News

Komentari 0
PETAK ČETRNAESTI

Miljenko Jergović: Nikola Šop, smrt jednog zagrebačkog podstanara

Tko zna kako bi izgledao život Nikole Šopa, a onda i kako bi izgledalo cjelokupno njegovo djelo, da nije 6. travnja 1941. Njemačka napala Kraljevinu Jugoslaviju

Prije više godina ljudi iz sarajevskog Hrvatskog kulturnog društva Napredak poželjeli su staviti spomen ploču na kuću u kojoj je u Zagrebu živio pjesnik Nikola Šop. Njihov zemljak iz Jajca, Bosanac rodom i inspiracijom, bogobojazni, trpeljivi i skromni katolik, Šop je za tu sve manju, posve skrajnutu zajednicu sarajevskih i bosanskih Hrvata bio i ostao, naravno uz Ivu Andrića, jedna od amblematskih figura. Međutim, izbio je jedan vrlo čudan, a nerješiv problem. Vlasnici kuće u kojoj je Šop živio nisu dopuštali da se na njihovu fasadu postavi bilo kakva spomen-ploča. A naročito ne takva koja bi ih podsjećala na Nikolu Šopa. Naime, Šop je, skupa sa ženom, bio desetljećima njihov podstanar. A gazdarice i gazde u pravilu ne vole se sjećati svojih podstanara. Pogotovu ako su kao pjesnik desetljećima samo ležali u postelji, bolovali, umirali. Mnoge im je jade, kažu, taj čovjek učinio.

Ljudi iz Sarajeva morali su se snalaziti, što će sad s pločom, bila bi grehota da se ploča baci, ili da je vraćaju u Sarajevo i u Jajce. I tako je negdje na Zelenom valu, ili na Prilazu Gjure Deželića, ne želim se ni prisjećati gdje, nađena zgrada u kojoj Šop nikad nije živio niti je ikad u nju ušao, ali je pripadala nekom njegovu rođaku. I onda su na tu kuću prikucali spomen-ploču. Eno je, i sad tamo stoji, da prolaznike podsjeti na jednoga od najznačajnijih hrvatskih pjesnika dvadesetog stoljeća. Bosanca u Zagrebu.

Nikola Šop (1904.) bio je banjalučki gimnazijalac, ali je maturirao u Beogradu. Tamo je nastavio studije na Filozofskom fakultetu, te se zatim i sam zaposlio kao gimnazijski profesor. Pisao je pjesme ispunjene naivističkom kršćanskom inspiracijom, u duhu franjevaštva i zajedništva svih zemaljskih stvorenja. Objavljivao je tad, uglavnom, u Beogradu, te uglavnom po klerikalnim hrvatskim novinama i časopisima. Sve dok ga u jednom trenutku na zub nisu uzeli crkveni konzervativci, zbog načina na koji je, vedro, prostodušno i pomalo narodski, prikazivao Sina Božjeg. Jedno vrijeme njegove su pjesme o Isusu, iz knjige "Isus i moja sjena", bile crkveno zabranjene, ali to pjesnika nimalo nije pokolebalo u njegovu nadahnuću, ali ni u njegovoj dosljednoj kršćanskoj i katoličkoj vjeri. Pritom, Šop nije bio od onih zatucanih ljudi, kakvih je danas mnogo, a sigurno ih ni u njegovo vrijeme nije bilo manje. Bio je vrlo obrazovan i otvoren, prevodio je Horacija, a prvog i najvećeg pjesničkog uzora našao je u Momčilu Nastasijeviću, svom beogradskom gimnazijskom profesoru, jednom od najvećih pjesnika srpskoga i svih naših jezika u dvadesetom stoljeću. U načinu Šopova pisanja, ali i u njegovu životnom stavu, Nastasijević se dobro prepoznaje, pa tko god bi Nikolu Šopa htio temeljito upoznati, morao bi se upoznavati i s Nastasijevićem. A tko god bi se, proučavajući Nastasijevića, htio baviti onima koji su tradirali ovoga srpskog pjesnika, nalazeći u njemu vlastite temeljce, morali bi taj posao započeti s hrvatskim pjesnikom, Bosancem Nikolom Šopom. Dobar primjer da se uvjerimo kako su fatalno i neizbježno povezane srpska i hrvatska kultura, srpska i hrvatska književnost.

