News

Komentari 107

'Otkako nema naše Nikoll, svaki nam je dan teži od prethodnog'

'Otkako nema naše Nikoll, svaki nam je dan  teži od prethodnog'

Udomitelji Branko (50) i Darija Bojić (48), još se pitaju nije li se za njihovu mezimicu moglo napraviti više kako joj se život ne bi tako rano ugasio. Sumnjaju da će se zakoni ikada promijeniti

Ne prođe ni dan da je se ne sjetimo. Svaki dan gledaš slike, plačeš. Nije nam ništa lakše, ja ne osjetim da je lakše, ne krijući bol govore nam udomitelji male Nikoll (2) Branko (50) i Darija (48) Bojić.

Kod njih je provela dvije godine

Lica im djeluju blijedo i umorno. Oko njih skakuću dvije, male plavokose ljepotice, dva mala anđela, kojima trenutno pružaju udomiteljski smještaj. Tako je, sa svega tri mjeseca starosti, u njihov dom stigla i Nikoll.

Kod njih je provela oko dvije godine, većinu svog kratkog, prerano i naprasno prekinutog života. Tamo je prohodala, naučila prve riječi, osjetila što je ljubav. Branko i Darija bili su sav njezin svijet te ih je zvala mamom i tatom iako su joj govorili da ih zove čiko i teta. Pravu mamu i tatu nije poznavala. A onda, kada su je pravi roditelji uzeli od udomitelja, nakon svega pet mjeseci provedenih u njihovom domu, Nikoll je s teškim ozljedama 31. ožujka završila u Klinici za dječje bolesti u Klaićevoj.

Unatoč svom trudu liječnika, preminula 4. travnja. Zbog sumnje u zanemarivanje policija je podnijela prijave protiv njezinih roditelja, za nanošenje ozljeda od kojih je preminula sumnjiče majku. 

'Zamrznuli smo je u sjećanju'

Od smrti Nikoll prošlo je nešto više od dva mjeseca, a udomiteljima je sve teže kad se svega sjete.

Ostali su u kontaktu s bakom djevojčice, pa kad krenu razgovarati otvore se stare rane.

- Mi smo je zamrznuli u onom vremenu i tako se sjećamo - kaže nam Darija, koja kao i suprug Branko, njeguje sjećanje na veselu, nasmijanu djevojčicu, duge plave kose.

Ponudili su baki da pripomognu oko gradnje spomenika, no ona je to odbila.

- Kazala nam je: “Ja za to dijete nisam mogla napraviti ništa, ja mu želim napravit spomenik.” Ja sam je zamolio samo na kraju da nam dopusti da napravimo jednu malu pločicu sa slikom da je naslikamo kakva je bila. Našli smo klesara, koji bi nam to napravio i ona je to dozvolila. To nam je bila jedina želja - kaže nam Branko.

'Zvala nas je mama i tata'

Darija dodaje da je baka bila jako realna kad je čula što se dogodilo unuci te da je rekla tko je kriv neka odgovara.

- Vidjet ćemo kad sve prođe tko će biti krivac i kakva će biti kazna. To dijete je trebalo pažnje. Ona je bila dobra kod nas, ali najviše smo se njome bavili. Bila je najmanje dijete tada kod nas i imala je svu našu pažnju. Kad je došla roditeljima, bojim se da je pala u drugi plan. Kad su odveli Nikoll, njezina mama je bila u visokoj trudnoći. Rodila je mjesec dana kasnije i morala se posvetiti maloj bebi, to je tako - priča.

Najviše ih boli što se boje da će počinitelji dobiti male kazne.

Supružnici Bojić tvrde da su ih upozoravali kad su postali udomitelji da se ne vežu za djecu koju udomljavaju.

- Kako ćeš ti živjeti s djetetom, a ne vezati za njega? Kako će oni osjetiti tvoju ljubav ako se nećeš povezati s njima? Nikoll je odrasla s nama, zvala nas je mama i tata. Ne možeš ti malom djetetu dokazati da mu mi nismo mama i tata. Tata joj je bio pojam. Kad su nam dolazili njeni pravi roditelji, znala sam njezinu ocu govoriti da se malo više angažira oko nje, ona je naučila na mušku osobu. Tko je mislio da će to tako završiti? Mislili smo, neka ide u obitelj dok je mlađa da se prije privikne. Govorili smo im da dovedu tu njegovu stariju malu, dijete je fino odgojeno. Dvaput su je doveli - priča nam Darija.

'Primijetili smo da se promijenila'

Znali su da će se Nikoll vratiti roditeljima.

