Odgojile generacije, a danas su zaboravljene: 'Mi starci smo u koroni za društvo mrtvi ljudi'

U posljednja četiri dana jedna je starica ubijena, jedna je pregažena ostavljena na cesti da umre, a dvije su izgorjele u staračkom domu. One su naše majke i bake, zaštitimo ih!

I.

Za predsjednika Poljske glasalo se i u Splitu. Oko konzulata nastala je kilometarska kolona mahom ljudi bez maske, opremljenih suncobranima, kupaćim kostimima i bocama vode. 

Polijevali su pse, hladili svoja zapešća i vratove. Te su se boce praznile brže nego što se red smanjivao. Na radost umirovljenice Anke. Žene kojoj je taj dan bio festival.  

- Bacaju ih. Bacaju! Da ne bacaju ja ne bi imala šta za ručak. Vidi koliko ih je... Bog in da zdravlja - izgovarala je izgledajući kao da će poljubiti zgrčenu bocu, naboranim košćatim rukama vadeći je između restoranskih ostataka i nečistih maramica. Bez straha od korone pripadnica rizične skupine prevrtala je svo to sezonsko smeće.

- A je l' me ko pita? Kad dođen kući oprat ću se - odvrati kratko, pomalo ljutito jer je gnjavimo, a posla je pred njom na pretek i nastoji ga obaviti brzo, prije konkurencije. Prije drugih prosječnih hrvatskih penzionerki. 

- Mora se živit. Mora se ist – odgovorila je, a da ništa nismo ni pitali. 

- Šta ću sad... Ko da iman izbora. Cili život san radila... Jedina od braće i sestara fakultet završila. A za šta? - pogleda nas Anka nekoliko trenutaka predugo. Pogrešno postavljena medicinska maska zaustavila je, činilo se, krupnu kap iz oka.  

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:14

Starice | Video: 24sata/pixsell

II.

- Znaš li ti da za vrime Jugoslavije niko nije kopa po škovacama? - pitao je djed unuka. Sjedili su pred neboderom na klupi, nedaleko staračkog doma. 

Marija je slušala taj razgovor tražeći ključ u torbici, pomislivši kako se ne bi začudila da i ona nađe koju bocu u tom svom kontejneru.

- Daj dide dosadan si – odvratio je klinac u markiranim tenisicama i sportskoj jakni. Gledao je na sat. Ostalo je još malo vremena dok djeda ne isprati natrag u dom. 

- E, dite moje, ti meni da san ja dosadan, a kad ostariš vidit ćeš. Prije ti je bila sramota uopće takvo nešto ić radit, a ljudima nije bila ni potriba. Penzije su bile veće, socijalna skrb bolja. Ja da nisan iša na brod i ja bi sad ko stric Mate u 83. godini zavrća rukave – pametovao je djed kad su ključevi konačno zazvocali. 

Marija ih je ugurala u kvaku i ušla u zgradu. Dohvatila je poštu iz sandučića. Uz račune, unutra je bila i ceduljica: "povoljno čistim po kućama, molim vas javite se, baka Rozeta" i broj mobitela. Zgužvala je papirić.  

U razbacanom stanu najprije je upalila TV.

Dok je razgledavala hladnjak, išao je prilog sa sajma domaćih proizvoda u Baranji. Uslijedila je izjava posjetitelja. Kaže da je kupio kobasice, da su odlične, takvih nema nigdje: 

- Ali znate kako je s našim mirovinama, ovo je luksuz koji si mogu priuštiti doslovce jednom godišnje, a kad baš zagusti... Onda odem u pučku kuhinju. Djeca su vani, rade – s mukom u glasu će starac. 

I prije nego je voditeljica najavila idući prilog, program je prekinut zbog izvanredne vijesti: 

U stanu u Splitu ubijena je 89-godišnja starica. Ubojica je petnaestogodišnjak. Policija obavlja očevid.

Marija je dohvatila mobitel i okrenula broj svoje bake. Zvonilo je. S uređajem na uhu hodala je od spavaće sobe do dnevnog boravka. Još uvijek je zvonilo. Na zahodskom ogledalu vidjela je sebe kako grize nokte. I dalje je zvonilo. 

III.

Rotacija hitne pomoći probala se kroz gusti mrak na cesti ispred Doma za starije i nemoćne u Splitu. Novinari su izgovarali "jedan, dva" u mikrofone, a ravnatelj doma nervozno je smišljao što reći javnosti. 

