Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata
42 komentara

‘Osjećaj je fenomenalan, kao kad ti se rodi dijete, neopisivo’

Zagrepčanin Marijan Damjanović spašavao je ranjenike na prvoj crti bojišnice. Sudjelovao je i u Oluji. Najveća mu je trauma bila pogibija Josipa Jovića, kojeg je bezuspješno reanimirao

Foto: Petar Glebov /Pixsell
42 komentara

U Oluju smo se spustili s raznih čuka na Velebitu, na kojima smo imali nekoliko kirurških položaja. Bili smo pod okriljem Specijalne policije, a kako su naši specijalci oslobađali teren, mi, kirurško-anesteziološka mobilna ekipa, spuštali smo se za njima i operirali ranjene, otpočinje svoju priču Zagrepčanin Marijan Damjanović-Pišta (53). Iako je imao siguran posao u KBC-u Zagreb, s početkom Domovinskog rata bez razmišljanja se stavio na raspolaganje hrvatskim vojnicima i policiji.

Foto: Petar Glebov/PIXSELL

‘Ne, idemo tek kad dođe ekipa s Rebra’

- Ti specijalci s kojima smo kao prateća ekipa išli na teren isprva su nas doživljavali kao baksuze, lešinare koji su došli skupljati mrtvace. No kad su vidjeli što radimo, kako za njih žrtvujemo svoje glave, a posebice kad su se uvjerili da su se njihovi ranjeni vratili u postrojbu nakon naše obrade, počeli su nas gledati drugačije. Došli smo do toga da su generalu Mladenu Markaču odlazak u akcije uvjetovali riječima: ‘Ne, idemo tek kad dođe ekipa s Rebra’ - sa smiješkom pripovijeda Damjanović.

Da kreće u Oluju saznao je 31. srpnja 1995. godine, a dan kasnije, tvrdi, svi su već za nju bili spremni. Jer, neprijateljska vojska već je napala Bihać i trebalo je spriječiti još jednu Srebrenicu. Ljudstvo i oprema već su bili na Velebitu, odakle su u Oluju i krenuli.

Foto: Petar Glebov/PIXSELL

Najveći problem nam je bila vrućina

- U šest sati ujutro avioni su preletjeli iznad nas na visini od 50-ak metara, raketirali Ćelavac, srpski centar veze i ostavili ih bez komunikacije. Imali smo tu sreću da su specijalci bili toliko jaki da im, čim bi im probili položaje, nisu dali da se zaustave i tako nisu mogli pucati po nama. Kako bi koje mjesto dečki oslobodili, išli smo za njima i skupljali ranjenike. Najveći problem nama medicinarima bila je vrućina. Kako se znalo da se ide u oslobodilačku akciju, gotovo svi specijalci vratili su se s bolovanja želeći sudjelovati u zadnjoj oslobodilačkoj akciji. Masovno su kolabirali i padali nam kao muhe. I ti dobiješ poziv da imaš ranjenika, voziš kao budala, dođeš na mjesto, a tamo te čeka specijalac koji samo treba infuziju. Imali smo svoj agregat te smo u svakoj kući mogli na stol staviti sterilnu plahtu i operirati.

To nam je već bila rutina. I baš zbog tog načina zbrinjavanja imali smo male gubitke u ljudstvu, objašnjava Damjanović. Da je Knin oslobođen, saznao je pred Gračacom, kad ih je general Mladen Markač obavijestio da su 4. i 7. gardijska brigada ušle u Knin. Osjećaj ni danas ne može opisati riječima.

Foto: Petar Glebov/PIXSELL

- Osjećaj je fenomenalan, kao da ti se rodi dijete, ushićenje što je rat nakon toliko vremena napokon gotov, sreća što više neće biti takvih patnji. To je bilo oduševljenje još veće nego na dočeku ‘vatrenih’, neopisivo - svjedoči Damjanović, koji se tijekom Domovinskog rata nagledao patnji. 

'Jovića nikako nismo uspjeli spasiti'

Još i danas se sa suzama u očima sjeti preminulog Josipa Jovića, uz kojeg je bio do posljednjeg trenutka i kojeg, unatoč svim nastojanjima, nisu uspjeli spasiti.

- Biti medicinar na prvoj crti bojišnice za nas je značilo iznimno odgovoran posao. Naš prvi zapovjednik, general Prodan, ustrojio je ekipu liječnika i medicinara dragovoljaca koji su htjeli ići na Plitvice 1991. Bilo je tu ljudi s Rebra, ali i ostalih zagrebačkih bolnica. Dali su mi opremu i pancirku. U akciju smo krenuli po mrklome mraku, uokolo se čula pucnjava. Bacali smo se u snijeg, no nismo razmišljali o svojoj sigurnosti. Da, Josip Jović je bio naša najveća trauma jer ga nismo uspjeli spasiti.

Bio je ranjen u pluća i jetru, krvario je i stavili smo ga u sanitetsko vozilo. Jurili smo 100 kilometara na sat prema Koranskome mostu, a anesteziolog mu je u toj brzini uspio nabosti dvije centralne vene, intubirao ga, što je kompliciran posao i u operacijskoj sali. Josip je na tubu izbacio krv, pokušali smo mu izbaciti krv iz pluća da može disati, ali čim smo uveli dren, špricnuo je mlaz krvi. Sat i pol smo se trudili oko njega, pokušali smo ga oživjeti, no nažalost nismo uspjeli. A sat i pol iznad nas je letio helikopter JNA s medicinskim oznakama. Iako je bio 30-ak metara iznad nas, iako smo ga pozivali da sleti i Jovića prebaci u Zagreb, nije htio - stišćući usne priča Damjanović.

