'Molio me da u Jarunu nađem njegovog pitona. Šokirao me'

Ljudi imaju posve krivu predodžbu o nama. Misle ili da ništa ne radimo i samo sjedimo na plaži, ili s druge strane misle da je naš posao iznimno zanimljiv, dinamičan i pun adrenalina. A istina je negdje u sredini. Naš posao je prije svega iznimno odgovoran, jer u jednom trenutku na plaži može biti i više tisuća ljudi za čiju sigurnost i živote odgovaramo mi. Isto tako, posao je naporan, jer po deset sati u danu sjedimo na osunčanom tornju gdje na visokim temperaturama ne pomažu ni suncobrani, a moramo biti usredotočeni isključivo na kupače. Nema čitanja knjiga, zezanja na mobitelu ili razgovora s prijateljima, priča Ana Kunštek (42) koja kao spasilac na Jarunu radi od 2005. godine.

Među posljednjima je koji su 2008. godine dobili stalan posao, jer nakon toga zapošljava se isključivo sezonski i to studente.

Mateo Kanceljak (25) i Nikola Fazlić (25) kolege su na Kineziološkom fakultetu, i obojica su dugogodišnji spasioci – rade već osam sezona.

'To što smo proživjeli, dovoljno je za nekoliko života'

- To je dobro plaćen posao. Naša satnica je 25 kuna. Međutim, zbog stresa i napora mislim da se nakon studija više neću baviti ovime. Istina je da kod djevojaka bolje kotiramo, ali to što smo ovdje proživjeli dovoljno je za nekoliko života - smije se Nikola ističući kako posao ima i dobrih i loših strana, a komunikacija s neodgovornim ljudima najteže im pada.

- Evo, primjerice, prije par godina u 19.30 sati spazim u vodi dječaka oko 7 godina kako se utapa. Ustrčali smo se i izvukli ga van, no u blizini nije bilo odraslih. Dječak je bio dobro, nagutao se vode, ali OK. U tom trenutku kad se nas šest sjatilo oko njega, a prošlo je već desetak minuta, iz obližnjeg kafića istrčava mama. Predamo joj dijete, a sljedećeg dana gospođa me prepoznala ovdje, zaustavila i počela govoriti da se mali samo šalio, da mu nije bilo ništa. Kako da ja njoj objasnim da iz moje perspektive u vodi nema šale sa utapanjem? - priča Mateo.

'Svako kupanje pijanog maturanta je poziv na katastrofu'

Najteže im je razdoblje mature jer moraju dobro paziti na tisuće pijanih maloljetnika kako netko ne bi stradao.

- Voda nije bezazlena i prema njoj treba imati respekt. Ne možete doći pijani, ne možete računati da ćete preplivati cijelo jezero ako niste dobar plivač, ne možete skakati u vodu, a ne znate koliko je duboka. Pa ipak, unatoč brojnim upozorenjima, ljudi ne slušaju i rade upravo takve stvari. Kronični bolesnici kojima liječnici izrazito savjetuju da ne izlaze na vrućinu, cijeli dan leže ovdje na plaži. Uskoče u hladnu vodu i naravno, pozli im - priča Ana.

Maturanti opijeni alkoholom teturaju obezglavljeno, a svaki ulazak u jezero poziv je na katastrofu. Zato su u više škola u maturalnim razredima spasioci došli s edukativnim materijalom kako bi djeci i roditeljima ukazali na moguće opasnosti takvog ponašanja.

Prisjećaju se kako su prije šest godina uočili u jezeru djevojku s društvom koja je u jednom trenutku pala u nesvijest. Spasioci su pritrčali i izvukli je vidjevši da ima veliku ozljedu glave. Njezino društvo nije znalo reći je li pala i kako se ozlijedila. Djevojka je danas tetraplegičar u kolicima, nepokretna.

Od 2006. imali su čak 1662 intervencija

Od 2006. godine do lani imali su ukupno 1663 intervencije te 15 ljudi koji su se utopili i 112 predutapanja tj. situacija u kojima su u  posljednji trenutak izvukli utopljenike.

