Nebitno je što mislite o Jeleni. Ključno je da mislite na žrtve!

Najbizarnije je što te optužbe najčešće dolaze od jedno te istih ljudi. Kako tu bitku ne možeš dobiti, ne treba je ni voditi jer će takvi ionako biti uvjereni u ono što žele. Moraju pljunuti i jednostavno si se taj dan našao na udaru. Sutra će biti netko drugi. Njima se ne trebamo baviti ni mi ni Jelena Veljača. Taj besmislen narativ da to radi zbog samopromocije doista treba prepustiti ljudima kojima se baš ne da upaliti klikere.

Također, mislim da ne vrijedi ni kritika da nije dovoljno stručna za poziciju koju ima. Jer ona ne nastupa kao terapeut, socijalni radnik, političar... već kao aktivistkinja koja želi pomoći ženama i unaprijediti taj sustav. Ima medijski kapital i izvrsno razrađenu komunikacijsku strategiju koja tako često nedostaje stručnjacima iz svih područja. Upoznao sam mnogo izvanredno sposobnih i predanih socijalnih radnika, psihologa, psihoterapeuta... izvrsnih stručnjaka iz svih područja, ali nemaju pojma o komunikaciji s javnošću. Jer jednu vrstu komunikacije trebamo imati prema svojim stručnim kolegama, a drugu prema javnosti. Trebali bismo jedan jezik koristiti za stručne konferencije, a drugi za obraćanje javnosti. Jedan način komunikacije imaš za Dnevnik u kojem će tvoje izjave biti svedene na 25 sekundi, a drugi za emisiju u kojoj imaš 15 minuta. I naravno, bilo bi odlično da sektor, pogotovo u kriznim situacijama, predstavlja jedna ili maksimalno dvije osobe s vrlo jasnim porukama, prilagođenim javnosti. I nemojte javnost optuživati što vas ne razumije. Radije iskoristite priliku da im objasnite, svakodnevnim rječnikom! Jelena, i svi oko nje, to znaju i zato je njihova komunikacija toliko efikasna!

Ne mislim da je kao najizraženije lice pokreta #spasime diskreditira ni činjenica da joj je stalo do mode ili da će ponekad objaviti fotku u badiću ili što valjda ima torbicu za koju ja nisam ni čuo. Sve su mi to trivijalnosti kojima mi se ne da baviti jer je tema nasilja nad ženama i utjecaj pokreta #spasime toliko važan da mi je nakaradno opterećivati ga sličnim glupostima.

Nije me iznenadio ni uvjerljiv, dobro argumentiran nastup kod Stankovića jer sam je mnogo puta vidio u takvom izdanju, a ionako nikad nisam bio sklon bezumnoj predrasudi da osobe kojima je stalo do toga kako izgledaju ne mogu ujedno biti i inteligentne, načitane i sl.

Sve navedeno trivijalizira prevažnu temu i mislim da se ne isplati trošiti vrijeme na to, ali postoji aspekt teme koja zaslužuju dodatni naglasak, a to je naš odnos prema

žrtvama seksualnog nasilja. Bez obzira na to što se brojni stručnjaci i udruge desetljećima bave tom temom, u sve samo ne idealnim uvjetima, ona je tek ove godine došla u centar pažnje šire društvene javnosti. Tragično je da nam je trebalo toliko vremena, ali tako je.

I zato ovu priliku treba iskoristiti da se povuče jasna crta između onog što je humano i može pomoći u oporavku žrtava i onoga što je destruktivno.

„Ali nosila je minicu.“

„Ali pogledala ga je na početku večeri.“

„Ali nisam je silovao, samo smo malo, eto...“

„Ali zašto nije prijavila?“

„Ali kako se onda dalje s njima družila?

„Ali zašto nisu reagirali njezini roditelji?“

Ništa, ali baš ništa od navedenog nije humano, a može biti jako štetno. I znam da mnogi čak i nemaju loše namjere, već jednostavno nisu svjesni svih implikacija nekih od navedenih pitanja, a njima se dodatno viktimizira žrtva!

Naravno da neću tvrditi da će sve žrtve reagirati jednako na sva ta pitanja. Naravno da različite žrtve različito reagiraju, različite su i okolnosti zločina, različita je njihova psihička konstitucija, ali rane su uvijek duboke. Gotovo uvijek popraćene sveobuhvatnim osjećaj bespomoćnosti, toksičnog straha, a vrlo često i srama. Taj osjećaj da je razmrvljen tvoj integritet, i fizički i psihički... Pa onda i nošenje s okolinom... Pa znate li da ima majki koje svojim zlostavljanim kćerima govore da su k...etine!?!? Znate li da djeci tih žena druga djeca u školi i susjedstvu znaju govoriti da im je mama k...a? A uz sve to, još se često događa da sudovi ne kazne počinitelja, ali će zato okolina kazniti žrtvu!? Ma mogao bih navesti još bezbroj stvari zbog kojih su bitke sa sobom, ali i s okolinom, pa i sustavom, stravično teške.

I upravo je zato nehumano propitivati zašto se žrtva ponaša na neki način, je li ga prijavila ili nije i kada je to napravila... Svako pitanje u tom smjeru NE pomaže. Baš nimalo. A baš zbog svega toga, odluka hoćeš li prijaviti, kako i kada, mora biti na samoj osobi. Ona ga prijavljuje u trenutku kada procjeni da će je taj čin osnažiti, umjesto da je dodatno povrijedi u ionako fragilnom stanju. I koliko bih želio da apsolutno svi monstruozni bijednici koji siluju ili zlostavljaju žene završe na

višegodišnjoj robiji, to nećemo postići dodatnim ugrožavanjem žrtava jer one, i samo one, nadam se uz psihološku, egzistencijalnu i pravnu pomoć, mogu procijeniti kada su spremne za te bitke unutar sebe, kao i za bitku sa sustavom koji prokleto prečesto ne stane stranu žrtve.

Dakle, sva navedena pitanja i sve njihove izvedenice nisu dio rješenja, već su ogroman problem. To se jednostavno ne radi. Čak i ako misliš da je opravdano upitati se gdje su njezini roditelji, barem to napravi osjetno kasnije. Ili nikad.

Jer kad je netko strgan, nemoj pitati gdje mu je bilo ljepilo. Umjesto toga, pruži mu bezuvjetno podršku da se iscijeli. Tako, i samo tako, bit ćeš dio rješenja!