'Osjetila sam slabost, a onda uzviknula: Ubili su mi sina...!'

Bilo je nešto prije tri sata kada me gospođa kod koje sam bila smještena kao izbjeglica pozvala na ručak. Sjela sam za stol, krenula ručati, kada me odjednom uhvatila strašna slabost. Žlica mi je ispala iz ruke. Svi su se uspaničili, skočili i pitali što mi je.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

05:00

Nestali | Video: 24sata/pixsell

U očaju sam uzviknula: Sad su mi ubili sina! Gledali su me užasnuti. Tresla sam se. Žena me smirivala, pitala otkuda mi to. A ja sam samo vikala kako su ga ubili, prisjeća se tog 4. rujna 1991. godine Marija Kuprešak (82) iz Laslova. Idući dan rano je ustala i otišla u trgovinu po novine.Pročitala je da su njezin sin Vladimir i još četvorica suboraca nestali u proboju iz Laslova. Vladimir je tada imao 34. godine. Uz oca i majku, svih ovih 26 godina Vladimira traže i supruga i kćerka.

- Imam ranu na srcu. Vidite me, do čega sam došla. Stalno pijem lijekove za srce i već 25 godina plačem. Da mi bar vrate njegove kosti. To je bolno, jako je bolno kad izgubiš dijete, kroz isprekidane jecaje priznaje Marija držeći u rukama sinovu fotografiju snimljenu nešto prije njegovog nestanka. Za obitelj Kuprešak život prije Domovinskog rata bilo je, kao i za većinu ljudi, ugodan. Supružnici Marija i Luka (90) radili su u laslovačkoj tvornici 1.Maj. Sinovi Vladimir i tri godine mlađi Velimir bili su uzorni momci koji su se nakon škole zaposlili. Obojica su bili aktivni nogometaši, Velimir čak i profesionalac, zbog čega je preselio u Vukovar, te se ubrzo tamo i oženio. Vladimir je, pak, ostao živjeti u svom Laslovu. Imao je kuću, u sklopu nje napravio kafić i u njemu zaposlio suprugu. A tada je rodila kćerkicu Teu.

- Tea je imala samo dvije godine kada je selom počela hodati vojska i bradati četnici. Sve se više spominjao rat. Bilo nam je jasno da to neće dobro završiti. U našem selu uglavnom su živjeli Mađari i većina ga je rano napustila. Ostali su starci. I Vladimir je odlučio odvesti svoju suprugu i malenu Teu na sigurno. Odvezao ih je kod kumova u Split. Mi smo se nadali da će i on ostati s njima, no vratio se odmah- prisjeća se Marija. 

I Luka kaže da je sinu u više navrata rekao da je lud što se vratio i pitao ga zašto nije ostao sa obitelji u Splitu.

- Ali on je rekao da ne može. Tko će braniti selo ako svi iz njega odu. A u selu je tada bila nekolicina mladih momaka. Organizirali su obranu sela, držali su straže, imali tek pokoju lovačku pušku, neki možda pištolj. Ni uniforme nisu imali. A vojske se pojavljivalo sve više - pripovijeda Luka. 

Jednog dana, prisjeća se otac, Vladimir je došao kući sa straže i rekao roditeljima da će ih iz sela odvesti nekamo na sigurno. Luka je odlučno odbio poći, a i mama Marija se opirala.

- Rekao je da nemam izbora, da uzmem najosnovnije i sjednem u auto. Odvezao me u Čepin kod prijatelja. Oni su bili jako dobri, a ja očajna. Ne znam gdje su mi djeca, muž je ostao u Laslovu. I Vladimir je rijetko dolazio. Govorila sam mu da ne odlazi u Laslovo da ga tamo ne ubiju. A on je uvijek odgovarao da neće njemu nitko ništa nažao učiniti kad je on dobar sa svim ljudima u selu i okolici kaže Marija dodajući kako su ga baš ubili oni koji su ga dobro poznavali, Srbi iz Palače i Ćelija sa kojima je išao u školu, odrastao, igrao nogomet. Dan njegovog ubojstva tužna majka pamti i danas.

- Dečki koji su ostali u selu podijelili su se u dvije grupe. Jedna je išla prema Ernestinovu, a druga prema susjednom selu Ada. Išli su u proboj jer je napad na Laslovo bio jak i četnici su ga već preuzimali. U polju, kod jednog malog mosta, grupa u kojoj je bio moj sin upala je u zasjedu Arkanovaca. Tjerali su ga da pozove ostale. Stavili su ga na prugu i rekli da dozove druge. No, umjesto da ih dozove, on im je signalizirao da bježe. Onda su njih četvoricu, našeg Vladu, Kovač Stjepana, Albert Josipa i Ember Stjepana, odvezli prvo u Palaču pa u selo Ćelije. Tamo su ih ubili, isti dan. Ja sam sigurna da su ga ubili u tri sata jer sam tada sam osjetila da je dio mene umro - priča tiho mama Marija.

Niti jedan od četvorice muškaraca koji su bili u grupi sa Vladimirom Kuprešakom nije pronađen. Svi se još vode kao nestali.

- Zakopali su ih u neku masovnu grobnicu, potom ih otkopali i nekamo odvezli. Kamo, nikada nećemo vjerojatno saznati- priča Marija.Dodaje da samo želi pronaći sinove kosti da ga može dostojno sahraniti i zapaliti mu svijeću na grobu.