Naš život na 'meji': Granica im presijeca čak i bračni krevet...

‘Odakle si?’, pitao me stari. ‘Iz Zagreba’, odgovorim. Potom mi se nastavio obraćati još sigurno minutu i pol, a da nisam razumjela ni jednu riječ. ‘Ma pusti, to ti je praslovenski’, objasnio mi je domaćin Zoran Ožbolt (51). Dočekao nas je u Prezidu, malome mjestu koje se graniči sa Slovenijom, a spada u općinu Čabar, jedno od najpustijih mjesta u kojima sam u zadnje vrijeme bila. A bila sam u mnogim zaboravljenim dijelovima Hrvatske. U rijeku Čabranku, koja predstavlja prirodnu granicu između Čabra i Slovenije, kroz prozor promatram kako se slijeva kiša. Satima ni jednog prolaznika, a poneki bi auto prošao tek tu i tamo. Stari se opet oglasio. Gledali smo ga jednako upitno. Zoran je potom sve objasnio.

Ni Slovenci ih ne razumiju

- Mi Čabrani među sobom govorimo starom slovenščinom. Riječ je o skupini narječja koja su se oblikovala još u 8. stoljeću. To je zaboravljeni jezik te se više gotovo i ne koristi, ali mi smo ga zadržali. U većem dijelu Slovenije nitko nas ne razumije. U Ljubljani nas, primjerice, gledaju baš kao što ste nas gledali i vi maloprije - smije se Ožbolt, koji se rodio u Sloveniji, kao i ostatak čabranskog stanovništva, odnosno oko 4500 ljudi.

- Nekad je ginokolog dolazio iz slovenske Postojne jer ga ovdje nije bilo. Žene su odlazile rađati u slovensku bolnicu. I danas svi idemo slovenskim liječnicima - objasnio je Zoran. Hrvatska i Slovenija graniče se u dužini od 667,8 kilometara. Dio tog puta, od krajnjeg sjeverozapadnog dijela Gorskog kotara pa do Međimurja na sjeveru naše zemlje, obišli smo upravo kako bismo vidjeli tu isprepletenost dva naroda. Otkrili smo da Hrvati koji žive uz granicu svakodnevno zahvaljuju Bogu na Sloveniji. Čabrani su pravi primjer. Općina je nekad imala ugostiteljske obrte, pilanu, tesaru, pansione i tvornice Goranprodukta. Danas nema ničega. Nema proizvodnje, tvrdi Ožbolt, a i poljoprivreda je ugašena.

- Putujemo u Ljubljanu u šoping jer je bolja ponuda, djecu upisujemo na slovenske fakultete jer su besplatni, a radimo u Sloveniji jer ovdje ne možemo naći posao. Potpuno smo ovisni o njima - otkrio je Ožbolt.

A treba li Slovenija išta od Hrvatske, pitali smo.

Ništa osim drvenih trupaca, nasmijao se Zoran i dodao da iz njegova šumovitog kraja drva putuju u Sloveniju kao luda.
Iz Čabra svakodnevno za Sloveniju odlaze i dva autobusa puna ljudi. Rade u Kovinoplastici, šumarskoj tvrtki GG Postojna, manjim privatnim tvrtkama, a i puno naših šofera, otkrio je Zoran, vozi za Slovence. Požurili smo na autobusnu stanicu nešto prije 14 sati. Bila je puna.

- U Kovinoplastici radim već 17 godina. Do tamo putujem oko 20 minuta. Nije mi problem, sretan sam što imam posao. U Hrvatskoj ga nikad nisam uspio pronaći - rekao je muškarac srednjih godina i brzo požurio u autobus. Gospođa koja je žurila za njim nije bila zadovoljna.

Snježna nevremena ih koče

- Sad je dobro, ali uskoro će pasti snijeg i da vidiš problema. Dok se bus probije do Slovenije, trebat će mu duplo više vremena. Morat ćemo ranije kretati i ujutro se prilično rano ustajati. Bit će tu zastoja i svega. Snježna nevremena su ovdje gadna. Ipak, ovdje nitko ni ne pomišlja tražiti posao jer svi znamo da ga nema - rekla je te i ona nestala iza vrata starog slovenskog autobusa.
I mi smo odlučili napustiti ovaj usamljeni grad. Stigli smo u mjesto koje ima ni manje ni više nego tri imena. Janko Petković (78) rodio se u obiteljskoj kući u Brezovici pri Metliki, naselju u slovenskoj općini Metliki na jugoistoku Slovenije. Državna granica tamo presijeca ulice, kuće i dvorišta te je moguće na potezu od samo 400 metara hrvatsko-slovensku granicu prijeći čak šest puta. Janko je sagradio obiteljsku kuću nekoliko metara dalje od rodne. Mjesto se na toj hrvatskoj strani zove Žumberačka Brezovica. Lokalno stanovništvo otkrilo nam je da postoji tabla i s trećim, kompromisnim nazivom - Brezovica.

