News

Komentari 7

Općina moli državu da joj da plemićku kuriju. Ali državi je draže da to sve i dalje propada

Općina moli državu da joj da plemićku kuriju. Ali državi je draže da to sve i dalje propada

Četvrt stoljeća općina Pušća traži od države da joj prepusti u vlasništvo ruševnu kuriju Rauch, kako bi to zdanje mogli obnoviti. Općina je poslala više od 20 službenih zahtjeva, sami su platili i izradu elaborata o obnovi...

Već četvrt stoljeća tražimo od države da nam prepusti u vlasništvo ruševnu kuriju Rauch, kako bismo to zdanje mogli obnoviti. Poslali smo više od 20 službenih zahtjeva, no pred nas se neprestano postavljaju novi zahtjevi i traže novi dokumenti, a ova kulturna baština nepovratno propada. Sada je zgrada i dodatno oštećena u potresu…

Ovako počinje nevjerojatna priča o zdanju u Gornjoj Pušći, gdje načelnica općine Anđela Cirkveni od 1995. pokušava obnoviti jedno zapušteno imanje uz koje se vežu i važni trenuci hrvatske povijesti.

POGLEDAJTE VIDEO: Kurija Rauch 

- Prije petnaestak godina iz Kurije je odselila jedna višečlana obitelj koja je u njoj ilegalno boravila i mi smo se nadali da će nam tada država izaći u susret i prepustiti vlasništvo. No, to se ne događa, a u međuvremenu je tu uselio jedan drugi čovjek, socijalni slučaj, kojem maksimalno pomažemo, no to nije mjesto s uvjetima za normalan život, bez struje i vode. Da stvar bude gora, on odbija naše ponude za alternativnim smještajem, a ruke su nam vezane zbog spomenutih imovinskih prepreka. Već niz godina apeliramo na Državni ured za upravljanje imovinom da omogući Općini pravo vlasništva nad kurijom Rauch, kako bi mogli adekvatno zbrinuti stanara kurije za kojeg stalno brinemo i konačno mu u starosti omogućiti dostojno mjesto za život, koje sigurno nije kontejner.

POGLEDAJTE VIDEO: Kurija Rauch 

Općina je, premda nema ingerencija nad kurijom, ipak odlučila poduzeti sve moguće korake da se kurija spasi.

- Najprije smo zvali Konzervatorski odjel Ministarstva kulture, čija izvješća imamo, a napravljeni su arhitektonski snimci postojećeg stanja 2011. godine, dok su 2012. godine napravljena izvješća nastala konzervatorsko-restauratorskim istraživanjima, a sve je rađeno uz suglasnost jer za svaki postupak koji se želi provesti na kuriji, moramo dobiti rješenje i odobrenje Kozervatorskog odjela pri Ministarstvu kulture. Željeli smo prijaviti projekte vezane uz Kuriju na fondove Europske Unije, no, ne možemo, jer na žalost, nismo vlasnici. Imamo planove vezane i uz obnovu, turizam, investiranja, no, zbog činjenice da su nam „vezane ruke“, imamo prostor koji se odaje prošlosti i propada.

- Kad god prema državi idemo s inicijativom da se kurija spasi, od nadležna tijela traže nove dokumente, nove papire, dopune, jer se zakoni često mijenjaju. Kurija je u derutnom stanju, nastaje nenadoknadiva šteta, a sam prostor je već opasan za boravak. Prvotno smo planirali da kurija postane hospicij, pa je Država prije tri godine tražila i projekt kojim bi mogli vidjeti zašto bi kuriju dala u Općinsko vlasništvo. Tada smo na sjednici Vijeća tražili vijećnike da nam pomognu i predlože kvalitetno rješenje, provjere koje bi bile potrebe. Vijećnici su odbili prijedlog hospicija, pa predložili da se napravi hostel s kulturnim sadržajima, s obzirom na činjenicu da se radi o velikom prostoru. Izrađeno je Idejno rješenje obnove i revitalizacije kurije koje obuhvaća hotelski ili hostelski smještaj, ugostiteljski sadržaj, izložbeno galerijski prostor, prostor poljodjelskog gospodarstva, dodatne sadržaje fitnessa i welnessa. I to smo rješenje platili svojim sredstvima, izdvojili smo 38.000 kuna nadajući se da će država regirati, ali ništa se nije zbilo. Štoviše, tadašnji Državni ured za upravljanje Državnom imovinom sve je odbio.

- Posljednjih godina u kuriju je uselio naš sumještanin. Nudili smo mu alternativne smještaje, ali on ne želi iseliti. Odmah nakon potresa, otišli smo provjeriti je li sve u redu i je li gospodin dobro. Rekao nam je da je sve u redu, iako je u zadnje vrijeme podosta bolestan, no ne želi iseliti. Sredili smo mu socijalnu pomoć koju nije primao, dobija pakete namirnica nužne za život, ne želi ni pomoć patronažne sestre niti tople obroke Crvenoga križa, tako da je i s njim situacija prilično mučna. Sada se nada da će mu jedna stranka donirati kontejner tu kraj kurije, ne želi nikako s ovog posjeda, no to nije nikakvo rješenje, samo zamagaljivanje očiju pred stvarnim problemom - kazuje nam Anđela Cirkveni, načelnica općine Pušća.

