Obavijesti

News

'Najveća pobjeda Škabrnje je što se opet čuje dječji smijeh'

'Najveća pobjeda Škabrnje je što se opet čuje dječji smijeh'
2
Google icon Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu

Josip Bilaver imao je pet godina kad je Škabrnja doživjela jedan od najtežih zločina Domovinskog rata. Skrivao se u podrumu dva dana i dvije noći

Josip Bilaver, župan Zadarske županije, imao je pet godina 18. studenog 1991., kad je Škabrnja doživjela jedan od najtežih zločina Domovinskog rata, počinjen u napadu JNA i srpskih paravojnih postrojbi.

Dva dana i dvije noći skrivao se u podrumu koji napadači nisu otkrili. Trideset pet godina poslije toga govori o sjećanjima koja ne blijede, hrabrosti običnih ljudi, novome Memorijalnom centru i budućnosti mjesta koje se nakon velikog stradanja ponovno ispunilo životom.

Rođeni ste u Škabrnji, a kao petogodišnjak proveli ste dva dana i dvije noći u podrumu koji napadači nisu otkrili. Što vam je danas, nakon 35 godina, najjasnije u sjećanju i kako ste poslije razumjeli što se dogodilo?

Imao sam samo pet godina. U toj dobi ne možete razumjeti rat, politiku ni mržnju koja ljude može navesti na takve zločine. Ali vrlo dobro osjećate strah. Osjećate da se događa nešto strašno i da vaš mali sigurni svijet djetinjstva odjednom više nije siguran.

Kad se danas prisjećam tih dana, prvo mi se vraća upravo taj osjećaj: dva dana i dvije noći u podrumu, ne znajući što se događa iznad nas ni hoćemo li dočekati sljedeće jutro. Sjećanja iz te dobi nisu potpuna. Ostali su pojedini prizori i osjećaji, a dio priče upoznao sam kasnije, kroz razgovore s najbližima i ljudima koji su bili ondje.

Ali neke su mi slike ostale duboko urezane u sjećanje. Sjećam se kako su četnici prolazili tik uz ulaz u naš podrum, a zatim otišli na kat iste kuće, gdje su pljačkali i razbijali. Bili su toliko blizu, no, nasreću, nisu nas otkrili. Sjećam se i rijetkih izlazaka iz podruma, samo kako bismo obavili nuždu, dok su u daljini odjekivali pucnjevi i vika. Posebno mi je ostao u sjećanju naš izlazak. Bila je hladna i vlažna noć.

Kretali smo se u koloni, potpuno tiho, jedan za drugim, pazeći da nas neprijatelj ne primijeti. Međutim, uočili su nas iz jednog tenka i zapucali prema nama. Bogu hvala, nitko nije pogođen ni ranjen. I danas, kad pomislim na taj trenutak, svjestan sam koliko smo bili blizu tragediji.

Izlazak iz podruma, međutim, nije značio i povratak normalnom životu. Svijet koji smo poznavali više nije bio isti. Tek sam, odrastajući, postupno shvaćao razmjere tragedije koja je pogodila naše mjesto. U Škabrnji su stradavali susjedi, prijatelji, ljudi koje su naše obitelji poznavale cijeli život, a u malome mjestu svaka je žrtva osobna tragedija cijele zajednice. Zato 18. studenog za mene nikad nije samo protokolarni datum.

Na taj se dan prisjećam naših stradalih sumještana, ali to je i dan velike zahvalnosti što smo mi koji smo preživjeli dobili priliku živjeti, stvarati obitelji i graditi budućnost.

Postoji li neka gesta dobrote ili tiha hrabrost iz tih dana koju ste tek kao odrastao čovjek potpuno razumjeli, a koju biste željeli sačuvati od zaborava?

Mislim da se o takvim događajima često govori kroz velike riječi: hrabrost, žrtva, herojstvo. Sve su opravdane, ali iza njih stoje obični ljudi koji su se našli u nezamislivim okolnostima.

