Nisam ni na nebu ni na zemlji

Iako im se kuće mogu pronaći na zemljopisnim kartama, a imena u telefonskim imenicima, ljudi na Baniji u stvarnosti ne postoje. Bar ne u punom smislu te riječi. 24sata pokreću serijal Zaboravljeni, u kojem ćemo cijeli mjesec objavljivati po jednu reportažu na dan kako bismo upozorili na preživljavanje tih ljudi. 29 dana, 29 reportaža.

Marica ne prestaje plakati. Sjedi uz stolić, oko nje naslagana posteljina. Sjedi, gleda nas i plače.

- Oprostite. Kći mi je u nedjelju imala prometnu, slomljene su joj obje noge. I mali joj, unuk moj, isto. Udario se u glavu... Zet ima slomljena rebra. Više rebara. U Sisku su, u bolnici. Hvala Bogu, izvan životne su opasnosti. Ali... Sinoć mi se javila. Može govoriti. Obje noge su joj otišle. Mlada je...

Obrazi su joj otekli. Izgleda izmoreno. Odgovara kratko, odsječno.

Iz Bosne sam. Iz Bijeljine. Nemam državljanstvo. Nemam. Doselila sam se ovamo dvije tisuće... Dvadeset godina sam tu, u Viduševcu. Dosad sam bila na boravke po godinu dana. Bila bih po tri mjeseca, pa u Bosnu, pa se vratim... I tako godinama. Sad sam predala zahtjev za trajno... Za boravak.

Žena se odsutno igra pletenicom. Govori sve tiše. Jedva je čujemo.

- Imam samo jednu kćer. Ona ima četvero djece. Školovala sam unuku ovdje. Ona se udala u Našice. A što da radim? Suprug je isto iz Bijeljine. Ni on nema državljanstvo. Radi kao zidar, ali kako nije prijavljen, snalazi se. Znate... Radi po mjesec dana, a na kraju mu ne daju ni alat. Ne daju mu alat koji je donio sa sobom. On želi raditi, tako je, ne želi na socijalu... Ima djecu iz prvog braka u Zagrebu. Jedan sin mu je u Austriji. Moja kći isto nema državljanstvo. Nema. A ima djecu ovdje... Ne znam zašto ga nisam dobila. Ne znam, nemam pojma...

Imam bar to zdravstveno osiguranje. Malo imam stoke. Od toga živim, nemam od čega drugog. Ali... Dok kupiš stoku, samo se okreneš u krugu. Prodaš jedno da nahraniš drugo. Patim, eto. Patim, što da ti još kažem...

Ostat ću ovdje. Sigurno ću ostati. Nemam nikoga u Bosni. Nema ni on. Djeca, unučad su tu... Kažem, sad sam predala za stalno, ne znam što će biti od toga. Zapelo je. On bi trebao biti zaposlen za stalno da bih mogla preko njega... A on ne može biti zaposlen jer nema... Svakih nekoliko mjeseci, već dvadeset godina obnavljam taj boravak...

Marica ponavlja iste rečenice. Stoji naslonjena na štok. Prekrižila je ruke. Obrazi joj sjaje. Oko nje škrinje i perilice. Zid iznad ima samo pola fasade.

- Ovo nije moja kuća, ovo je od unuka. Popucala je u potresu, eno vidiš, napravili su skoro dimnjake. Ovo je pokvareno, moramo popraviti. Imamo struje i vode, bar to. Počeli smo stavljati izolaciju, ali nema para više. Imam nešto drva. Što mi treba? A što mi treba? Znate što treba... Kad bi se taj papir...

Ovdje nisam ni na nebu ni na zemlji. Tako je. Ni na nebu ni na zemlji.

Ma da se samo ovo maloj nije desilo, voljela bih mjesec dana da ne jedem ništa. Ništa. Ništa. Kako će to ispasti...

Gornji Viduševac, 13. prosinca 2022.