijavljivao susjede policiji. Prvi i najmanje važan je taj što bih prethodno morao znati da je kod susjeda u stanu više od deset ljudi. Morao bih, dakle, prethodno uhoditi susjede i pritom činiti nešto što nije samo protuzakonito, nego je i nepristojno. A meni je, znate, jednako važno, u pojedinim slučajevima i važnije, da ne budem nepristojan, nego da ne kršim zakon. Osim toga, čak ni kad bih znao da je u stanu kod susjeda svih pedeset ljudi, opet ne bih zvao policiju. Ne bih to učinio iz drugog i trećeg razloga. Drugi razlog je taj što sa susjedima treba i ubuduće živjeti. Čak i kad niste bliski s njima - a ja, uglavnom, nisam, jer sam po prirodi distanciran - susjedi su vam u životu bliži i važniji nego bliski rođaci, koje viđate dvaput godišnje. Oni su tu kad vam pozli, tu su kad ne možete upaliti auto, tu su kad je život u pitanju. Sa susjedima dijelite isti zid, stubište i lift, istu dvorišnu ogradu i isti put. Policija vam, sigurno će reći Beroš, ili će to reći njegov kolega Božinović, jamči anonimnost prijave. Ali neka vas to slučajno ne zavara, neka vas ne navede da učinite jednu od najvećih pogrešaka u životu. Nijedna prijava nije anonimna, sve se u susjedstvu dozna. Vjera u anonimno prijavljivanje susjeda jednaka je vjeri pljačkaša banke da ga neće otkriti i uloviti. 

Osim toga, ima tu još nešto. Čak i ako se ne otkrije da ste baš vi susjeda prijavili policiji, nakon prijave ćete za sva vremena izgubiti cijelo susjedstvo. Ljudi će se od tog trenutka međusobno sumnjičiti i više neće jedni drugima biti susjedi. Neće ih biti kad vam pozli, kad ne možete upaliti auto, kad budete u haustoru umirali. Ne samo da nikad ne bih prijavio susjeda koji je u svom stanu imao ilegalni tulum, nego bih, ako netko takvo što učini, kucao na njegova vrata i pružio mu podršku. Rekao bih mu da to nisam bio ja i ukratko bih mu iznio sve ovo što sad iznosim vama.

Treći razlog zbog kojeg ne bih prijavljivao susjeda je taj što nemam vjere u konkretnu protuepidemiološku mjeru, prema kojoj na kućnim okupljanjima i zabavama ne smije biti više od deset ljudi. Ta mjera imala bi smisla kad ni na svim drugim okupljanjima ne bi smjelo biti više od deset ljudi. Imala bi smisla kad bi različite društvene i privatne aktivnosti bile jednako tretirane i kad ne bi bilo povlaštenih. Na kraju krajeva, ta mjera bi imala smisla kad bi me gospodin Vili Beroš mogao uvjeriti da ovoga trenutka ne postoji ilegalni klub u kojem se svakodnevno okupljaju, piju, jedu i vesele njegovi kolege. Ako je proljetos Dragan Kovačević držao jedan takav klub, zašto bih vjerovao da ga netko drugi danas ne drži? Uostalom, nije Dragan Kovačević uhićen zato što je imao ilegalni klub, u koji su, među ostalima, zalazili i članovi Vlade, nego je uhićen zbog sumnje da se bavio krupnim i elitnim državnim kriminalom. Da nije tog kriminala, nikad mi ne bismo ni saznali za njegov klub. Jesu li ministri Beroš i Božinović prijavili svoje kolege, koji su svakodnevno dolazili na hranu i pijaču kod Kovačevića, zbog kršenja protuepidemijskih mjera? Zašto ih nisu prijavili? Zašto bi onda građani prijavljivali svoje susjede za puno manje prekršaje? Ili Beroš, možda, misli da jedna pravila važe za nas, a druga za njega i njegove kolege? Bit će da on upravo tako misli, jer se samo u društvima i režimima u kojima se razlikuju pravila koja vladaju za narod od pravila koja vladaju za narodne elite apelira na ljude da svoje susjede prijavljuju policiji.

Četvrti razlog zbog kojeg ne bih prijavljivao susjeda tiče se sjećanja, ali ne onog osobnog, nego se tiče kolektivnog i društvenog sjećanja, koje je zapisano u knjigama i u povijesnim dokumentima. Tiče se romana koje sam pročitao, tiče se dokumentarnih svjedočenja i filmova, ali i obiteljskih priča. Susjedi se ne prijavljuju policiji zbog ilegalnih zabava i tuluma zato što su susjedi prijavljivani policiji zbog antifašizma, zbog skrivanja židovske djece, zbog verbalnog delikta... Duga je i strašna povijest policijskih denuncijacija, koje su potekle iz susjedstva. Možemo o europskim i svjetskim primjerima, a možemo i o našim lokalnim, hrvatskim. Možemo o susjedima koji su prijavljivali susjede u Zagrebu 1943., a možemo i o susjedima koji su to isto činili deset, dvadeset ili trideset godina kasnije. Vjerujem da su to bili isti ljudi. Onaj tko je bio u stanju susjeda prijaviti ustaškoj policiji, prijavit će ga i komunističkoj policiji. Vrijedilo bi i obrnuto, kad bi vrijeme moglo poteći unatrag. 
Policiju možete zvati samo ako vam susjed s oružjem u rukama ugrožava život. Ili ako ne možete od susjeda živjeti. Ali upamtite da ste u tom slučaju na putu bez povratka. I vi i vaš susjed. Tako se ne može živjeti.
“Pomozite policiji!”, uzvikuje Vili Beroš. Mene ovaj čovjek vrijeđa. Ali ni njega, Vilija Beroša, ne bih prijavljivao policiji, kad bi u Hrvatskoj postojalo neko pravilo ili zakon po kojem je zabranjeno pozivati građane da svoje susjede prijavljuju policiji. Postupio bih dobrohotnije. 
Pozvao bih Vilija Beroša da malo više čita, možda bih mu posudio neke knjige, na osnovu kojih bi shvatio zašto nije dobro susjede prijavljivati policiji, svakako bih mu preporučio “Dnevnik Ane Frank”, a zatim i neke knjige za odrasliju publiku, predložio bih mu načine na koje bi, zajedno s ministrom Božinovićem, te svojim drugovima i drugaricama, u slobodno vrijeme razvijao u sebi osjećaj empatije. 
Susjedi su dobri, gospodine moj dragi, susjedima nije lako, susjedi žive pod stalnim pritiskom, u strahu od gubitka posla, od bolesti, od ovoga vražjeg vremena. Imajte razumijevanja za susjede, gospodine moj dragi, imajte razumijevanja za migrante, za Židove, za crnce... I bit će vam mnogo lakše među ljudima.