Među utopljenima su i oni koji su stradali van radnog vremena spasitelja, kao i izvan njihova područja rada.

- Na žalost, brojeve o spašenima nitko ne ističe, a kad se netko neodgovoran ili samoubojica utopi izvan našeg radnog vremena ili noću, e onda nas svi napadaju i pitaju gdje smo bili. Pa ne možemo danonoćno sjediti kraj vode i paziti na ljude koji ne žele paziti sami na sebe - govore u glas.

Jedan spasilac se bojao ući u Jarun jer ga je strah somova 

Na posao se dolazi oko pola deset, a odlazi oko 20 sati. Imaju na raspolaganju plutače, čamac i vlastitu hrabrost te fizičku sposobnost.

- Ne uspiju svi. Tek na terenu i u pravim situacijama vidi se tko je za ovaj posao, a tko nije. Na tečaju svi koji se potrude mogu proći, no kad se nađu pred utopljenikom, bilo je svašta. Imali smo liječnicu koja je, kad je prvi put vidjela čovjeka koji se utapa, zablokirala. U drugom navratu imali smo mladića koji je dozivao druge spasioce i upozoravao da se neka žena utapa jer se bojao ući u Jarun. Tvrdio je da se boji somova - prisjeća se Ana.

'Suočiti se sa smrću je najteže'

No oni koji smognu snage i hrabrosti suočiti se sa kriznim situacijama, požrtvovni su i nesebični ljudi koji ne prezaju ni pred čime da spase druge. Skačući za utopljenikom Mateo je prošle godine ozlijedio glavu, a i drugi su doživjeli različite ozljede. Vrlo su brzi, pa od uočavanja utopljenika do izvlačenja prođe jedva 15 sekundi. Međutim, najteže im pada kada im netko prekasno javi da se netko utapa, pa stignu kad već čovjeku nema spasa.

- Suočiti se sa smrću je najteže, pogotovo jer mi nakon toga nemamo nikakvu psihološku podršku. Podrška smo jedni drugima, a gotovo svatko od nas imao je takvih situacija. Meni osobno najviše se u sjećanje urezala scena od prije nekoliko godina kada nas je društvo na jednom od jarunskih otoka pozvalo pola sata nakon što se čovjek utopio. Dok su dečki tražili tijelo, ja sam razgovarala s njegovom histeričnom djevojkom i šest sati provela tješeći je. Spasioci su nakon 10 minuta traženja po mutnom i muljevitom dnu uspjeli pronaći čovjeka, izvukli su ga i reanimirali sat vremena i za čudo, vratio mu se srčani ritam. Hitna ga je odvezla u bolnicu gdje je preminuo sljedećeg dana - prepričala je Ana, dok Mateo dodaje da se njemu prije nekoliko godina utopio mladić od 25 godina i nije mu mogao pomoći jer je bila riječ o srčanom bolesniku koji je preminuo čak i prije nego što je stigao do njega. Taj osjećaj nemoći treba znati prebroditi i sljedećeg dana opet doći na radno mjesto.

Bizarni trenuci: 'Molio me da mu potražim pitona'

No nisu sve priče samo crne. Bilo je i bizarnih momenata, a mladići napola u šali kažu da će sigurno jednog dana objaviti knjigu o svemu što su doživjeli na Jarunu.

- Prošle godine prišao mi je čovjek i zamolio da mu pomognem. On i društvo su se noću zabavljali na jezeru s njegovim ljubimcem pitonom. Bacali su ga u jezero, a on se više nije htio vratiti. Zamolio me da potražim zmiju. Bio sam zabezeknut. Naravno, nisam mogao napustiti mjesto samo radi njegovog pitona, ali kolege su ga kad su bili u prilici tražili. Nismo ga pronašli. Pojavio se nakon mjesec dana na regatnoj stazi, ondje se sunčao pa su ga prolaznici spazili i javili policiji. Ne znam jesu li ga vratili vlasniku ili udomili negdje drugdje - kroz smijeh priča Mateo.

