News

Komentari 5

Novo polugodište, nove vježbe: 'Jako je stresno, ali škola je vesela zajednica u kojoj učimo'

Novo polugodište, nove vježbe: 'Jako je stresno, ali škola je vesela zajednica u kojoj učimo'

Izazovno je predavati u ovim vremenima, pogotovo u prvom razredu jer njima treba i bliskosti i puno razgovora. Iz dana u dan planiramo i radimo skupa, priča učiteljica Marijana Ružek iz OŠ Pavleka Miškine u Zagrebu

Osnovnom školom Pavleka Miškine u Zagrebu odzvanja znak za opću opasnost. Domar Boris popeo se na prvi kat i pokrenuo sirenu, a već u prvih par sekundi, učenici su pod klupama i drže se za noge stola. I tako će ostati 90 sekundi. 

POGLEDAJTE VIDEO: Ovako izgleda evakuacijska vježba u školi

 - Kad nakon 90 sekundi prestane sirena, uzet će svoje jakne i u redu krenuti prema izlazu. Upozoravamo ih da hodaju, a ne da trče, da ne bi nastao stampedo i da se netko ne ozlijedi - objašnjava nam ravnateljica, Vesna Vrbanović - Jančić

Škola je prije sedam godina prošla i temeljitu obnovu, svi zidovi su dodatno pojačani armaturnim konstrukcijama, pa na njoj nema oštećenja. Od ovog polugodišta neke stvari su drugačije. Ne presvlače se u papučice, većina jakne ne sprema u ormariće, pozornije slušaju učiteljice. U prvom C razredu, učiteljica u boravku Marijana Ružek (28) svojim učenicima daje upute:

- Hajde, ispod stola! Ne još izlaziti. Tako...Dobro, sad uzmite jakne i mirno jedan po jedan u red i idemo van.

Vodi ih na igralište iza škole gdje je najsigurnije. Ništa im ne može pasti na glavu, a i dalje je od ceste. Da je zaista potres, a ne samo vježba, ostali bi na igralištu bar pola sata. 

- Ravnatelji trebaju procijeniti po jačini potresa kada će reći 'U redu, sad je prošlo pola sata, možemo se vratiti u školu.' ili ćemo reći roditeljima da dođu po djecu i onda je nastava gotova - objašnjava ravnateljica. 

Ovo im je druga vježba danas. Inače su radili jednu na početku, a drugu na kraju godine ali vremena zahtijevaju da se broj vježbi poveća. Uz vježbe, puštaju im edukativne filmove i crtiće koje je napravilo Ministarstvo znanosti i obrazovanja, a svakodnevno primjenjuju nove metode poučavanja kako bi djeci ovaj period što lakše prošao. 

- Izazovno je predavati u ovim vremenima, pogotovo u prvom razredu jer njima treba i bliskosti i puno razgovora. Iz dana u dan planiramo i radimo skupa. Moji su sve ovo nekako dobro prihvatili. Većina mojih učenika su u trenutku potresa bili na moru, u Slavoniji, negdje gdje se nije tako jako osjetio potres. Radimo dosta kroz radionice, puno razgovaramo o tome što je zapravo potres, o strahu, kako se zaštititi - govori Marijana. 

Posao učitelja je i inače izazovan, svaki dan su odgovorni za skupinu djece u kojoj je svako dijete različito i ima svoje potrebe. 

- U najmanju ruku je stresno i svakako nosimo doma posao. Nosim tu svjesnost da sam odgovorna za njih u ovakvim okolnostima. S jedne strane je tu nekakva bolest od koje se sad svi štitimo i pričamo o njoj, s druge strane je tu izvanredna situacija kao što je potres. Jako je stresno, ali uspijevamo to posložiti da škola bude ono što bi trebala - jedna vesela zajednica u kojoj učimo - priča nam dok paralelno podiže dječaka koji se u igri spotaknuo. 

Njezini učenici ju prate u stopu, u svakom trenutku je okružena djecom, a svatko od njih svoju učiteljicu Marijanu tretira kao sigurnu luku. Jedva ju čujemo jer igralištem odzvanja dječji smijeh i cika. Djelatnici su uspjeli učenicima sve objasniti kroz igru, a znanstveni pristup je urodio plodom - ovom školom ne vlada panika. Ipak, dio djelatnika i pojedini učenici pokazuju znakove PTSP- a. 

- Djelatnici neki jesu baš jako pod stresom, i oni i neki roditelji kao da imaju PTSP od potresa. Baš smo danas pričali u zbornici, neki djelatnici kažu da legnu u krevet i osjete potres makar ga nema. Ima i roditelja koji su pod velikim stresom pa to i djeca pokupe. Neki nam javljaju da se djeca iz starijih razreda boje sami ostati doma i da im teško pada online nastava kad roditelji rade. Mi imamo i stručnu službu u školi tako da smo svim roditeljima poslali dopis da ako bilo tko od njih ili djece treba razgovor, neku pomoć, tu smo. To može biti grupno, individualno, kako god, samo je važno da i naši roditelji i djeca znaju da smo tu za njih - zaključuje ravnateljica Vrbanović - Jančić. 

Domar Boris dolazi na igralište, daje znak za kraj opće opasnosti i djeca se vraćaju u učionice. Ovaj period školovanja vjerojatno neće nikada zaboraviti, ali ono što je najvažnije - zbog zdravog pristupa nastavnika bit će im lakše nego odraslima. 

 

 

Najčitaniji članci