Tko zna kako bi izgledao život Nikole Šopa, a onda i kako bi izgledalo cjelokupno njegovo djelo, da nije 6. travnja 1941. Njemačka napala Kraljevinu Jugoslaviju, i da nije onako bezdušno bombardirala Beograd. Bombe je Šop dočekao u Zemunu, pa je u strahu i panici skakao s balkona u bezdan i teško povrijedio kralježnicu. Bilo mu je tek trideset i sedam, živjet će još punih četrdeset godina, ali taj će mu skok i lom sasvim promijeniti sve životne perspektive. Uglavnom će biti polupokretan ili nepokretan i nikad više neće biti zaposlen čovjek niti živjeti normalnim građanskim životom.

Ne bi bilo sasvim krivo reći da je 1941., nakon tog loma, Nikola Šop došao u Zagreb i u Nezavisnu Državu Hrvatsku kao izbjeglica. Kao teško ozlijeđeni muhadžir, vrlo kompleksnog identiteta, koji se nikako nisu mogli uklopiti u to grdno i najgrdnije vrijeme, kad su postojali samo jednostavni i prosti identiteti. Nastavio je pisati i odmah bi objavljivao ono što napiše. Dakle, bio je jedan od onih pisaca koji se nisu libili da objavljuju u endehazijskim časopisima i publikacijama, što će ga, nakon oslobođenja 1945., činiti mrskim partizanskim vlastima. Ali čak i da nije objavljivao pod ustašama, bio bi Šop težak autsajder u vremenu tom općeprihvaćenog ateizma i komunističkog poleta.

Oko Crkve, kao i oko pojedinih crkvenih hramova, u ta su se vremena povazdan vrzmali kojekakvi bogalji, nesretnici i sirotani, pa se miješali s kojekakvih uhodama i policijskim žbirovima, koji bi pazili govori li se u crkvi protiv države i Partije. Među crkvenim sirotanima tog optimističnog i ateističnog vremena bio je Nikola Šop. Krleža bi ga spomenuo samo s prezirom, o čemu mi je jednom, u povodu jednoga mog teksta o Šopu, pišući pisaćim strojem po dopisnici, kratko pripovijedao Josip Vaništa.

Tako je to s njim bilo do pred kraj šezdesetih, kad je Šopa, zahvaljujući Zvonimiru Mrkonjiću, otkrila suvremena hrvatska književnost. Čak je 1970. dobio Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, u to vrijeme doista uglednu i ozbiljnu hrvatsku državnu nagradu, ali koju, ipak, nisu tako lako dobivali pisci i kulturni radnici koji nisu živjeli u skladu s vjerom i načelima socijalističkog samoupravnog sistema. Ali bez obzira na to, pjesnik i njegova supruga nastavili su živjeti u svom skromnom zagrebačkom podstanarstvu. On gotovo da se više i nije micao iz postelje.

Nakon društvenog priznanja poživjet će još jedanaest godina. Umrijet će tiho, 2. siječnja 1982., i to baš u vrijeme dok su Zagreb, Hrvatska, a onda i cijela Jugoslavija, žalovali za velikim Miroslavom Krležom. U ponedjeljak, 4. siječnja, tog prvog radnog dana u novoj godini, na Mirogoju održana su dva sprovoda hrvatske književnosti. Za prvog, ateističkog, uz svečani lafet i vojnu paljbu, baš kao da se pokapa general, na lijepome mjestu, odmah uz stazu, pokopali smo Krležu. Drugi je sprovod bio malen, tih i sirotinjski, s drvenim križem na kojemu je limenim slovima bilo ispisano ime, uz svećenika i obitelj, zemlji smo predali Nikolu Šopa.

Ovih dana, uz četrdesetu godišnjicu njihova odlaska, uz taj jubilej koji bio bi važan i velik i u neusporedivo značajnijoj i većoj kulturi nego što je to, u europskom kontekstu, mala i neznatna hrvatska kultura, s gotovo jednakim ignoriranjem hrvatske elite, svi ti predsjednici, premijeri, ministri i kulturtregeri tretiraju i Krležu i Šopa. Krleže će se netko, možda, još i sjetiti. A Šopa ne pamte na jednaki način na koji se zaboravlja i mrtva magarad. Zašto baš magarad, znat će u ovaj božićni dan onaj koji treba znati.

Najčitaniji članci