'Operirat smo mogli na bilo kojem terenu'

Imali su, kaže, tu sreću da je sanitet u Specijalnoj policiji bio organiziran tako da specijalci svoje ranjene dovoze sami. Damjanović i ekipa bili su nekoliko stotina metara iza njih, a ranjenike su im dovozili oklopnim vozilima.

- Mi smo sve operacije mogli raditi na bilo kojem terenu. Imali smo transfuziološkog tehničara i zalihe krvi, a u sanitetskom vozilu operacijsku salu, anesteziološki aparat kako bismo mogli uspavati i operirati. Krvave plahte smo bacali, imali smo zalihe medicinskih instrumenata. Primjerice, kad smo operirali ranjene u prsa, trbuh, pluća na Velebitu, nakon svake operacije instrumente bismo spuštali helikopterom, odakle bi ih vozili na sterilizaciju u Zadar - prisjeća se Damjanović. 

Foto: Petar Glebov/PIXSELL

Nerijetko su ranjenike s 1500 metara visine na nosilima morali spuštati do magistrale, za što im je trebalo od šest do sedam sati, što je znalo biti iscrpljujuće ako bi ranjenik krvario. Zato je, kaže, general Markač dogovorio sa šefom saniteta da se ustroji nekoliko položaja na kojima su se izmjenjivali svaka tri tjedna.

'Grijali smo se dvopekom'

- Razmišljali smo kako se usavršiti što bolje, imali smo podršku helikoptera za evakuaciju ranjenika, a njime su nam i spuštali drva za ogrjev. Kad smo ostali bez drva, dečki su u vatru bacali dvopek koji drži žar kao ugljen. Da, grijali smo se dvopekom. I voda je bila problem. Helikopter bi nam spustio plastičnu posudu s 1000 litara vode i svako jutro kolcem smo razbijali led da se imamo u čemu umiti, oprati, skuhati nešto... Tad nisam razmišljao ni o čemu, ali sad ne mogu ni zamisliti takve uvjete - iskreno priznaje Damjanović. 

U timu koji je bio uz Papu kad je 1994. došao u Hrvatsku

Iako ponosan na svoj posao kojim je tijekom Domovinskog rata spasio na stotine života, Damjanović je posebno ponosan na dane koje je proveo s papom Ivanom Pavlom II. tijekom njegova boravka u Zagrebu 1994. Fotografiju na kojoj kleči i papi ljubi ruku čuva kao relikviju.

Foto: Privatna arhiva/pixsell

- Vatikan ima takav protokol da uz papu moraju biti kirurške ekipe. U slučaju atentata uz njega mora biti ekipa osposobljena da ga doveze do prve bolnice. Papa je imao ustrijel u trbuh i trebao je uz sebe kirurga abdominalca, imao je peacemaker, umjetni kuk i još neke bolesti za koje javnost nije smjela znati, jer je to bila državna tajna. Bili smo s njim od dočeka na Plesu do Kaptola, gdje smo prespavali, sljedeći dan pratili smo ga do predsjednika Franje Tuđmana, a potom na Hipodrom. To je bio divan čovjek, pun snage. Kad je izašao iz aviona, jedva je hodao i mislio sam da će kolabirati jer je bilo jako vruće, a naš je prvi predsjednik volio držati dulje govore. Vidio sam da papa tetura i drži se za naslon te sam bio cijelo vrijeme pripravan da mu pritrčim - svjedoči Damjanović.

'Papi se moraš diviti...'

Na misi u katedrali, kaže, bilo je toliko ljudi da su mu se zamaglile naočale kad je u nju ušao. Svakih nekoliko minuta iznosili su neku časnu ili svećenika koji je kolabirao.
- Ja se Papi divim kako je to izdržao. Izašao je na pomoćni ulaz u nadbiskupiju te je u jednom trenutku pokleknuo na stepenici i uhvatio se za kuk. Skočili smo i isprva se uplašili da mu je ispala proteza. Prijatelj i ja smo se ponudili da ga na rukama nosimo uz tih 30-ak stepenica na prvi kat, ali on to nije htio. Čvrsto se držao za kardinala Kuharića, a na licu mu se vidjelo da ga užasno boli. Idući dan ustao je prije nas, otišao u katedralu, pomolio se i, kad smo ga vidjeli, to je bio drugi čovjek. Preporođen. Tom čovjeku jednostavno se moraš diviti i najveće mi je priznanje u životu što sam mogao biti uz njega - priznaje Damjanović.

Otkrio nam je zbog čega papa nakon Zagreba nije otišao u Sarajevo.
- Karadžić je rekao da će naša oba helikoptera rušiti čim prijeđu Savu. U jednom je bila predviđena operacijska sala, a u drugom su trebali biti Tuđman i papa. Papin liječnik je došao do nas i rekao: ‘Gledajte, papa je spreman i poginuti da pomogne Hrvatima u BiH da tamo ne bi izumrli, ali mu je žao da vas 20 pogine s njim’. Eto, takav je bio papa Ivan Pavao II. - zaključio je Damjanović, koji i danas radi kao instrumentar na Klinici za urologiju KBC-a Zagreb.

Tema: Oluja - Dan pobjede

Možda vas zanima i ovo:
Message