"Mjesecima poslije znali smo pronaći sitne ljudske kosti..."

Na današnji dan prije 43 godine u Zagrebu se dogodila najveća željeznička nesreća u hrvatskoj povijesti  i jedna od prvih sedam po težini u Europi.

U petak, 30. kolovoza 1974. godine u 22.40 sati ekspresni vlak Atena-Dortmund s devet vagona, prepun putnika uletio je brzinom od 103 km/sat (umjesto 40 km/sat) u splet tračnica i skretnica na zagrebačkom Glavnom kolodvoru. Vagoni su iskočili iz tračnica te se prevrtali dužinom dva i pol kilometra. Prema službenim podacima, poginulo je 155 ljudi, a još 90 je ranjeno. No neki vjeruju da se točan broj poginulih nikad neće znati.   

Dio stradalih poginuo je od električnog udara jer je vlak prevrtanjem istrgao željezne stupove električnih vodova. Identifikacija unakaženih tijela predstavljala je veliki problem, tako da je 41 neidentificirana žrtva pokopana u zajedničkoj grobnici na Mirogoju.

Uz poginule, ozlijeđeno je bilo 90 putnika. Zanimljivo je da je sama lokomotiva ostala gotovo neoštećena, a strojovođe neozlijeđeni.

POGLEDAJTE VIDEO:

U tom trenutku, nitko od mnogobrojnih putnika, čiji točan broj ni danas nije utvrđen, nije bio svjestan da im preostaje manje od tri sata do događaja koji će im zauvijek obilježiti, a mnogima i oduzeti život. Nisu znali da će, na povratku s godišnjih odmora misli uperenih na prelijepe trenutke provedene daleko od radnih obaveza, vlak u kojem se nalaze zbog prevelike brzine iskočiti iz tračnica na samu ulazu u zagrebački glavni kolodvor, na 719. metru od ulaza na IIa kolosijek.

Strojovođe su zbog premora zaspali i prekasno reagirali pri ulasku u splet skretnica. Osim prevelike putne brzine još na prilazu Zagrebu, strojovođa je i prekasno počeo kočiti. Na suđenju je osuđen na 15 godina zatvora, a njegov pomoćnik na 8 godina.

Kao olakotna okolnost uzeto im je to da su bili preiscrpljeni, jer su prije nesreće 51 sat radili za upravljačem vlaka.

Nije isključeno da je vlak zbog niskog stadija željezničke infrastrukture kasnio u dolascima i stoga je strojovođa ubrzanjem vožnje htio ući na zagrebački kolodvor na vrijeme.

'Tjednima se osjećao miris krvi'

Prije točno godinu dana 24 sata razgovarala su sa Ljubom Radeljevićem (65), umirovljenim strojovođom koji je preživio nesreću, te sa prof. dr. sc. Borisom Hranilovićem (87), koji je te večeri bio u Traumi. Evo što su nam tada rekli:

- Oštro je prolazio krivine i vlak se malo ljuljao. Kad sam vidio da istom brzinom prolazi Autobusni kolodvor, povikao sam suputnicima iz kupea da se dobro prime. Čuo se udarac i vlak je izletio s tračnica -  rekao je prije godinu dana za 24sata Ljubo Radeljević.

- Ukrcao sam se u Vinkovcima. Išao sam u Zagreb preuzeti smjenu - kaže Radeljević. Vlak je malo kasnio iz Beograda jer je mijenjao lokomotivu. 

- Čuo sam da će strojovođa biti Nikola Knežević i da će mu pomoćnik biti Stjepan Varga. Kako sam ih poznavao, otišao sam do lokomotive i htio se ukrcati, no nije ih bilo pa sam sjeo u prvi vagon. Napajanje je bilo slabo i nestajalo je struje pa su ljudi odlazili u druge vagone. U mom kupeu bili smo ja, jedan gospodin i gospođa. Kasnije se pokazalo da iz našeg vagona nitko nije poginuo - priča Radeljević. Vlak nigdje nije stajao do Slavonskog Broda. Zatim je nastavio prema Zagrebu

- Vozio je dosta brzo. U početku se nisam brinuo, no kad sam vidio da ne usporava na ulazu u kolodvor, znao sam da nije dobro. Osjetio sam snažan udarac. Naš vagon skliznuo je s postolja i nastavio klizati po šinama te se zaustavio na stupu - kaže.

