'Pa kako će ljudi znati da su ministri ako nemaju limuzinu?'

Što je političar bez limuzine? Dvije blindirane mrcine prikladne za prijevoz saudijskih šeika, vrijedne 13 milijuna kuna, s nosačima za strojnice i senzorima za suzavac, navodno su namijenjene kratkotrajnom hrvatskom predsjedanju Europskom unijom.
Kako je svojedobno rekao Ivica Todorić: “Ne mogu ja europske bogataše primati u garsonijeri, treba mi dvorac”.

Svi ih se odriču - od premijera nadalje, svi naši vodeći političari tvrde da najskuplji automobili svih vremena u hrvatskoj državnoj ergeli nisu namijenjeni njima - no kakva će biti njihova namjena nakon polugodišnjeg hrvatskog predsjedanja Europom? Hoće li stajati u garaži? Sumnjamo, a iskustvo ojačava te sumnje.

Milanovićeva vlada kupila je 2014. godine 11 skupih limuzina, Audija A6. Javnost se digla na noge jer je u tome vidjela znak strašne rastrošnosti, koja nagriza temelje ove države. Vlada ih je potom - radi umirivanja javnosti i smanjivanja skandala - prebacila u MUP. Objašnjenje je bilo: “Nije to za nas, to je za prijevoz važnih štićenih osoba”. Bila je to providna laž kratkog roka trajanja.
Na naše pitanje gdje su završila ta vozila, ovih smo dana dobili odgovor da je Milanović tri Audija dao ministarstvu svojeg prijatelja Ante Kotromanovića, a jedan je Audi prije nešto manje od mjesec dana dodijeljen ministarstvu Martine Dalić. Barem dva Audija koriste se za prijevoz predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića i premijera Andreja Plenkovića.

Plenkovićeva svita nedavno je na požarište u Dalmaciji izašla u ergeli od četiri Audija A6, dok su siroti vatrogasci kaskali za njima u rumunjskim Daciama, simbolu jeftinog auta za skromne pripadnike radničke klase. Taj je prizor izazvao zgražanje...

Na upit našeg novinara jednom dužnosniku SDP-a neposredno prije Milanovićeva preuzimanja vlade zašto ne prodaju sve skupe njemačke limuzine pa kupe jeftinije korejske ili češke, što bi više bila gesta skromnosti nego gesta izraza velike štednje, budući član vlade je rekao: “A kako će se onda znati da su oni ministri?”.

Automobil je, naime, simbol moći. On je ravan vladarskom žezlu, kruni, tijari. Bez automobila koji izaziva ljubomoru susjeda, jer jasnije od ičeg pokazuje politički i društveni značaj “uglednika”, karijera gubi na sjaju. Da je Marina Lovrić Merzel bila samozatajnija pa si naručila Škodu, još bi danas bila u sedlu. No ona je pošto poto htjela Audi. Htjela je udobno smjestiti stražnjicu pa je za to izgubila (političku) glavu. Ivo Sanader patio je na satove, ali nije ni on bio imun na automobile. U svojem dvorištu držao je skromni oldtimer Renault 8, čija je muzejska vrijednost veća od prijevozne, ali je kao premijer izazvao cijeli džumbus kad se otkrilo da mu je za službeni prijevoz naručen skupocjeni BMW neodgovarajuće boje. Nakon što je vlada 2007. godine legalno, preko natječaja, Ivi Sanaderu nabavila crni blindirani BMW, bivši premijer se u njemu nije htio voziti. Jutarnji list otkrio je da je on naredio da mu se kupi isti takav, ali u srebrnoj boji, kakvi su bili svi njegovi auti. Njegovo osiguranje protivilo se takvoj odluci, navodeći da bi se tako izdvajao kao meta. Tad je, navodno, počela malverzacija s Robertom Ježićem, a četiri mjeseca nakon kupnje auto su prodali.

Automobili su još u socijalizmu bili statusni simbol političara. Obožavali su Mercedese, Tito ih je imao mnoštvo, mada su mu Hrvati iz sjeverne Amerike svojedobno darovali Cadillac. Danas je u funkciji i nalazi se na Brijunima. Franju Tuđmanu hrvatski su emigranti u vrijeme prvih višestranačkih izbora darovali BMW. Pošast kupovine skupih automobila - često puta na natječajima koji su kao izmišljeni za određene modele i proizvođače - zahvatila je sve, od Grada Zagreba i Holdinga pa do najsiromašnijih općina Ravnih kotara i Like. Kad bi naši političari imali kakve takve rezultate, još bi se i moglo opravdavati njihove potrebe za skupim automobilima, ali njihovi su rezultati gotovo uvijek obrnuto proporcionalni njihovim spososbnostima. Oni se voze u najskupljim limuzinama, ali uistinu stalno vozaju - nas...