News

Komentari 20

'Obrana se počela organizirati već sredinom 1990. godine. Svi smo Vukovar branili do kraja'

'Obrana se počela organizirati već sredinom 1990. godine. Svi smo Vukovar branili do kraja'

Svojim novcem kupili smo nešto oružja, u tajnosti smo kopali rovove i utvrde. Za zapovjednika tadašnjeg našeg odreda postavili smo Branka Solina, priča Zdravko Komšić s Mitnice

Vukovar je i tad, kao i danas, bio specifičan. Svaki dio grada funkcionirao je za sebe. Način na koji smo organizirali obranu nije funkcionirao. Sajmište je, primjerice, imalo dosta srpskog stanovništva.

Počeli smo se organizirati već sredinom 1990. Sastalo se nas desetak i počelo planirati obranu ako dođe do rata.

Svojim novcem kupili smo nešto oružja, u tajnosti smo kopali rovove i utvrde. Za zapovjednika tadašnjeg našeg odreda postavili smo Branka Solina, a ja sam bio njegov zamjenik. U listopadu nam je Glavaš iz Osijeka poslao 600 komada pušaka, no u Vukovar je došlo svega stotinu. Ostalo su uzeli Vinkovci.

Šest pušaka za Mitnicu

Mitnica je dobila tek šest. Dvije smo uzeli Solin i ja.

Taj kalašnjikov bio mi je jedino oružje do pada grada, prisjeća se Zdravko Komšić s Mitnice. Zapovjednik 1. satnije svoju je Mitnicu branio do zadnjeg dana, a onda završio u logoru, u kojemu je proveo devet mjeseci.

Nakon postavljanja službene obrane Mitnice, za zapovjednika je postavljen Ivan Šoljić, a za njegova zamjenika Pilip Karaula. Zapovjedništvo nad 3. satnijom dobio je Matija Mandić.

- Obrana Borova naselja obezglavljena je nakon pogibije Blage Zadre. Lužac pada 2. studenog. Borovo naselje odsječeno je od Vukovara. Na Sajmištu padaju ulica po ulica. JNA i četnici izbijaju na Vatrogasni dom, kreću prema Vodotornju i odsijecaju Mitnicu od bolnice. Mi i dalje držimo svoje položaje, ali vidimo da je kraj. Dijelimo zadnju municiju. Na Mitnici je u skloništima od tri do četiri tisuće ljudi, većinom civila. Razmišljamo o proboju, ali ne možeš otići bez naroda.

Zapovjednik Šoljić kaže da im ne želi pasti živ u ruke i kreće s Ivanikom preplivati Dunav. Žele doći do Plavne i onda za Mađarsku. Nisu isplivali. Bilo je to 2. studenog. Mladi Jastreb postavlja mene za zapovjednika obrane Mitnice.

Odlučujemo se za pregovore s JNA. Oni traže Jastreba, ali ne znaju da njega više nema u Vukovaru. Svim položajima javili smo da idemo na pregovore, a tko se ne slaže, neka ide u proboj, samo neka jave, da nam ne padnu linije - ispričao nam je Karaula.

Ujutro 18. studenog na pregovore se uputio sa Zdravkom Komšićem i Matijom Mandićem.

- Odlučili smo mijenjati nas vojnike za sve civile i tražiti za njih slobodu. Pregovore vodimo s pukovnikom JNA Nebojšom Pavkovićem, koji će kasnije postati prvi čovjek Miloševićeve vojske i haški osuđenik zbog zločina na Kosovu. Pregovaramo na imanju Goldsmith. Skupljamo se kraj Veterinarske stanice, civili i vojska. Idemo prema groblju, tu se branitelji razdvajaju od roditelja i žena.

Civili odlaze, a nas odvoze na Ovčaru, u hangar u koji su kasnije dovezli i ranjenike iz bolnice. Njih su dva dana kasnije ubili na Ovčari. Mi na Ovčari provodimo jednu noć. Sve su nam uzeli. Imamo sreće što je oko nas samo vojska JNA, ne i četnici.

Čitavu noć čuva nas transporter s upaljenim svjetlima i vojnici s puškama. Činilo se da se oni boje više nas nego mi njih. Sutradan dolazi vojna policija i Međunarodni Crveni križ. Popisali su nas, stavili u autobuse i odvezli u Mitrovicu - prisjetio se dana pada Pilip Karaula, zadnji zapovjednik Mitnice. Na Mitnici se predalo 182 branitelja s oružjem.

Karaula je potom proveo devet mjeseci u logoru, kao i Komšić.

Obrana Sajmišta

Obrana Sajmišta započela je već u lipnju. Formirali su je prvi zapovjednik Sajmišta Damjan Samardžić i njegov zamjenik Zlatko Šutković. Zbog svojih velikih trbuha sami su sebi dali ratne nadimke “Veliki bojler” i “Mali bojler” te po njima ostali i zapamćeni. Nakon što su Samardžić i Šutković prešli u ZNG na Opatovcu, zapovjedništvo Sajmištem u lipnju 1991. godine preuzeo je Petar Kačić koji je, iz istog šaljivog razloga, uzeo nadimak “Srednji bojler”, dok je njegov zamjenik, tad 24-godišnji Miroslav Sučić dobio nadimak “Bojlerčić”.

