'Ostala mi je samo ova slika majke kako ju odvode u smrt...'

Najteže mi je kad trebam obilježiti godišnjicu mamine smrti. To me uvijek podsjeti na dane dok mi je kao djevojčici govorila da je ni slučajno ne pokopam u zemljani grob, nego u grobnicu. Jer naši se grobovi u Tenji napune vodom tijekom velikih kiša, a toga se zaista grozila. Nije bila Slavonka, nego Imoćanka, a ondje svi imaju grobnice. Na kraju si je grobnicu napravila 1988. godine, a eto, nažalost, već 26 godina u nju nemamo što staviti. Nisam joj ispunila jedinu želju koju mi je izrekla, tiho nam kaže Ivka Trajković (70) iz Tenja.

POGLEDAJTE VIDEO:

Ona već godinama traga za majkom Marijom Cerenko, nestalom 1991. godine u tada okupiranoj Tenji. Četnici su je odveli iz njezine kuće, usred bijela dana, i zatvorili s još 11 starih ljudi koji su ostali u selu. Jedan dan su ih držali u kino sali, maltretirali i zlostavljali, a onda odvezli u Bobotu i tamo ubili. Svatko od njih dobio je metak u potiljak. Ubio ih je čovjek kojega su dobro znali, koji je odrastao u Tenji s njima i s njihovom se djecom igrao u prašini. Za taj mu je zločin i suđeno u Beogradu, ali je oslobođen.

- Posljednja slika mame snimljena je dan ili dva prije nego što će je ubiti. Snimile su je žene koje su živjele u kući pored kino sale. Napravile su rupicu u roleti i kroz nju snimale što se događa. Tako su snimile i mamu baš kad su je dovodili u dvoranu. Slika prikazuje naoružanog čovjeka koji je tjera u zatvor. Vidi se i nečija pružena ruka koja je zove unutra. Čovjeka s puškom ne znam, vidjela sam ga prvi put kad je davao izjavu na sudu. On je bio stražar - pripovijeda Ivka, koja je s tatom i svojom obitelji iz Tenje otišla u progonstvo početkom srpnja 1991. godine. Tad su počela noćna puškaranja, naoružane straže, barikade na cestama... Mislili su da će to trajati dan ili dva pa će se smiriti. No kad su jedne noći bradati četnici ispalili rafal na njihovu kuću, shvatili su da to ipak nije tako bezazleno.

- Mama je rekla da moramo otići te odvesti tatu jer je teško hodao. Ona je odlučila ostati, nije željela ostaviti kuću i stoku. Protivila sam se, ali nije odustajala. Otišli smo u susjedni Antunovac kod rodbine i već nakon nekoliko dana otkrili da u Tenju više ne možemo ući jer su je zatvorili.

Svaki dan sam zvala mamu na telefon, a zadnji put čule smo se 2. srpnja. Rekla sam joj kako brinem što je ostala, ali ona je rekla da je sigurna i da joj nitko u selu neće ništa nažao učiniti jer je sa svima dobra. Nekoliko noći je spavala kod susjede, a onda su je treći dan odveli od kuće i više je nisam dobila na telefon. Zvala sam uokolo ljude i rekli su mi da je odvedena u kino salu s još desetak staraca. Nadala sam se da je to privremeno. Da će je držati zatvorenu dok ne opljačkaju kuću i da će je onda pustiti. Ali nisu. Imala sam nadu da je živa, sve dok iz Tenje nisu izašle žene koje su živjele pored kino dvorane. One su sve to gledale. Kad su mi rekle da u kino dvorani više nema nikoga, znala sam da je kraj. Da su ih sve negdje odveli i ubili - susprežući bol priča Ivka.

Svoje crne slutnje morala je skrivati od oca Antuna koji se nadao da je njegova Marija još živa, da ju je netko od ljudi u selu ipak sakrio ili spasio. U toj je nadi i preminuo, u progonstvu.

Kad je prvi put imala priliku doći u selo 1997. godine, Ivka je u svojoj kući zatekla nepoznate ljude. Živjeli su tu. Godinu i pol dana kasnije više ih nije bilo te su se Ivka i njezina obitelj vratili u svoj napušteni dom. Istoga dana krenula je u potragu za majkom.

