Miljenko Jergović: Zašto Leo Messi nije mogao prihvatiti da besplatno igra za Barcelonu

Znam da ćete pomisliti da pričam gluposti, i sam to pomišljam kad ovo od nekoga čujem, ali: postoje trenuci kad nevolja hudog bogatstva čovjeka rastuži baš kao nevolja hude sirotinje. Čitam tako prije nekoliko dana intervju čuvenog odvjetnika iz Barcelone i bivšeg zastupnika u katalonskom parlamentu Joana Laporte. Predsjednik čuvenog nogometnog kluba iz njegovih najuspješnijih i financijski najberićetnijih dana, uvjereni nacionalist i idealist, koji je zaneseno govorio da je nogometni klub Barcelona najsjajnije oružje katalonske buduće neovisnosti, lani se, usred strašne financijske krize u koju je Barcelona upala usljed lošeg upravljanja tvrtkom, vratio na čelo kluba, s namjerom da ga spasi.

Prvo što mu je na um palo, bila je, o tome tek danas govori, ideja kako da usred nepojamne besparice sačuva najveću Barceloninu dragocjenost, ali i najvećeg proizvođača dodatne financijske i svake druge vrijednosti, Lionela Messija. Laportina ideja istodobno je bila savršeno logična i suluda: predložit će Messiju da za Barcelonu igra besplatno, sve dok se financijske prilike ne poprave. A kada se prilike poprave, njegov će mu se klub svojski odužiti. Tako je on to predložio čovjeku za kojeg mnogi tvrde da je najbolji nogometaš u povijesti ove igre. Ovaj je rekao da će razmisliti.

Joan Laporta, idealist i kapitalist, Messiju je dao genijalnu ponudu. Umjesto novca, kojeg je već zaradio toliko mnogo da ga ne bi uspio potrošiti u stotinjak krajnje rastrošnih ljudskih života, ponudio je Messiju da učini nešto što bi ga izdvojilo i izuzelo ne samo iz priče o svim drugim nogometašima i sportašima, nego, možda, i o svim drugim uspješnim, naplativim i stvarno bogatim ljudima našega doba. Ponudio mu je da bude veći od novca - koji mu ionako više ne treba, jer za njega više nema što kupiti - i od sustava zasnovanog na novcu. Na njemu je bilo samo da prihvati, i postat će svetac i revolucionar. I ništa ga to neće koštati. Osim što će njegova ionako visoka marketinška cijena postati još mnogo, mnogo veća.

Laporta je dobro znao kome takvu ponudu upućuje. Da ju je slao nekome drugom, a ne Messiju, bio bi budala, a ne čuveni odvjetnik i političar, jedan od najuspješnijih menadžera u povijesti sporta. Ali Messi je već zaradio sve novce ovoga svijeta, a uz novce ljubav i poštovanje ne samo navijača Barcelone, nego i stotina milijuna ljudi koji vole nogometnu igru. Ti ljudi uz nogomet imaju i svoje male ljudske živote, imaju svoje nezaokružene i nezacijeljene materijalne egzistencije nad kojima svakodnevno strepe, a Messi će im postati njihov mali zemaljski bog prihvati li Laportinu ponudu. Jer tako će pokazati, time će potvrditi da možda, ipak, postoji nešto što je veće od novca. Nakon što on to učini, stotine milijuna ljudi širom svijeta neće se više baš toliko plašiti otkaza na poslu, i neće tako očajnički težiti za većom zaradom pod svaku cijenu. Prihvati li Laportinu ponudu, on će i svijetu i samome sebi doći kao osloboditelj. Messi će izvesti ljude iz sužanjstva novcu, on će ih prevesti preko pustinje i uvesti u neku novu povijesti i u novo vrijeme njihovih života.

Međutim, Messi to nije prihvatio. U suzama je otišao u drugi klub, koji će ga plaćati trideset i pet milijuna eura, neto po sezoni. Tolika će mu biti osnovna plaća. Otišao je istinski nesretan, nemoćan da promijeni vlastitu sudbinu na isti onakav način na koji je nemoćan svaki od milijuna onih njegovih obožavatelja koji jednog dana više nisu mogli otplaćivati kredit za stan ili kuću. Oni su, kao i Lionel Messi, robovi novca. Kada si siromašan, ili kada si s ove strane televizijskog ekrana niz koji teče utakmica Lige prvaka, učini ti se da je cinična ova tvrdnja. Jer, reći ćeš, nije isto robovati vlastitom siromaštvu, nego nesposobnosti da se iščupaš iz procesa bogaćenja. Ali u malenom ljudskom životu, i u čovjekovoj glavi i srcu, koji se na svaki berićet lako naviknu, dok se na jad i bijedu ne naviknu nikad, patnja je zapravo ista. Zato u ljudskoj povijesti i jesu tako vrijedni i pamćeni ljudi koji su uspijevali ići mimo svijet, pa im se moglo da budu ono što nesretni Messi nije uspio biti.

A zašto nije uspio? Zato što nije imao maštu koja bi mu to omogućila. Sve on zna o svijetu u kojem se zarađuju milijuni, kao što zna sve i o toj zapravo jednostavnoj igri, koja je s razvojem kapitalizma - ili imperijalizma kao najvišeg stadija kapitalizma? - uzdignuta u jednu od najplaćenijih čovjekovih djelatnosti. Pritom, geni su mu se rasporedili tako da je brz i okretan, te da je način njegove okretnosti kao programiran za nogometnu igru. U tom Messijevom genetskom čudu mašta ne igra baš nikakvu ulogu. Kao što ni veliki novci ne pospješuju čovjekovu imaginaciju. Sirotinja štošta izmašta, glad je od majmuna stvorila čovjeka. Novac od čovjeka dosad nije stvorio ništa drugo nego onog koji se očajnički trudi da stekne još više novca. Nesretnik Messi nije tu nikakav izuzetak.

Dok na zagrebačkim raskrižjima u autu čekam da se upali zeleno, često gledam one nevjerojatne žonglere i žonglerice, koji u tridesetak sekundi izvedu šou, i onda idu od auta do auta i prikupljaju sitniš od onih koje su uspjeli impresionirati. Katkad, riječ je o čudu koje je itekako usporedivo s čudima Lionela Messija. I riječ je o fantastičnom prerasopredu gena, o rođenim talentima upravo za ono čime se ti mladići i djevojke žonglirajući bave. Razlika između najboljih među njima i Lionela Messija u slučajnom je rasporedu prioriteta proizašlom iz načina na koji se razvijalo kapitalističko društvo. Moglo se dogoditi, vjerujte mi da jest - ja to znam, ja sam pisac, i mogao bih vam o tom napisati roman - da žonglerice i žongleri s raskrižja velikih europskih gradova danas zarađuju kao veliki i slavni nogometaši, a da Lionel Messi i svi drugi nogometaši žive od sitniša vozača koji čekaju zeleno na semaforima. Razlika između žonglerica i žonglera s jedne, i Messija s druge strane nije u vještini i talentu, razlika je u slobodi. Oni su slobodni nakon što zarade za hranu i spavanje, a on, izgleda, nikad nije slobodan.