'Mislili smo da se utapa, a njemu je ispao gebis'

Nikola se pak prisjetio zgode sa starijim plivačem kojem su tražili zubalo.

- Čovjek je otplivao dosta daleko i u jednom času počeo mahati. Krenuli smo odmah prema njemu misleći da se utapa. Kad smo mu prišli objasnio nam je da mu je ispao gebis vrijedan oko 2.000 kuna. Ronili smo i izronili mu ga. Bio je sretan - prisjetio se Nikola.

'Kad su obitelji izronili mrtvog psa, skoro sam i ja plakala'

Prošle godine Anu je emotivno pogodila molba jedne obitelji koja je kod regatne staze izgubila psa koji nije izronio. Zamolili su da im izrone njegovo tijelo.

- Dečki su skočili i pronašli ga, bio je još onako odrvenjen, a ti ljudi su na obali plakali. To im je bio kao član obitelj, staford kojeg su imali devet godina. Teško vam je, a eto, ne možete učiniti ništa više, a oni su vam zahvalni što ste im makar pomogli da dobiju njegovo tijelo. Skoro sam plakala s njima - tiho je rekla.

'Zaprepastili smo se. Drveni penis pričvrstili su na stablo'

Prisjećaju se i momenta kad su u grmlju kraj kanala pronašli drveni izrezbareni muški spolni organ kojeg je ondje netko pričvrstio za stablo u visini stražnjice.

- Ondje se okupljaju homoseksualci i to nije tajna. Tog dana slučajno smo onuda prošli i zatekli muškarca na djelu koji je, kad nas je vidio, pobjegao u grmlje. Zaprepastili smo se vidjevši penis. Netko si je dao puno truda jer je izrada bila prilično dobra. Pozvali smo zaštitare i oni su to seksualno  pomagalo uklonili, nemam pojma gdje je danas - govori Ana.

'Najveći problem su nam pedofili'

Dodaje da na Jarunu zaista ima svega.

- Najveći problem su nam  pedofili koji rado dolaze, a mi možemo samo pozvati policiju - priča Ana.

Mateo se prisjetio jedne prilike prije nekoliko godina kada su po jezeru lovili muškarca.

- Došla mi je baka s dvije djevojčice starosti četiri i sedam godina koje su se igrale u plićaku. Prišao im je nepoznati muškarac i počeo ih pipati i igrati se s njima. Prepale su se i pobjegle pa su nas alarmirali. Pokazale su nam čovjeka, koji  je počeo bježati kad je vidio da idemo prema njemu, mislio je preplivati jezero. Uhvatili smo ga i doveli do obale gdje je pokušao inscenirati sukob i počeo bježati. Zaštitari su ga zadržali do dolaska policije. Imamo dosta takvih, i policiji su uglavnom poznati od ranije - prepričava on.

Žalosni su: Dolazi sve manje kupača, a voda je izvrsna

Žalosni su, kažu, i što je Jarun unazad nekoliko godina zbog medijske kampanje o lošoj kakvoći vode izgubio dosta stalnih gostiju.

- Imali smo 2011. godine oko 153.000 kupača u sezoni. Lani ih je bilo 68.000. Kad se jednom izgubi povjerenje, teško ga je vratiti iako je naša voda kvalitetna i dobra. Imamo i plavu zastavu, a redovito se rade ispitivanja i svi su rezultati izvrsni - kaže Ana dodajući da je temperatura vode lani bila 28 stupnjeva Celzijevih, dovoljno toplo i za one zimogrozne.

U očekivanju povratka starih gostiju, ona i njezini kolege unatoč vrućinama ljeto provode pazeći na one koji se zabavljaju i pritom zaboravljaju na vlastitu sigurnost. Pozivaju sve građane da se dođu rashladiti na naše zagrebačko more, ali odgovorno i s poštovanjem prema jezeru.