'Plan je bio imati 20 pasa, sad ih imam 102 i nije mi teško...'

Dan nam se većinom sastoji od čišćenja, čišćenja i još malo čišćenja, ali nije nam teško. Podijelimo posao i na kraju svakog dana liježemo sretni i zadovoljni.

Započinje tako svoju priču Ivana Begović (38), koja je prije pet godina počela spašavati pse. U svojoj udruzi za zaštitu životinja Anima Dvor u općini Dvor na Uni, Ivana i njen dečko Adrijan (24) danas se brinu o čak 102 psa. Fred, Jenny, Oscar, Honey, Star, Čupo, Bonny, Lili, Khan, Đuđi i Charlie samo su neki od njih. Cijela priča je, kaže Ivana, krenula potpuno spontano.

- Plan mi je bio imati dvadesetak pasa, ali onda su mi ih ljudi počeli donositi i ostavljati i sažalila sam se - kaže. Pse je prvo zbrinjavala u unajmljenoj kući u Dvoru, no nakon tamošnjih velikih poplava morala je naći drugi smještaj. S bratom je dva dana izvlačila 70 pasa iz nabujale vode, a njemu se nakon toga stanje pogoršalo i izgubio je bitku s neizlječivom bolesti od koje je bolovao.

- Moji psi su me tada spasili i održali na životu, da nije bilo njih, ne znam kako bih uopće preživjela - ističe. Nakon toga, nastavlja s velikim osmijehom na licu, pojavio se Adrijan. Par je uskoro dobio kćer Milu (2). Preselili su se u sadašnju kuću, koju neprestano nadograđuju i proširuju kako bi napravili još mjesta za pse. U boravku, hodniku i garaži imaju boksove, transportere i krevetiće za životinje, a u velikom stražnjem dvorištu gdje psi provedu većinu dana, nalazi se osam boksova različitih veličina. U ljetnoj kuhinji koju sad sređuju, smjestit će još jedan dio pasa. Naime, nakon što su dobili Milu, preselili su se u sadašnju kuću, no dio pasa još je ostao u staroj kući. Njih Adrijan svakodnevno posjećuje, hrani i nesebično se brine za njih.

- Nakon završenog posla ovdje, on ide tamo. Sad kad je lijepo vrijeme, Mila i ja se prošetamo s njim, ali bit će nam puno bolje kad sve pse prebacimo ovdje - kaže Ivana.

Priznaje da je ovim tempom jako naporno. Najveći problem u cijeloj priči su im financije kojih uvijek fali. Samo za pseću hranu treba im više od 1000 eura mjesečno, a tu je još i prijevoz do veterinara u Sesvetama, odvoz psećeg izmeta i slično. Odaziv za udomljavanje njihovih pasa je, priznaju, daleko od onoga što bi željeli.

- Nedavno smo udomili tri psa, a prije toga skoro dvije godine ništa. Nakon što sam rodila, dečko je preuzeo brigu o svemu, tako da nam se desio prazan hod od otprilike godinu i pol. Sad sam se opet i ja priključila i nekako nam je krenulo. Iako priželjkujemo da ih netko udomi, svaki put kad nas neki pas napušta, tužno je. Povezani smo sa svakim i volimo ih - kaže Ivana. Najgore im je, priznaju, kad neki pas ugine. Na odustajanje nikad nisu ni pomišljali.

- Nekad mi na moment, ma na sekundu dođe da mi je dosta, ali iskreno nikad ne bih prestala ovo raditi. Ovo je stvarno poseban način života i ne bi ga mogao svatko živjeti - ističe Ivana. Njenoj i Adrijanovoj kćerkici Mili psi su dio života.

- Voljela bih da bude veterinarka i nastavi našu priču, ali to će biti njena odluka. Psi su predivne čiste duše i mi ne mislimo stati - zaključuju.