Za mene je velika hrabrost bila već to što su odrasli, unatoč vlastitom strahu, nastojali zaštititi djecu i umiriti nas, iako ni sami nisu znali što će se dogoditi. Kao dijete tražio sam sigurnost u njima. Tek kad sam odrastao i postao roditelj, shvatio sam koliko je snažan taj instinkt da zaštitite dijete, čak i kad ne možete zaštititi sebe.

Posebno treba imati na umu da je među nama bilo i tek rođene djece, beba kojima je bila potrebna neprestana briga. Danas, kao roditelj, mogu samo zamisliti koliko je teško bilo njihovim majkama i očevima u takvim uvjetima brinuti se za novorođenčad, nastojati ih umiriti i zaštititi, dok se oko njih pucalo i kad nitko nije znao što donosi sljedeći trenutak.

Volio bih da ne zaboravimo tu ljudsku dimenziju Škabrnje. Uz branitelje koji su hrabro branili svoje domove, moramo pamtiti naše majke, očeve, bake i djedove, ljude koji su u najtežim trenucima pokazali nevjerojatnu snagu i dostojanstvo.

Danas ste na čelu županije u kojoj ste kao dijete doživjeli rat. Kako vas to iskustvo usmjerava u radu?

Kad ste kao dijete doživjeli rat, mir i sigurnost nikad ne doživljavate kao nešto što se podrazumijeva. Znate koliko su dragocjeni i koliko su ih skupo platile generacije prije nas. Otac sam dvoje djece i neke stvari gledam drukčije nego prije 20 ili 30 godina. Želim im ono što želi svaki roditelj: da odrastaju bez straha, imaju dobro obrazovanje, bave se sportom, plesom, glumom ili drugim aktivnostima te razvijaju svoje talente. To me vodi i u poslu župana. Politiku ne doživljavam kao samu sebi svrhu nego kao način da ljudima svakodnevni život bude bolji: da obitelji imaju sigurnost, djeca kvalitetne škole, a mladi priliku za posao i vlastiti dom. Moja generacija dobro zna što znači izgubiti osjećaj sigurnosti, pa imamo posebnu odgovornost novim generacijama omogućiti da odrastaju u miru i u društvu koje im pruža prilike.

Rekli ste da se na obljetnicu iz godine u godinu prisjetite nečeg novog. Koju biste uspomenu na ljude i život Škabrnje željeli prenijeti onima koji je poznaju ponajprije po njezinu stradanju?

Volio bih da ljudi znaju da Škabrnja nije počela postojati 18. studenog 1991. godine. Ona je mnogo više od tog strašnog datuma. Škabrnja je mjesto vrijednih i ponosnih ljudi, poljoprivrednika, poduzetnika, velikih obitelji, snažnih međuljudskih veza i posebnog osjećaja zajedništva. Mjesto u kojem se generacijama živjelo od rada, zemlje i vlastitih ruku. Naravno da je tragedija iz 1991. zauvijek obilježila naš identitet. Od toga ne možemo i ne želimo pobjeći. Ali ne želim da Škabrnja ostane samo sinonim za stradanje. Želim da ljudi upoznaju i današnju Škabrnju, mjesto u kojem se ponovno grade kuće, rađaju djeca, osnivaju obitelji i planira budućnost. To je također naša priča, priča o snazi ljudi koji su nakon svega pronašli volju ponovno početi. I mislim da taj dio priče zaslužuje mnogo više prostora u hrvatskoj javnosti.

Na Dan Općine Škabrnja, 16. listopada 2026. godine, otvoren je dugo očekivani Memorijalni centar sa spomen-sobom. Što je za vas, kao Škabrnjanina i kao župana, značio taj trenutak?

Za mene je svaki dolazak u Škabrnju poseban, a otvorenje Memorijalnog centra bio je jedan od najemotivnijih trenutaka. Stajati pred imenima 88 hrvatskih branitelja i civilnih žrtava, trajno ispisanima u spomen-sobi, u mjestu u kojem sam rođen i u kojem sam kao dječak doživio rat, osjećaj je koji je teško opisati. To je najmanje što smo mogli učiniti da dostojno obilježimo žrtvu naših branitelja i svih stradalih.

