Plenković udario po nositeljima detuđmanizacije. Ali Milanović ipak nije smio biti među njima

Tomislave Karamarko, jesi li to ti?

"Hrvati su na parlamentarnim i EU izborima jasno rekli ne detuđmanizatorima. Ili mi ili oni, Ili HDZ ili Hrvatska, Ili čovjek ili HDZ-ovac, sve su to samo derivacije politike detuđmanizacije. Za razliku od tih i takvih, poštujemo povijesnu istinu, simbole hrvatske države i presudnu, prekretničku ulogu dr. Tuđmana!".

Ne, to je ipak izjavio predsjednik HDZ-a Andrej Plenković.

Na proslavi povodom 35. godišnjice osnutka HDZ-a Plenković, za kojeg je Zoran Milanović svojedobno rekao da "ima najgore moguće mišljenje o Franji Tuđmanu", upozorio je na "silne napore" brojnih aktera u hrvatskom društvu koji su nastojali miniminizirati Tuđmanovo djelo ili bacati negativno svjetlo na devedesete godine, čemu se u HDZ-u "odlučno suprotstavljaju".

I tako, Plenković je postao tuđmanist. Nositelj pokreta otpora detuđmanizaciji.

Koju je, ne zaboravimo, pokrenuo Ivo Sanader kad je zasjeo na čelo HDZ-a, ispričavajući se javno hrvatskim građanima na negativnim posljedicama Tuđmanove vladavine i politike HDZ-a devedesetih godina.

Spasio HDZ

Takva Sanaderova politika omogućila je HDZ-u dva mandata na vlasti, suradnju s nacionalnim manjinama, pomicanje prema centru, otvaranje prema europskim institucijama, suradnju s Haškim sudom, pregovore s EU-om i ulazak u NATO savez.

Da bi Tomislav Karamarko sve to pokušao poništiti, vratiti se na Tuđmanove nacionalističke, suverenističke, izolacionističke, autokratske, neliberalne, koruptivne postavke.

Čemu je Plenković sada udario svoj pečat.

Što je neobično, s obzirom na činjenicu da je upravo on izgradio svoj politički status i status svog HDZ-a na tekovinama detuđmanizacije. Na otvaranju prema Europi i međunarodnoj zajednici, usvajanju postavki liberalne demokracije, na slobodama manjina, slobodi medija i govora, bez obzira koliko to Plenković kasnije gušio.

Desnica na uzici

Štoviše, Plenković je nastupio kao premijer u trećem mandatu i lider koalicije sa crnom desnicom koju je upravo Tuđman, kao Titov general, držao na uzici i koristio samo kad mu je politički zatrebala. 

Predsjednik HDZ-a pristupa retuširanju povijesti i reviziji političkog nasljeđa Franje Tuđmana. Jer ta detuđmanizacija, kojoj se on toliko suprotstavlja, naslonjena je i na haške presude Hrvatima iz BiH, na politiku Tuđmana prema BiH, na njegove dogovore sa Slobodanom Miloševićem o podjeli BiH o čemu je nedavno javno govorio i Milan Kučan...

Detuđmanizacija se bazira na stotinama Tuđmanovih transkripata koje je Stipe Mesić iskopao iz arhiva na Pantovčaku, iz kojih je bio vidljiv karakter Tuđmanove vlasti, njegovih stranačkih suradnika i podanika. 

Isprika i suđenja

Detuđmanizacija je donijela suradnju s Haškim sudom, procesuiranje hrvatskih ratnih zločina, čišćenje nasljeđa Domovinskog rata od zločinačkih i kriminalnih naslaga, kao što je afirmirala antifašizam, liberalnu demokraciju, prava manjina.

Detuđmanizacija je donijela ispriku zbog kriminalne i tajkunske pretvorbe i privatizacije, čije posljedice Hrvatska osjeća i danas, kao i zbog bujanja organiziranog kriminala i korupcije. Skoro kao i danas.

Zanimljivo, Plenković se hvali da je na parlamentarnim izborima pobijedio nositelje detuđmanizacije, kao da se na tim izborima nije angažirao Zoran Milanović, najveći obožavatelj Franje Tuđmana, zaštitnik njegova lika i djela, ali i sljedbenik njegove politike, ideologije i političke prakse.

Zašto sad Plenković želi Milanovića proglasiti nositeljem detuđmanizacije, kad je on bio prvi SDP-ovac koji je u službenoj ulozi, kao glasnogovornik stranke, odnio vijenac na grob Franje Tuđmana 2006. godine. A kasnije nije izustio niti jednu lošu riječ o Franji Tuđmanu, braneći ga čak javno i pred njegovim HDZ-ovcima.

Plenković sada želi biti veći tuđmanist od Milanovića koji je nedavno izjavio kako je "Tuđman bio sto puta veći demokrat od Plenkovića".

Zar i Šeks?

Zašto je Plenković, poput svog prethodnika Karamarka, udario na nositelje detuđmanizacije, veličao Tuđmana, pa čak i događaje iz mračnih devedesetih kojima je svjedočio čak i njegov savjetnik u sjeni, Mate Granić, po kojemu su 1996. godine padali prosvjednički leci kad je kao ministar vanjskih poslova potpisivao pristupanje Hrvatske Vijeću Europe?

Zar je približavanje Franji Tuđmanu u skladu s novosklopljenom koalicijom s Domovinskim pokretom i kreiranjem najdesnije Vlade u povijesti?

Čak je i Vladimir Šeks, Tuđmanov disident i osoba koja je stajala iza detuđmanizacije, poručio kako je Franjo Tuđman bio "izniman čovjek, vizionar, strateg, znanstvenik koji je znao prepoznati znakove vremena u takvim geopolitičkim okolnostima". 

Neobično za osobu koja je iz prve ruke proživjela Tuđmanove devedesete.

Najveći HDZ-ovac

Ova naprasna retuđmanizacija trebala bi omogućiti Plenkoviću da iščupa Tuđmana iz Milanovićeva zagrljaja, koliko god u tome ispadao neuvjerljiv i neautentičan. Njome nastoji homogenizirati stranačku bazu i učvrstiti svoj položaj na čelu stranke, spriječavajući napad zdesna. Jer HDZ-ovi desničari obožavaju Titova partizana i generala JNA.

Detuđmanizacija je dala HDZ-u krila nakon prve vlade SDP-a, kao što ga je Karamarkova retuđmanizacija bacila u kaos, u paktove s desničarskim pajacima i koaliciju s Mostom. 

Plenkijev alibi

Sada Plenković, poput Karamarka, govori protiv detuđmanizacije, premda parazitira na njezinim tekovinama koje mu omogućuju da sklapa saveze lijevo od HDZ-a, da pozira pred europskim partnerima, da uživa u posljedicama hrvatskog otvaranja Zapadu...

Ali i da istodobno otvara prostor tekovinama tuđmanizma, poput korupcije, tajkunizacije, koketiranja s ustaštvom, gušenja medija, pokoravanja institucija, porobljavanja pravosuđa...

Je li onda Plenkovićevo pozivanje na Franju Tuđmana i obračun s detuđmanizacijom samo dio stranačkog rituala ili pripremljeni alibi za Plenkovićev model vladanja?