Zakleo se da neće u Sloveniju

- Ispričat ću vam jednu anegdotu. Malo dalje živi susjed, moj dobar prijatelj, kojem je nekad strašno išla na živce ova situacija s granicom. Nije to mogao prihvatiti. Onda je jednog dana odlučio. ‘Više ne idem u Sloveniju ni za živu glavu, ne želim ništa slovensko niti želim čuti za njih’, rekao mi je. Bilo mi je to malo smiješno, ali poštovao sam njegovu odluku. Jedne večeri u dosta kasni sat netko mi zakuca na vrata. Bio je to on. Pitao me imam li išta kruha. ‘Kruha, u ovo doba?’, rekao sam i mislio da mi je prijatelj poludio. Odgovorio je da su mu kasno toga popodneva došli gosti i da tad trgovina s hrvatske strane više nije radila, a zakleo se da u slovensku neće ići. Sad je ipak u problemu jer mu kruh treba. Rekao sam mu: ‘Znaš što, evo ti moj kruh, ali moram ti reći, to ti je slovenski kruh, ne znam hoće li ti biti po volji’. Obojica smo se nasmijali do suza, a on je na kraju shvatio koliko je glupo u ovom kraju u kojem živimo donositi takve sulude odluke. Od tada se opet otvorio prema Sloveniji - rekao je Janko. Pokazao nam je svoje štale u Sloveniji, boćalište u Hrvatskoj, konobu također u Hrvatskoj, pa pušnicu za meso u Sloveniji...

Malo dalje, posjetili smo stari bračni par. Zlata (66) i Janko (78) Stipanović žive u kući na broju 1a. Nalaze se u Hrvatskoj, a šest metara ispred njihove kuće prolazi granica. 


Slovenija im je draža

Oni bi radije bili u Sloveniji, priznali su. Djeca su im se školovala u Sloveniji, k liječniku idu tamo, tamo plaćaju i gotovo sve režije, a struju ipak Hrvatskoj. Pogranične propusnice više im ne trebaju. Policija ne provjerava lokalne stanovnike, sve ih već znaju. Drugi pak prolaze i detaljnu provjeru na granici. To smo doživjeli u Dubravi Križovljanskoj. Nalazi se u općini Cestica, nedaleko od Varaždina.

- Parkirajte sa strane i izađite - naredili su našem vozaču. Nestao je s našim osobnim iskaznicama i nije se vratio oko pola sata. Iz automobila koji su prolazili kraj nas ljudi su nam upućivali znatiželjne poglede. Izgledalo je kao da imamo teži problem sa zakonom. Potom, samo što se naš fotoreporter vratio, slovenska policajka ponovno ga je pozvala.

Policija za petama

- Otvorite prtljažnik - rekla je. Sve je detaljno pogledala i onda nas pustila. Ali policija je krenula za nama. Moraju provjeriti jesmo li lagali. Uputili smo se u kafić Zeko koji se nalazi na hrvatskom teritoriju. Ipak, jedina cesta kojom se može doći do njega pripada Sloveniji. Stroge kontrole vlasnicima kafića, supružnicima Sanji (39) i Mladenu Mihinu (43), otežavaju život. Potrepštine za kafić uvoze iz Hrvatske, iako je izbor veći u Sloveniji. Gosti koji im dolaze uglavnom su Slovenci, iako je njihova gostionica “hrvatska”, a plaćaju im i u hrvatskoj i u slovenskoj valuti. Pričaju miješano, ponajviše kajkavskim dijalektom. Dubrava je pretežito hrvatsko selo, ali većina tamošnjih ljudi prijavljena je u Sloveniji, u kojoj i rade. Puno je i miješanih brakova te, kako kaže Sanja, gotovo da i nema “čistih” Slovenaca. Ugodni razgovor s mladim parom trebalo je prekinuti. Vrijeme do kojeg smo prijavili policiji da ćemo ostati u Zeki opasno se bližilo. Požurili smo se utrpati u auto. Mahnuli smo Mihinima, a mogli smo komotno i policiji, koja nam je još bila za petama.

‘Smiju mi se da ne spavam s mužem’

Zadnja točka našeg putovanja bilo je pogranično Razkrižje. Dočekala nas je Ana Kunčić (52), kojoj granica prolazi baš po uglu kuće na kojem je smještena spavaća soba.

- Ljudi koji to znaju zadirkuju me da spavam u Hrvatskoj, a da mi muž spava u Sloveniji - otkrila je uz smijeh Ana.