Najpoznatiji Rauch zvao se Levin, bio je hrvatski ban i nacionalna ga povijest pamti kao omraženog mađarona. On je doista Mađarima davao sve što su poželjeli, a osudili su ga da je novce u svoje džepove izvlačio fantomskim poslovima. Nije, doduše, Mađarima dao Inu niti je zatvarao njezine rafinerije nego im je dao Nagodbu kojom su oni dobili u ruke sav hrvatski novac. Premda je proganjao oporbene novinare, njegove bi kombinacije, da živi u naše doba, posve sigurno dobro pretresao Ivan Pandžić. Nepotvrđena priča kaže da je Levin Rauch imanje u Pušći stekao na kartama, Krleža ga je prozvao "barunskom mizerijom", a nacionalni historiografi desetljećima su samo jednom bojom slikali lik omraženog vlastelina, kukavice koji za revolucionarne 1848. bježi pred kmetovima u Beč, pa se vraća i opet ih iskorištava.

List Zatočnik mu je zapečatio političku sudbinu objavljujući priču o njegovim malverzacijama s isušivanjem Lonjskog polja, uzimao je milijune tvrde da će se tamo obavljaju poslovi kojih nije bilo. U istom listu je objavljeno da je barun Levin Rauch „zadao našem narodu toliko smrtnih rana“, da je bio „najbezobzirniji tlaĉitelj― našeg naroda i koji se do posljednjeg trena „otimao za položaj“ i „ne smije nikada biti zaboravljen i ne smije mu nikada biti oprošteno, pa završavaju: „Njegovim će se imenom plašiti hrvatska djeca [...]

Svejedno, zna se i da je Levinova supruga Antonija prije više od stotinu godina prepoznala talent jedne male djevojčice, onodobne Grete Thunberg. Njezin je otac upravljao imanjima baruna Raucha, a mala je Marija Jurić svake godine recitirala pred starom barunicom za njezin imendan. Barunica i njezin sin Geza su maloj Zagorki omogućili obrazovanje kao da je njihova, a kad im je u posjet stigao kum i ban Khuen Hedervary, zadužili su upravo malu Mariju Jurić da održi govor i preda cvijeće.

Ali, baš kao što Greta Thunberg danas strastveno drži prodike moćnicimo o ekologiji, tako je još mlađa Marija Jurić- umjesto cvijeća i pripremljenoga govora- rekla banu Hedervaryyju da izvoli spasiti njenu domovinu od mađarskog jarma i još se pozvala na Strossmayera.

Rauchovi su bili doista blagonakloni prema tom djevojčici i njezinom ocu, prešli su preko svega, Levinov sin Geza je Zagorkinu ocu ponudio i stipendiju za školovanje kćeri u Švicarskoj, ali njena poremećena majka sve je to izigrala i odvela curicu iz zaprešićkog dvorca Lužnice. Levin je umro 1890., samo mjesec dana nakon što mu je u crkvi u Pušći izgrađena grobnica. Ostalo je zabilježeno da su se na blagoslovu grobnice, kad je gradnja okončana, svi okupljeni dobro napili. U grobnici su kasnije pokopani i Levinov brat Đuro, žena Antonija i sinovi Geza i Pavao.

No, Rauchove kao da je stiglo neko pušćansko prokletstvo- kripta je provaljena krajem srpnja i početkom kolovoza 1940. i razrušena. Danas je zatrpana, o njoj svjedoči samo ploča s križem i natpisom „obitelj barun Rauch“ na zidu male prostorije s vanjske strane Crkve.

Dinastiju koja se plemićkom titulom ponosila punih pet stoljeća, nije imao tko nastaviti. Levinov sin Geza, onaj koji je Zagorku htio stipendirati a kasnije ju je zvao k sebi i molio da se okani tekstova koji „mojega kuma, bana Hedervaryja“, uznemiruju“, imao je posinka koji je stradao na Križnom putu, a drugi sin Pavao imao je sina Pavla mlađeg koji je, pak, skončao na Samoi 1918. Ondje je imao plantaže šećerne trske, prema jednoj priči pojeo ga je morski pas, ali većina vjeruje da je podlegao nekoj bolesti. Njegova udovica Elza se jednog dana ukazala na vratima svome svekru, Levinovom sinu Pavlu, na imanju Martijancu kraj Varaždinu (i taj dvorac Rauchovih propada zbog nebrige države, premda je mnogo veći i impresivniji od pušćanske kurije).

Udovica je došla sa Samoe sa zaručnikom, a Pavao im je u par dana organizirao svadbu i još im- po nekom starom običaju- bio kum. Nekoliko dana poslije je otišla sa svojim novim mužem, i više nitko nije ništa čuo o njima. Jasno, o misterioznoj Pavlovoj smrti na Samoi godinama kasnije raspredale su se razne priče…

Na novinarske upite o statusu kurije Rauch i mogućnosti da se vlasništvo prenese na općinu, iz Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Darka Horvata nisu se udostojili odgovoriti.

Najčitaniji članci