U tijeku je evakuacija štićenika. Virus je probio među osjetljivu populaciju. Proširio se sobama kao požar. Negdje su pogriješili. Životi su u pitanju. Telefoni ne prestaju zvoniti, obitelji zovu, uporni su, žele znati. Daju prosječnu hrvatsku plaću da bi se netko brinuo o njihovima, a sada ne dobivaju niti informacije. 

Ni ne slute da će taj dom uskoro dati 19 sprovoda. Ravnatelj, profesor povijesti postavljen po stranačkoj liniji, za njih nikada neće odgovarati. Niti će se naći obitelj koja će tužiti. 

U lokalnim novinama osmrtnice su izlazile gotovo svakodnevno, a ako ih ne bi bilo nastupila bi saučešća. 

Novinari su zvali obitelji. Nudili da ispričaju kakvi su inače bili uvjeti, da kažu hoće li tražiti pravdu.  

- Ne. Ne želimo pričati za novine i nećemo tužiti – kratko bi tek čuli. Na inzistiranje da navedu razlog, nerijetko bi dobili izmotavanja. A nekad i direktne odgovore. 

- Prestanite zvat. Nitko vam neće pričat. Znate i sami koliko je teško naći misto u domu. Znate koliko smo se morali potruditi da ga uopće dobijemo. Znate kako to ide. Znate kakva je situacija. Ne zovite više. 

IV.

Toniju i Marku služba u prometnoj policiji inače ne nosi previše iznenađenja, ali prošli vikend stigla je dojava da gori dom u Dugom Ratu. 

Za dvije minute našli su se pred višekatnicom uz magistralu. Za tri su na leđima nosili nepokretne starce. 

Dvjema bakama, nažalost, nije bilo pomoći. Umrle su. Ugušile se dimom. Vatra im je palila kožu. Kožu majka, ruke baka.

Uslijedile su osmrtnice prepune imena ljudi koji su ih posjećivali. 

Izašla je i priča o domu užasa. Objavljena je tada i snimka gdje starice stoje u donjoj majici na poderanim madracima. 

Sjetila se javnost tada i doma u Andraševcu. Izgorio je kompleks bez dozvole. Ilegalni dio. Umrlo je šest korisnika. 

Oba doma imala su ih više štićenika nego što je dozvoljeno. Više štićenika znači i manje pažnje koju njegovateljice mogu dati, a to su žene koje ionako ulažu herojske napore. Da bi jednoga dana i same ostarjele. Završile na mizernoj mirovini. Kopajući po smeću, samo zato su radile pošten posao. Ili ako imaju sreće, čekajući smrt u neljudskim uvjetima po istim ovakvim domovima. 

V.

Tog jutra Marija se probudila s temperaturom 39. Nalazi su ukazivali na upalu. Doktorica je poslala na infektologiju KBC-a Split. 

Dovukla se ondje nestabilna od vrućice. U čekaonicu nitko nije smio. Takva su nova pravila. Sve stolice postavljene na asfaltu bile su zauzete. Sjedile su starice u pratnji sinova. Marija je dodala papir medicinskoj sestri, a ova joj je rekla da primaju po hitnosti. 

Kako su sati odmicali, sunce se pojačavalo. Došlo je podne. Vozila hitne pomoći parkirala su uz šator. Medicinari su iznijeli starca na nosilima i ostavili ga ispod plastične cerade.

Starac je zapomagao. Sestra je rekla da mora čekati kovid-test. Ubrzo je došla nepokretna starica u pratnji kćeri. Neka od baka rekla im je da će se načekati. 

- Ma nećemo, mi ćemo brzo. Iz bolnice su nas poslali – odvratila je samouvjerena kći.

Šest sati kasnije vikala je na medicinsku sestru. Djed je i dalje bio u šatoru i zapomagao. Niti može sam na wc, niti je jeo. 

Marija je mislila da će se srušiti od gladi kad je konačno, oko osam navečer, dobila nalaz. Negativan. Djed je još uvijek zvao u pomoć. Neka od sestra se smilovala i donijela vode. Prolazeći pored nosiljke, Marija je vidjela da je to djed koji je onaj dan pričao s unukom ispred njene zgrade. 

Bio je sam. Nije imao pratnju. Ona žena sa staricom u kolicima uspjela je, urlajući na osoblje, doći na red. Ali što je sa starcima za koje nema tko vikati? 

S druge strane zgrade, u puš pauzi, jedna je medicinska sestra drugoj govorila kako hladno zvuči kad se kaže da nema smisla trošiti resurse na starce koji će ionako uskoro umrijeti, ali da je to jedino smisleno.