Još sedam vagona se prevrnulo i zabilo u upravnu zgradu, a posljednji je ostao na tračnicama.

- Izašao sam kroz prozor vagona, ali sam se sjetio da nema moje torbe. Istim putem sam se vratio i tražio torbu. Našao sam je ispod vagona, pokupio je i prošao kroz upravnu zgradu javiti se na dužnost. Uopće nisam vidio ostale vagone ni shvaćao što se dogodilo dok mi kroz prozor nisu pokazali prizor - teškom mukom pričao je Ljubo.

Dodao je da su tjednima poslije čistili teren. Unatoč tome, do listopada ili studenog i dalje se snažno osjećao miris krvi.

- Sve smo mogli očistiti, ali taj miris nikako. Još ga osjećam u nosnicama kad se svega sjetim. Mjesecima poslije znali smo među tračnicama pronaći sitne ljudske kosti koje istražitelji nisu pokupili. Vjerujem da je žrtava bilo i više nego što je identificirano jer je tamo bilo toliko različitih dijelova tijela razbacanih uokolo - ispričao je.

Zbog nesreće bivša vlast odmah je mobilizirala sve raspoložive policajce, liječnike, čak i vojsku. Među liječnicima koji su u to vrijeme radili u Klinici za traumatologiju bio je prof. dr. sc. Boris Hranilović (86). U Traumi je proveo 40 godina, od mladog stažista do šefa Klinike.

'Neke ostatke bilo je jednostavno nemoguće identificirati'

- Prošlo je 22 sata kad sam dobio poziv da hitno dođem u Kliniku. Nitko nije rekao o čemu se radi. Pred bolnicom je bila gužva, ispred su bila tri, četiri vozila Hitne. Ušao sam, a čekaonica i predvorje bili su prepuni ljudi. Svi su bili krvavi i prašnjavi kao da su iz rudnika izašli. Vrištali su, plakali. Oni koji su bili najgore, bili su tiho, bez riječi. Pomislio sam: ‘Bože, šta je ovo?!’ - prisjetio se prošle godine dr. Hranilović za 24sata, koji je već oko 23 sata počeo operirati. Na posao su stigli gotovo svi zaposlenici bolnice, a tri operacijske sale radile su cijelu noć. 

- Imali smo 50-60 ozlijeđenih, od toga desetak teško. Te noći najviše je bilo amputacija, uglavnom udova, ruke i noge koje su bile zdrobljene. Posebno se sjećam jednog mladog policajca iz okolice Maribora. Amputirali smo mu obje noge dosta visoko. Bio je dulje vrijeme kod nas na odjelu. Unatoč tome bio je sav pun energije i veseo - ispričao je tadašnji šef jednog odjela Traume kojemu je to bila i ostala jedna od najtežih i najdužih noći na poslu.

- Uz željezničku prugu netko od bolničara pronašao je desnu žensku ruku lakiranih noktiju. Danima sam uspoređivao otisak prsta s te ruke s otiscima s kartona dok nisam otkrio tko je nesretna žena - kazao je Gudelj. Prisjetio se posve neprepoznatljive žene koju su dovezli u Zavod za sudsku medicinu. Imala je karakterističnu bolest, deformaciju kralježnice pa smo je uspjeli identificirati pomoću rendgenske snimke.

- Bila je to školska nastavnica moje kćeri. Kad sam to shvatio, prestravio sam se - kazao je Gudelj. Trebalo je više od mjesec dana dok nisu identificirali sve žrtve.

- Prema službenim podacima, bilo ih je 155, no uvjeren sam da ih je bilo i više. Neke ostatke bilo je jednostavno nemoguće identificirati - objasnio je.