Nažalost, povijest je pokazala da sankcije i ratovi ne ruše, nego često osnažuju diktatore

Slobodan Milošević punih deset godina nalazio se pod međunarodnim sankcijama, ekonomskim, financijskim, političkim, čak i sportskim. I čitavo vrijeme održavao se na vlasti, obračunavao s unutarnjom opozicijom i gurao zemlju u nove ratove.

Sirijski diktator Bašar Al-Asad već godinama se nalazi pod sankcijama, ali vjerojatno nikada nije bio čvršći na vlasti. Njegov irački kolega Sadam Husein dočekao je kraj mandata pod višegodišnjim sankcijama, kao što je i libijski diktator Muammar Gaddafi desetljećima trpio UN-ove, a onda samo američke sankcije. 

POGLEDAJTE VIDEO: UŽIVO UKRAJINCI BRANE ULAZ U GRAD

Kuba je, ne zaboravimo, pod američkim sankcijama još od ranih šezdesetih, pa to nije omelo Fidela Castra da na vlasti dočeka kraj svog života.

A sada, SAD i zapadni saveznici vjeruju da će ekonomskim, financijskim, sportskim, kulturnim i drugim sankcijama Rusiji i Vladimiru Putinu zaustaviti invaziju na Ukrajinu, odnosno natjerati Putinove bliske suradnike i ruske građane da izvrše pritisak na ruskog diktatora. 

Sankcije za oligarhe

Ovoga puta sankcije su dobrim dijelom skrojene tako da pogađaju Putina i njegove oligarhe, ali izbacivanje iz Swift sustava plaćanja pogodilo je ruski financijski sustav, valutu, banke... A samim time i ruske građane.

I to je prvi problem: sankcije u pravilu pomažu diktatorima da se zadrže na vlasti. Oni sami rijetko trpe konkretne posljedice, nitko od njih nije bio gladan, za razliku od njihovih građana koji su se pak iz straha ili probuđenog prkosa solidarizirali s velikim vođom.

Putinova popularnost u Rusiji, zemlji u kojoj je teško izražavati stav o predsjedniku jer vam prijeti uhićenje ili nešto gore, navodno je porasla nakon napada na Ukrajinu, odnosno nakon uvođenja međunarodnih sankcija. 

Rusija je, ne zaboravimo, djelomično bila pod sankcijama nakon aneksije Krima 2014. godine, no Putin je svejedno dobio Svjetsko prvenstvo u Rusiji četiri godine kasnije, kao što je nesmetano na Zapad izvozio plin, naftu i novac oligarha.

Ratoborni diktatori

Sankcije nametnute prije osam godina nisu naštetile Putinu, već su ga osnažile i ohrabrile da udari na domaću opoziciju, disidente, medije, čak i građane Londona s bojnim otrovima.

Zapad danas misli da će ovim sankcijama spriječiti ruskog diktatora u njegovim suludim planovima. 

Što nas dovodi do drugog problema: ratovi ili forsiranje ratnog stanja vrlo često bili su sredstvo kojim su diktatori konsolidirali svoju vladavinu.

Putin vodi agresivne ratove otkako je stupio na vlast. Drugi čečenski rat, brutalan u svojoj destrukciji, bio je njegovo vatreno krštenje. Otada je poslao vojsku u Gruziju 2008. godine, pa u Ukrajinu 2014. godine, Rusi su bili angažirani u Siriji, ove godine vojska je kao sredstvo zastrašivanja ušla u Kazahstan, a nešto kasnije krenula je invazija na Ukrajinu.

Ratno stanje

Ratovi nisu samo Putinovo sredstvo zastrašivanja međunarodne javnosti, naročito na Zapadu, već i homogeniziranja, pa i discipliniranja domaće javnosti. U ratnom stanju diktatorske ovlasti se pojačavaju u kažnjavanju disidenata i domaćih kritičara, što se vidi po hapšenjima ruskih prosvjednika, a Putin se tu sigurno neće zaustaviti. 

Ratovi stavljaju diktatora na javnu scenu, dajući mu važnost i ugled pred vlastitim građanima u tobožnjem podizanju nacionalnog ponosa. Ratovima diktatori skreću pažnju s domaće pljačke, korupcije, osiromašenja građana, s propasti gospodarstva, pa je tako Putin krenuo na Ukrajinu u trenutku kad se rusko gospodarstvo - inače previše oslonjeno na energente - počelo rušiti, a isto je činio Milošević s Kosovom.

Dakle, i ratovi i sankcije vrlo često idu u prilog diktatorima.

Patnja građana

Dok oni osiromašuju države, osnažuju njihove vođe. Putin neće odustati zato što će Rusija patiti, jer je i njegova vladavina zapravo bila tome posvećena, a što će Rusija više patiti, Putin će žešće ratovati protiv onih koji - po njegovu i tumačenju svih diktatora - sankcijama nanose patnju ruskim građanima.

Dok on nanosi patnju ukrajinskim građanima.

Diktatori ne ovise o javnom mnijenju, o pritisku medija i javnosti, kamoli građana koje diktatori godinama i desetljećima drže u poziciji taoca. Diktatori su ovisni o novcu, ali njihov novac uvijek će biti zaštićen i nikada im neće uzmanjkati. Diktatori demonstriraju snagu, najčešće se iživljavajući na slabijima, budući da se oni jači obično boje ući u direktan vojni sukob. 

I tako, bez obzira na teške posljedice sankcija, pa i rata, na Rusiju, veliko je pitanje kakve će posljedice imati na Vladimira Putina, hoće li se on uopće na njih obazirati ili će ih iskoristiti kao dodatni argument za pojačavanje agresije i još krvoločniji obračun s Ukrajinom. 

Nažalost, Vladimir Putin mogao bi iz ovoga izaći čak i jači nego prije.

POGLEDAJTE VIDEO: UŽIVO O RATU UKRAJINA RUSIJA