- Kad smo se vratili, tražila sam bilo kakvu informaciju, bilo kakav trag. Ispitivala i sam ljude, išla od vrata do vrata, molila za bilo kakvu informaciju. Čak ni oni koje smo smatrali velikim prijateljima nisu ništa htjeli reći. Iz Tenje je 1992. godine izašao čovjek koji inače nije iz sela. Zvali su me u policijsku upravu da pročitam njegovu izjavu u kojoj stoji da su mamu došli tražiti u kuću i da je netko rekao da je ona odvedena negdje kraj silaške šume. Zato sam u potragu krenula od Silaša. Kasnije sam čula da je viđena u Borovu Selu, ondje su bili zatvoreni u nekom vatrogasnom domu. I tamo sam otišla. Nakon toga sam išla u Bobotu. Saznala sam ime čovjeka koji ih je pokopao nakon što su ubijeni, ali je on ubrzo nakon toga umro pa ga nisam našla. Jedna baka rekla mi je da je u Ludvincima, no tamo sam saznala da u to selo nisu ni dovezeni. Svi koji su bili zatvoreni s mojom majkom ubijeni su na stočnom groblju u Boboti - pripovijeda Ivka.

Prema izjavama svjedoka, Žarko Čubrilo im je pucao u potiljak, jednom po jednom, kako ih je skidao s kamiona s kojim su voženi od Tenja do Bobote. Otišla je na to groblje i vidjela strašan prizor.

- To je stočno groblje i danas. Stotine životinjskih strvina. Najgora moguća lokacija za nekoga ubiti i pokopati. Počelo se tražiti tamo, iskapati, ali je komisija shvatila da je gotovo nemoguće tražiti ljude. Jedino čime se tješim je da je bila prva ubijena, da ne gleda sve to znajući da i ona stoji u redu. Teško je pomisliti da postoje ljudi koji to uopće mogu napraviti onima s kojima su živjeli, s kojima su bili dobri. A onda su se preko noći pretvorili u krvoloke - tužno zbori Ivka.

Iako je željela u Beograd na suđenje krvnicima, to joj nije odobreno. Mogla je sve pratiti jedino videolinkom. Naime, za ubojstvo 12-ero staraca iz Tenja osumnjičeni su Žarko Čubrilo, Milan Macakanja i Božo Vidaković. Ivka je Žarka znala iz viđenja, a s Milanom i Božom je odrastala, išla u školu, a kasnije i radila. Oni su jako dobro znali čiju majku voze u kamionu na stratište.

- Htjela sam se suočiti s njima, pogledati ih u oči te ih pitati gdje su ubili moju majku i gdje su joj danas kosti. Svu trojicu sam poznavala dobro. Milan i ja smo u školi čak bili dobri prijatelji. Ne znam bi li mi htjeli reći gdje mi je majka, ali bih bila mirnija. Do njih danas ne mogu jer žive u Srbiji. Čubrilo je oslobođen, nejasno je zašto. Boži se stalno odgađa suđenje zbog bolesti - kaže Ivka razočarana činjenicom da se s njima tako malo toga odradilo, a oni su ti koji imaju sve informacije.

- Bilo je nekoliko iskapanja i ekshumacija na mjestima gdje su odvozili ljude iz Tenja. Nekoliko ih je pronađeno u Ćelijama i Boboti ali oni su bili pojedinačno zakopani. Mama i ostali iz kino dvorane ubijeni su u Boboti, ondje su prvotno i zakopani, a postoje indicije da su iskopani i da su im kosti premještene. Ja sam uspjela doći do imena čovjeka koji je te kosti premještao za 100 maraka. To su mi napisali u anonimnom pismu koje sam dobila. Pismo sam predala u odvjetništvo, ali taj čovjek nikad nije ispitan - razočarana je Ivka, koja kaže da je većina svjedoka iz tog vremena sad već mrtva i da su jako male šanse da ona ikad pronađe kosti svoje majke.