Sajmište je postajalo dio grada u kojemu su se vodile teške borbe za svaku kuću. Vrlo brzo se ispostavilo da je Kačić bio za Sajmište ono što je Blago Zadro bio za Borovo naselje.

- Staložen, ozbiljan, hrabar, imali smo beskrajno povjerenje u njega. Prvi je naprijed uvijek bio on, onda svi mi. Imao sam tad 23 godine, Petar mi je bio kao otac. Plakao sam kao dijete kad je poginuo - kaže za njega vukovarski branitelj Slavko Jurić. U rujnu je ranjen u ruku, no nastavio se boriti. Supruga i troje djece koji su bili u podrumu na Olajnici vidjeli su ga zadnji put 2. listopada, kad ih je došao posjetiti. Na motorolu mu je javljeno da je njihov položaj napadnut i on je otišao svojim suborcima. Nije želio svoje dečke ostaviti same i pošao je s njima jer zapovjedniku je uvijek mjesto ispred svih vojnika. Gotovo pred kraj bitke, preko grudi, presjekao ga je rafal iz jednog tenka koji je ostao neopažen u dvorištu kuće. Još živoga suborci su ga odvezli u vukovarsku bolnicu. Doktor Njavro ga je pokušao operirati, ali bilo je prekasno. Njegovo tijelo suborci su položili u sanduk koji su mu napravili i na njemu napisali ime. Tijelo mu je premještano tri puta, a 1998. godine pokopan je na riječkom groblju, u istom grobu uz sina Igora, najmlađu žrtvu Ovčare. Kad je poginuo, Petar Kačić je imao 44 godine. Igor je imao 16. Iz vukovarske bolnice izvukao ga je ratni zločinac Veselin Šljivančanin. Ubijen je jer je bio sin oca zapovjednika i heroja. Za njih dvojicu Vukovar je podigao Spomenik ocu i sinu.

Obrana Borova naselja

Nakon pokolja u Borovu Selu, Borovo naselje postaje metom stalnih napada dva mjeseca. Branitelji se organiziraju samoinicijativno po mjesnim odborima. Kao autoritet nameće se Blago Zadro i on već 4. srpnja, uz pomoć specijalaca, uspijeva osloboditi nekoliko zaposjednutih ulica u Borovu naselju. Njegovi zamjenici bili su Marko Babić i Ivo Kovačić. Branko Borković Mladi Jastreb imenuje Zadru zapovjednikom 3. bojne 204. brigade zaduženog za Trpinjsku cestu, dijela Borova naselja koje je u tom trenutku bilo najbitnije za obranu. Upravo je Trpinjska cesta bila glavno zapovjedništvo za cijelu obranu Borova naselja.

Koliko je Zadrina obrana bila učinkovita pokazalo se već 14. rujna, kad se na Trpinjskoj cesti dogodio jaki napad vojske JNA i četnika koji su taj dan pokušali ući u Vukovar. U nekoliko dana akcije Zadrini su dečki razbili neprijateljske snage, uništili više tenkova i oklopnjaka te se od tada Trpinjska cesta naziva “grobljem tenkova”. Sljedećih su tjedana spriječili još nekoliko takvih napada, no 16. listopada je vojska tenkovima došla kroz polja i odvojila Borovo naselje od Vukovara te istovremeno preko Vuke ušli u Lužac. Uspjeli su našoj obrani doći s leđa. Blago je krenuo prema Vinogradskoj sa šestoricom suboraca ne znajući da su tenkovi već tamo. Pozvao je Turbo vod kojim je zapovijedao njegov sin Robert.

- S nama je htio poći i Blagin drugi sin Tomo, ali mu otac nije dao. Tomo je ocu davao pancirku, ali je Blago rekao: ‘Nemaju je ni moji dečki, neću je ni ja’ i otišao. Blagi nitko nije dojavio da je naš položaj u Vinogradskoj napušten. Četnici su postavili mitraljez na prugu u Kupskoj i tko je god naišao tim dijelom pao bi pokošen. I Blagu Zadru pokosili su iz tog mitraljeza - ispričao je branitelj Josip Šego, koji je toga dana bio s Blagom.

Tijelo Blage Zadre izvučeno je tek nakon žestoke paljbe po srpskim položajima. Suborci su ga stavili na nosila i odnijeli u štab. Odjenuli su ga u policijsku odoru, sanirali mu rane, ležao je na stolu. Tijelo je prebačeno u vukovarsku bolnicu, položeno u drveni sanduk, pokopano pod šifrom koju je znalo samo pet ljudi. Poslije Blagine smrti nastavljene su žestoke borbe. Branitelji su vratili izgubljene položaje, zarobili tri tenka, ali zavladao je defetizam. Došlo je do rasula, više nitko nije mogao povezati punktove u Borovu naselju i Vukovaru. Blaginu viziju nisu mogli nastaviti ni njegovi zamjenici Marko Babić, koji je nakon Zadrine pogibije postao zapovjednikom, ni Ivo Kovačić, koji je ostao zamjenik, ali je ranjen u Commerceu. Naime, nakon sloma Vukovara Marko Babić iz Vukovara izlazi u proboju. Umro je u srpnju 2007.

Najčitaniji članci