Centar su zajednički financirali Općina Škabrnja, Zadarska županija i Vlada Republike Hrvatske, kojoj želim posebno zahvaliti jer bez njezine potpore ovaj važan projekt ne bismo mogli realizirati. Posebno zahvaljujem predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću, potpredsjedniku Vlade i ministru hrvatskih branitelja Tomi Medvedu te ministru demografije i useljeništva Ivanu Šipiću na potpori, kao i na tome što su ministri svojom nazočnošću na otvorenju pokazali koliko Škabrnja znači cijeloj Hrvatskoj. Taj će prostor budućim generacijama svjedočiti o stradanju i hrabrosti naših ljudi, a obiteljima žrtava biti mjesto na kojem su imena njihovih najmilijih trajno sačuvana od zaborava. Naša je obveza čuvati uspomenu na njih, ali i nastaviti razvijati Škabrnju kao mjesto kvalitetnog života i novih prilika.

U kojim prizorima današnje Škabrnje najjasnije vidite obnovu i nadu o kojoj govorite?

U dječjoj igri, mladim obiteljima, novim kućama koje niču i životu koji se vratio na naše ulice. To su prizori koji me svaki put iznova razvesele. Veseli me što se nisu ostvarile zloslutne prognoze o budućnosti Škabrnje, one prema kojima ovdje više neće biti života. Danas je Škabrnja živa, snažna i propulzivna općina koja zna kojim putem želi ići, a njezina djeca i mlade obitelji najbolji su odgovor svima koji su u to sumnjali.

Za mene je to najveći simbol obnove: ne samo obnovljena kuća ili cesta nego činjenica da u toj kući ponovno živi obitelj. Da se na ulicama čuje dječja igra i da mladi ljudi ovdje vide svoju budućnost.

Kako Županija podupire mlade obitelji, obrazovanje i prilike za rad u Škabrnji, da bi djeca koja ondje odrastaju mogla ostvariti životne planove u svome mjestu?

Škabrnja je najbolji dokaz koliko znači kad ljudi vole svoj kraj i žele u njemu ostati. Ali da bi mladi ostali, moramo im osigurati konkretne uvjete za život.

Posebno me veseli što je mladim obiteljima dodijeljeno zemljište, što je komunalno opremljena stambena zona i što je počela gradnja prvih kuća. To je jedan od najvažnijih razvojnih projekata jer mladima omogućuje da budućnost grade u rodnome mjestu. Županija dodatno pomaže programom ‘Tu sam rođen’, kojim subvencioniramo stambene kredite mladim obiteljima. Interes je velik i s tom ćemo mjerom nastaviti.

U Škabrnji smo sufinancirali uređenje sportskog igrališta, a pred nama su energetska obnova mjesne ambulante, izgradnja sportske dvorane te planirana ulaganja u obnovu željezničkoga kolodvora i bolju prometnu povezanost cijelog zadarskog zaleđa. Poseban potencijal vidim i u poljoprivredi, koja je oduvijek temelj života Škabrnje, pa novim programom subvencioniranja kamata na kredite želimo pomoći poljoprivrednicima, osobito mladima, da ulažu u proizvodnju i razvijaju svoja gospodarstva. Pokrenuli smo i subvencioniranje podizanja novih nasada višnje maraske, jednog od najprepoznatljivijih poljoprivrednih proizvoda Ravnih kotara.

Želimo da mladi čovjek iz Škabrnje može otići na školovanje, upoznati svijet i steći iskustva, ali da se ima kamo vratiti. Naš cilj nije samo zadržati ljude nego stvoriti uvjete zbog kojih će sami željeti ostati.

Škabrnja i Vukovar povezani su istim datumom duboko upisanim u hrvatsko pamćenje. Koju poruku njihova snaga i ustrajnost danas mogu prenijeti mladima koji su odrasli u slobodi?