- Imali su na to pravo, takav je zakon. Ako ju traže, ona mora ići. Rekla sam da ona plače, da se boji, da ih ne poznaje... Samo sam razmišljala o dobrobiti djeteta. Oni su dolazili svaki drugi, treći dan. Jedanput je bila tri ili četiri sata tamo, kad su je vratili, nije željela više ići. Trebala je ići na cijeli dan - rekla je te se prisjetila dana kad su je roditelji odveli.

- Njezin tata je zvao da će oni doći po nju. Mi smo nešto radili i kad su oni došli, samo smo se okrenuli i oni su je uspjeli pridobiti da ide s njima jer su poveli još stariju kćer sa sobom - govori Darija, a oči joj se pune suzama.

Pokazuje nam fotografiju Nikoll s ružičastom kapuljačom na glavi i velikim tužnim očima s naše naslovnice.

Poslije su Nikoll jednom uspjeli vidjeti videopozivom.

- Primijetili smo da se malo promijenila, da je smršavila i da drugačije izgleda, ali ja sam sve mislila, možda ih nije još prihvatila pa neće jesti. Tko je mislio da će to ovako završiti? - ponavlja. 

Ma nemoguće, nije to naša Nikoll!

Otkriva da su s roditeljima teško uspostavljali kontakt. Željeli su djevojčicu posjetiti na Uskrs, no iz centra su im savjetovali da to ne čine jer je curica povučena i još se nije prilagodila na život u roditeljskom domu.

- Nismo htjeli forsirati, mislili smo da je bolje da se dijete još prilagodi na novu sredinu. Samo smo gledali da njoj bude lakše. Dogovarali smo da se jedan dan kao slučajno sretnemo s njom u centru. A onda smo čuli da je dijete iz našeg kraja pretučeno završilo u bolnici. U prvi mah nismo uopće razmišljali da bi to mogla biti ona. Kad sam mužu spomenula da je ona prijavljena kod nas do kraja travnja rekao mi je: "Ma ti si luda, to ne može biti naša Nikoll". Kad smo saznali da je to zaista ona i da je u jako lošem stanju, da je pitanje uopće hoće li preživjeti, svijet nam se srušio - zastaje Darija kako bi primirila emocije.

- Nekad razmišljamo jesmo li mogli pomoći, jesmo li mogli još nešto učiniti, ali znam da nismo mogli ništa, zakon je takav. Otišla bi mjesec dana prije ili poslije što ništa ne bi promijenilo. Opet bi onda završila tako kako je - nastavlja pričati suznih očiju.

- Da su nas bar nazvali iz centra i rekli da se ranije sretnemo s njom pa da vidimo što je i kako je. Mi smo je silno željeli ići vidjeti, ali nismo radi njezine dobrobiti. Ne možeš ostaviti dijete jedan dan, a drugi ići gledati kako se smjestilo - kaže udomiteljica.

Ne vjeruje da Nikollin otac nije znao što se dešava i kako se majka odnosi prema curici.

Ne upiru prstom u nikoga iz centra. Znaju da je cijeli tim donio odluku da Nikoll treba vratiti roditeljima i da su roditelji imali zakonsko pravo to tražiti. Ipak, pita se je li se moglo napraviti više.

Najviše je voljela da joj je kosa raspuštena

- Prije Božića su nam rekli da ne idemo, da je svrab. Znači od Božića do trećeg mjeseca nisu uspjeli izliječiti svrab. Taj put kad je išla kod njih, bila je tri ili četiri sata. Došla je kući, a meni su druga djeca dobila uši. I Nikoll je imala uši. Nikol je imala veliku, bujnu kosu. Branko idi donesi slike od Nikoll, onaj album - viče suprugu.

Sjetno lista album pa nastavlja:

- Najviše je voljela da joj je kosa raspuštena. Uvijek se smijala na slikama. Imala je jednog smeđeg medu koji joj je bio omiljeni, vidjela sam tog medu kod bake i tražila da ga vidim. Za njezin drugi rođendan nismo imali veliko slavlje, već je korona bila. Prvi dan kad su nam ove dvije cure došle, propao je kinderbet koliko su sve tri skakale po njemu. Nikoll je jako voljela trampolin. Mislili smo mi kupit, ali jedna ovdje susjeda ima pa nam je rekla da ne trošimo bezveze, da Nikoll može doći skakati kad god želi. Cijelo ju je selo znalo i voljelo - prisjeća se Darija.

Dodaje da se Nikoll najviše voljela voziti s Brankom na rami bicikla.

- Imali smo sjedalicu, stavio bi je ja u sjedalicu, ali najdraže joj je bilo na rami. Često smo se mi znali ići voziti - kaže Branko

Na kraju smo posjetili i Nikollinu baku ali nije bila raspoložena za razgovor.

- Sve sam rekla što sam imala. Nemam vam više što reći - kratko je poručila.

Najčitaniji članci