Već ljetos su učenici s obavezom prakse muku mučili s pronalaskom poslodavca koji će ih zaposliti. Kriza je pomela poslove, tvrtke, radna mjesta, a tko je zadnji na popisu - praksa i školarci
Dosta nam je, bili smo poslušni cijelo ovo vrijeme, podržavali smo nastavnike u štrajku, radili smo online kako smo znali i umjeli, sad sjedimo satima s maskama i želimo da se i nas čuje, poručuju zagrebački gimnazijalci pred maturom.
U ovoj sumornoj korona krizi zaista je svima potrebno da ih se čuje, pa ma koliko nam se tuđi problemi činili prozaičnima. Što im je sad “Kiklop kriv”, nasmijat će se mnogi, bolje im je da ga pročitaju. I sad nam je isto, osim što ne rade birtije koje tako rado obilaze Marinkovićevi antijunaci. Jednako je sumorno i danas, a kolateralne žrtve ove pandemije vrlo često su školarci. Iako su mnogi s olakšanjem dočekali odluku o tome da većina srednjoškolaca od idućeg tjedna prelazi u online nastavu do praznika, nije svima tako.
Mnogim roditeljima čija djeca idu u tehničke ili obrtničke škole i nije toliko drago. Da, djeca će im biti zaštićenija, no više od mjesec dana neće odlaziti u školu. Dobar dio nastave u ovim školama je praktičan i teško ga je nadoknaditi online. Ravnatelji i nastavnici potrudili su se svojski da organiziraju nastavu preko interneta, ali kako će, primjerice, frizerke uvježbati svoj posao?
Pa može mama poslužiti kao model, a nastavnice iz stručnih predmeta već su se pripremile da vode online satove na kojima će učenice vidjeti kako to izgleda, kaže nam ravnateljica zagrebačke Obrtničke škole za osobne usluge. No mnogo je veći problem, kaže nam, to što učenicama poslodavci masovno otkazuju termine za praksu jer nemaju dovoljno velike salone.
Već ljetos su učenici s obavezom prakse muku mučili s pronalaskom poslodavca koji će ih zaposliti. Kriza je pomela poslove, tvrtke, radna mjesta, a tko je zadnji na popisu - praksa i školarci. Ravnateljica Obrtničke škole nada se kako će se situacija do ljeta poboljšati, pa će njezine učenice i učenici uspjeti odraditi praksu, bez koje ne mogu dobiti ocjenu. Nadajmo se da će i ostali u tome uspjeti, frizerskih salona još će i biti, a što je s ostalima, primjerice, ugostiteljima? Tko će ih zvati na praksu, a kamoli ih zaposliti, makar i u nekoj Marinkovićevoj birtiji?
No nije ništa tako crno. Zima za kompjutorom može se iskoristiti da se buduće frizerke i ugostitelje nauči računanju poreza, osnovama malog poduzetništva, web prezentaciji vlastitog posla... No kad se vratimo u realnost, treba dobro razmisliti hoće li imati gdje upotrijebiti ta znanja.