Prije svega, da život u miru i vlastitoj državi nije nešto što se podrazumijeva. Za to su mnogi ljudi dali život. Generacije mladih koje danas odrastaju imaju sreću što nisu morale proći ono što smo mi proživjeli, a posebno ono što su proživjeli naši roditelji i branitelji. Ali ne mislim da mlade treba odgajati u strahu ili mržnji. Naprotiv. Treba ih učiti istini, poštovanju prema žrtvama i odgovornosti za društvo u kojem žive.

Vukovar i Škabrnja simboli su velikog stradanja, ali i nevjerojatne hrabrosti i otpornosti. Njihova je poruka da se i nakon najtežih tragedija može ponovno ustati i graditi život.

Naša je dužnost sačuvati istinu o onome što se dogodilo, bez relativizacije zločina, ali i učiniti sve da nove generacije nikad ne dožive rat. Najveće poštovanje prema žrtvama pokazujemo tako da čuvamo vrijednosti za koje su se borile i gradimo Hrvatsku u kojoj će naša djeca željeti ostati.

Što Zadarska županija čini kako bi obitelji poginulih i nestalih, preživjeli i hrvatski branitelji osjećali podršku tijekom cijele godine, i što vam obitelji žrtava poručuju o svojim potrebama?

Odnos prema hrvatskim braniteljima i obiteljima žrtava ne smijemo svesti na obljetnice i polaganje vijenaca. Poštovanje se mora pokazivati tijekom cijele godine, konkretnim djelima, suradnjom i spremnošću da se ljudima pomogne. Zadarska županija kontinuirano surađuje s braniteljskim udrugama, podupire njihove aktivnosti i projekte te nastoji odgovoriti na potrebe branitelja i njihovih obitelji, od svakodnevne dostupnosti institucija do razumijevanja njihovih životnih potreba.

U Škabrnji su mnoge obitelji izgubile nekog svojeg. Ta bol ne nestaje s godinama: život ide dalje, djeca odrastaju, ali praznina ostaje. Zato ne možemo svima pristupati na jednak način. Nekome je važno sačuvati uspomenu, nekome dobiti pomoć u ostvarivanju prava, a nekome da ga netko sasluša. Njihova je najvažnija potreba da se žrtva njihovih najmilijih nikad ne zaboravi i da se prema njima postupa s iskrenim poštovanjem, a ne samo prigodnim riječima.

Zato je važno da predstavnici obitelji žrtava i braniteljskih udruga sudjeluju u odlukama koje se tiču kulture sjećanja. Iza svakog imena na spomeniku stoji nečiji cijeli svijet: za nas je to povijest, a za nekoga otac koji se nikad nije vratio kući ili majka koju više nikad nije zagrlio.

Županija priprema i Spomen-sobu te Muzej Domovinskog rata u Zadru. Tko sudjeluje u pripremi i što želite da mladi posjetitelj iz njih ponese?

Nakon otvorenja Memorijalnog centra u Škabrnji želimo da i Zadar dobije prostor koji će na cjelovit način predstaviti Domovinski rat u našoj županiji. Zato smo osnovali Koordinaciju za pripremu uspostave Spomen-sobe i Muzeja Domovinskog rata u Zadru, u koju smo uključili predstavnike braniteljskih udruga, Ministarstva hrvatskih branitelja, Grada Zadra, Zadarske županije, Sveučilišta u Zadru i muzejske struke. Smatram da se takav projekt ne može kvalitetno napraviti bez ljudi koji su sudjelovali u obrani našega kraja i onih koji su izgubili najmilije. Prvi cilj je urediti Spomen-sobu u prostoru Gradske straže, a cjeloviti muzej dugoročniji je projekt.

Volio bih da mladi posjetitelj iz muzeja izađe sa spoznajom da današnji mir i mogućnosti koje imamo nisu nastali sami od sebe i da iza njih stoje stvarni ljudi, njihove odluke, hrabrost i žrtva. Ne želim da ondje vide samo datume, zemljovide i fotografije razrušenih mjesta nego da upoznaju ljude: hrvatske branitelje kao mladiće koji su imali obitelji, prijatelje, planove i snove.

