Otvorili već tri "ulična"parka sa spravama za vježbanje

Njihov jedini cilj i interes jest da sva solinska djeca, mladi i oni stariji rekreativci imaju prostor gdje će se baviti tjelovježbom. Njih desetak entuzijasta i volontera, okupljenih u udrugu Street Workout Solin na čelu s Nevenom Gabrićem (34), uz pomoć gradskih vlasti i donatora u Solinu su otvorili već tri "ulična" parka sa spravama za vježbanje i na tome ne namjeravaju stati. Vrijednost sva tri parka je oko 160.000 kuna, a svoje vrijeme i rad udruga je darovala. 

- Street workout parkove imali su svi veći gradovi u Hrvatskoj, pa zašto ne bi imao i Solin koji je jedan od najmlađih gradova u zemlji. Okupili smo se u travnju 2015. godine, a prva ideja je bila napraviti jedan park godišnje, sve dok svaka četvrt ne dobije svoj park. U prvoj godini smo odradili jedan, ove godine dva – kaže nam Gabrić kojeg ostali članovi udruge nazivaju alfom i omegom cijelog projekta jer sam vodi pregovore i s Gradom Solinom i s donatorima. Gabrić se i sam bavio sportom, konkretnije boksom, no nakon dvije operacije noge morao je odustati. Ali, svjestan je koliko sport znači u životu i koliko može pomoći da se mladi maknu s ulice i od problema. 

- Prvo sam okupio svoje prijatelje, a onda su nam se pridružili i drugi. Tu mi je važno spomenuti Antu Mulu, koji zbog posla nije ovdje s nama, koji pomaže i u fizikali, u svemu. Početak je, kao i svaki, bio težak. Za prvi park smo našli tvrtku koja je iskopala temelje, i još jednu koja je donirala beton, ali sam zajedno s prijateljem Tošom poravnavao taj beton. Kasnije se nisam morao baviti fizikalijom, ali sam uvijek tu što god treba – kaže nam Gabrić naglašavajući kako sve sprave imaju potrebne ateste i popis vježbi koje se na njima mogu raditi. 

- Na svakoj spravi su naljepnice s popisom vježbi, ali svako malo ih netko "oguli" pa moramo ponovno lijepiti. Ali svi oni koji žele vježbati, popis vježbi mogu naći na našim Internet stranicama jer ne želimo da netko nešto krivo radi pa da se ozljedi. U parkovima su sprave za sve dijelove tijela, a kao uteg koristi se vlastita težina. Puno građana koristi ove sprave, pa čak i nogometaši NK Solin – objašnjava Gabrić koji je svima na raspolaganju od 0 do 24 sata i trudi se Solin učiniti ga boljim mjestom za život. Za održavanje Internet i Facebook stranica tu je Toni Radić (24) za kojega ekipa kroz smijeh kaže da je Gabrićev glas razuma.

- Ma Neven sve potegne i najviše posla na sebe preuzima, ali lako se iznervira pa sam tu da se sabere i nađe rješenje za neki eventualni problem – kaže Toni. 
Među pretežno muškom ekipom je i Helena Čerina (45), inače pravnica po struci, a pravni savjeti su njezin posao u udruzi, naravno na volonterskoj bazi.

"Volio bih da se uključe i škole"

- Slučajno sam saznala za ovu priču i pridružila im se. Svidjela mi se ideja da se svi imaju gdje i odučila sam pomoći koliko mogu – kaže nam Helena.
Filip Lagator (37), Nevenov dugogodišnji prijatelj, priznaje da ni sam nije vjerovao niti očekivao da se toliko posla može napraviti u godinu i pol dana. 

- Volio bih da se i škole uključe u ovu priču odnosno da nastavnici tjelesnog odgoja sudjeluju na način da se i sami educiraju o korištenju ovih sprava i da educiraju svoje učenike. Tako bi ova priča bila potpuno zaokružena. Mi sami ne možemo sve to. Do sada smo organizirali četiri natjecanja u street workout vježbanju i to je bilo fenomenalno. Cilj je da nove generacije žive sport – kaže nam Filip. Slično razmišlja i Denis Mudnić (49) koji smatra da Solin premalo radi za boljitak djece. 
- Osim intelektualnog, jako je bitan i fizički razvoj. Ono što bi trebali raditi u školama često je prepušteno udrugama. Imate djece koja možda nisu talentirana isključivo za neki sport, no to ne znači da se nikakvom tjelovježbom ne bi trebali baviti. Imate djece kojima roditelji ne mogu platiti da se bave sportom ili idu u teretanu. I zato su ovakvi projekti dobrodošli – kaže Mudnić. 
Ova ekipa već ima planove i za iduću godinu, a to je otvaranje još jednog parka za vježbanje u četvrti Sv. Kajo, ali i deset kilometara dugu trim stazu na Kozjaku koja bi bila i šetnica i mjesto za vježbanje, poput splitskog Marjana. 
- I još za kraj želim zahvaliti Marijani Mudnić, Marijani Bubrić, Neni Radiću, Matku Šimcu i Andriji Čečuri bez čijeg doprinosa ova priča ne bi bila moguća – zaključuje Gabrić.