Najslađi posao: 'Zbog moje su čokolade svi dolazili u Zadar...'

Čokolada je moja ljubav i strast. Ona teče mojim krvotokom i pulsira u meni.... Osjećam njenu prirodu, ćud, aromu i okuse. Jednostavno rečeno, kao da smo se rodili zajedno, kazao nam je Dubravko Vitlov, čokolatijer, koji je prije osam godina u Zadru otvorio prvu prodavaonicu čokolade, gdje se nakon jednog stoljeća u Donatov grad vratio opojan miris pralina.

Mnogi sladokusci su u to vrijeme isključivo radi njegovih čokolada, koje su bile po kvaliteti najmanje ravne onim belgijskim, dolazili na zadarski Poluotok. No nakon dvije godine odustaje od tog posla, jer su, kako je objasnio, uvjeti u zemlji za poduzetnike preteški. Između ostalog i zbog visokih nameta, a posebice PDV-a koji je i tri puta veći nego u zemljama EU. No, nemirni i pomalo pustolovni duh, ovog 56-godišnjaka tjerao je dalje. Odlazi u Križevce, gdje svoje bogato iskustvo prenosi na novootvorenu čokolateriju Hedona. Prva ideja oko posla s čokoladom mu se javila dok je živio u Kanadi, gdje je gledao čokolatijere. To mu je ličilo na znanstvenu fantastiku.

- Imao sam veliku sreću u životu što mi se pružila prilika učiti od najboljih svjetskih majstora, od onih u Belgiji, gdje sam učio i teoriju od inženjera Barry Callebaut inc. te u Sloveniji i Italiji – priča nam zaljubljenik u čokoladu.

No, prije nego je ušao u svijet čokolade, krenuo je ostvariti dječačke snove. Fotografije na kojima njegov djed lovi goleme tune razbuktale su dječačku maštu. Djed je davnih 30-ih godina prošlog stoljeća među prvima na Jadranu imao golemi tunolovac. Te slike tune, koje su tada bile i dvostruko veće od dječaka, su razbuktale maštu, i kao sin liječnika, umjesto nastavka studija medicine, otišao je krotiti valove tropskih mora i na tunolovcu „nastavio“ tamo gdje je djed stao.

Snove možete ostvariti 

- Osjećao sam da studij medicine nije moje životno opredjeljenje. Svima govorim - nemojte sanjati jer snove možete ostvariti – govori Dubravko koji se i sam okušao u lovu na tune, posebice sabljarke. Njegov nemirni i pustolovni duh ga je odveo na brodove koji su na Tihom oceanu, oko Nove Gvineje, bili u lovu na tune.

-One najveće teške i po 200 kilograma, vraćale su mi iz sjećanja djedove fotografije. Na toplom moru oko Nove Gvineje znali su loviti i sabljarke, ali su one, govori nam Vitlov, sporedan ulov te su ih, kao i morske pse, vraćali natrag u more.

-Iako su sabljarke ukusnog mesa i cijenjene u gastronomiji, mi smo bili na tunolovcima i niti jedna druga riba nas nije zanimala. I danas mi se vraćaju slike tog obilja riba što, vjerujem, nikada više neću doživjeti – prisjeća se Vitlov, dok mu se iz očiju može iščitati strast koja govori da se doista radi o neobičnom čovjeku kojeg kroz život vode snovi.

Kad je pomislio da bi se trebao negdje skrasiti, otišao je u Britansku Kolumbiju s namjerom da tamo pusti korijene, no ipak ga je nakon dvije godine zov obitelji vratio u Zadar. Prisjeća se i kanadskog Vancouvera, koji je u zadnja tri desetljeća u filmskom svijetu poznat kao sjeverni Hollywood. Zaposlio se u centru grada u malom obiteljskom Hotelu Butik, u koji uvijek dolaze poznata imena iz svijeta šou biznisa. Za poznate zvijezde kaže da su svi oni poput drugih ljudi. Kada smo ga upitali za Sharon Stone, za koju se govori da je teže naravi, Vitlov kaže kako to nije osjetio, a gostovala je uz druga slavna imena više puta u hotelu gdje je radio.

Lijepa iskustva sa slavnima 

- Kad se opuste su kao i svaki od nas, jer svi nose dobre i loše strane. Niti na jednog od tih ljudi se ne mogu potužiti, sa svima sam imao profesionalan kontakt, koji je na trenutak prelazio i u prijateljske vode, sa svim svojim dobrim i lošim stranama. Uglavnom imam lijepa iskustva vezana uz njih – kazao nam je na rastanku, čovjek koji snove pretvara u zbilju.

- Svima se dogodi da se ponekad ujutro probudi loše volje, ali to nastojimo zadržati u sebi, kako nekoga ne bi povrijedili. Doduše, mi koji radimo za druge moramo ipak biti malo drugačiji. Jer se ne može nekome donijeti kava na stol bez osmijeha. Oni koje sam posluživao su isto tako nastojali da zbog njihovog eventualnog dizanja na „lijevu“ nogu mi to ne osjetimo. Koliko u tome uspijemo, je stvara osobnosti pojedinca. Ili čak karaktera – zaključuje naš sugovornik

Danas su vremena za privatni biznis daleko bolja nego kad sam ja krenuo. Sada ima novca u Europskim fondovima, a postoje i zainteresirane osobe koje žele ulagati u dobre projekte, govori nam Dubravko. Ujedno je najavio kako će ponovo kroz godinu dana i sam isploviti u poduzetničke vode. Ideju nam nije želio otkriti, jer kaže da posao pokreću ljudi s idejama.

Naravno radi se o čokoladi, pojašnjava nam čovjek koji je zasigurno najdublje zaronio u svijet čokolade na našim prostorima. Za čokoladu kaže da se ona može na mali milijun načina prezentirati, ali uvijek uz stajati blještavilo koje će svakoga privući. Govori nam i da je ponosan što je svagdje gdje je radio ostavio trag. Neki od njegovih učenika su u poslu sa slatkim osjetili slatko, a ne kao on na početku karijere kad je njegov posao propao. Posebice je ponosan na jednog svog „učenika“ koji je sjajno uspio u susjednoj BiH. Kaže da diljem bivše države, pa tako i u nekadašnjem glavnom gradu Jugoslavije, Beogradu, se dobro razvija posao čovjeku kojem je bio mentor.