Zato osobne priče moraju biti jedan od najvažnijih dijelova muzeja. Zamislite da posjetitelj vidi fotografiju škabrnjske obitelji prije rata, a zatim upozna što se toj obitelji dogodilo u studenom 1991. Takvo svjedočanstvo govori više od desetaka stranica povijesnih podataka. Treba prikazati i život prije rata, obranu te obnovu i povratak. Danas imamo tehnologiju kojom možemo sačuvati glasove svjedoka, fotografije i dokumente, a važno je da ih prikupimo dok još možemo izravno razgovarati s ljudima koji su proživjeli rat.

Želim da to ne bude prostor koji će ljudi posjetiti jedanput i zaboraviti nego mjesto koje će trajno živjeti, koje će posjećivati školske generacije i iz kojeg će izlaziti s osjećajem zahvalnosti i odgovornosti.

Kad biste budućnost Škabrnje mogli opisati jednim prizorom koji biste voljeli doživjeti, kako bi on izgledao i što možete učiniti da postane stvarnost?

Dio tog prizora već danas vidim svaki put kada dođem u Škabrnju: nove kuće, mlade roditelje koji vode djecu u školu ili vrtić, djecu koja se igraju, mlade koji se bave sportom i obitelji koje ovdje planiraju život.

Volio bih da za 10 ili 20 godina Škabrnja bude još razvijenija i življa. Da imamo još više djece, kvalitetnu školu i sportsku dvoranu, uređenu infrastrukturu, snažnu poljoprivredu i uspješne poduzetnike. Da mladi ne moraju odlaziti zato što nemaju izbora nego da ostaju jer ovdje vide svoju budućnost.

Kao župan mogu pomoći ulaganjima u obrazovanje, sport, stambene i demografske mjere te gospodarski razvoj. Ali ništa od toga ne bi bilo moguće bez ljudi koji ovdje žive, rade i vjeruju u svoje mjesto.

Našim žrtvama dugujemo vječno sjećanje, a našoj djeci bolju budućnost.

Kao dječak skrivao sam se u podrumu, ne znajući što nosi sutra. Danas, 35 godina poslije, gledam Škabrnju punu djece, mladih obitelji i života. Naše žrtve nikad nećemo zaboraviti, ali najveća pobjeda Škabrnje upravo je to što se u njoj ponovno čuje dječji smijeh.

Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+

Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Vukovarac srpskog podrijetla branio je svoj grad s Hrvatima: 'Moj izbor. Nisam se pokajao...'
ČETNICI GA BRUTALNO MUČILI

Vukovarac srpskog podrijetla branio je svoj grad s Hrvatima: 'Moj izbor. Nisam se pokajao...'

"Nosiš teret kroz život, ne možeš se oporaviti od samice, čuo si svašta, vidio si svašta", kaže Željko Ilić Šeki, rođeni Vukovarac srpskog podrijetla, koji se u ratu priključio hrvatskim braniteljima...
Ovo je popis djece koju su ubili četnici u Vukovaru  i okolici
ŠTO SU IM BILA KRIVA?

Ovo je popis djece koju su ubili četnici u Vukovaru i okolici

Iza njih ostali su roditelji koji više nikada nisu čuli njihov glas, prazna mjesta za obiteljskim stolovima, sobe u kojima je vrijeme stalo i uspomene na živote koji su prekratko trajali.
Najmlađa žrtva Vukovara imala je dva dana. Inkubator je ostao bez struje. Nisu je mogli spasiti
PREKINUTA DJETINJSTVA

Najmlađa žrtva Vukovara imala je dva dana. Inkubator je ostao bez struje. Nisu je mogli spasiti

Od kolovoza 1991. do srpnja 1992. stradalo je 34 djece iz Vukovara i okolice. Među njima je bilo i maloljetnika koji su branili grad. Najmlađa žrtva umrla je u inkubatoru vukovarske bolnice