Političari kradu, ali bar i nama daju? Dobro je potegnuti vezu tu i tamo? Razmislite malo opet

Je li privatizacija rasprodaja blaga i državnog srebra? 

Važnije od pitanja tko je vlasnik je pitanje kako se tvrtkom upravlja. Kod nas priča o nacionalnom blagu i strateškim interesima često služi kao paravan da se državna poduzeća vode netransparentno i da se u njih uhljebe stranački kadrovi. Dovoljno je samo pogledati predsjednike uprava, njihove zamjenike i nadzorne odbore. Najmanje je menadžera, a skoro svi su sa stranačkom iskaznicom. Eventualno se nešto promijeni nakon izbora, ali i tada donedavna uprava odlazi s milijunskim otpremninama. Sve te javne tvrtke financiraju se od spomenutih nameta, a često imaju i monopol. Dakle, za tvrtke koje su u državnom vlasništvu prijeko je potrebno učinkovitije upravljanje. Za sve ono što nije strateško, poput upravljanja šumama i vodama, autocestama, država treba naći partnere ili ih prodati. Da ne spominjemo mnoge lokalne tvrtke koje su osnovane, a ništa ne rade, tzv. fantomske tvrtke. Primjerice, u Zagrebu postoji Centar za gospodarenje otpadom d. o. o. Godišnje troši oko pet milijuna kuna, na papiru postoji već godinama, iako stvarni centar za gospodarenje otpadom nije još ni sagrađen, niti znamo gdje će biti. A takvih tvrtki je mnoštvo!

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

02:16

Video: 24sata/pixsell

Treba li nam porez na imovinu i je li on pošteniji od oporezivanja rada?

Europske države imaju neku vrstu poreza na imovinu, a u Hrvatskoj je to zastarjela komunalna naknada. Taj porez je potreban, ali uz nekoliko preduvjeta. Ne može ga se samo uvesti da dodatno optereti i građane i poduzetnike. Trebalo bi ukinuti ili smanjiti davanja na rad, komunalnu naknadu i druga davanja prije uvođenja tog poreza. On bi obuhvatio širi sloj i mogao bi biti izvor financija za lokalnu upravu. Ali tek nakon što se ona reformira. Inače bi taj porez bio samo još jedan alat da politička garnitura izvuče novac iz džepa građana i dalje ne radi baš ništa.

Zašto se brinuti zbog reforme zdravstva kad uvijek mogu do svog doktora?

Iako raste broj zaposlenih liječnika i medicinskih sestara, zdravstvo postaje nedostupnije, dulje se čeka, a dug je opet narastao na osam milijardi kuna. Svake dvije ili tri godine država kaže da je sanirala zdravstvo. Prevedeno, od naših poreza je pokrila dugove. I sve se nastavilo po starome. U koroni vidimo koliko nam je taj sustav važan.

1. DIO: ZAŠTO SU TAKO VAŽNE? Reforme za početnike: I 'mala' korupcija nekog baca u ponor...

Ministri koji su bili i liječnici uglavnom su svih ovih godina imali dva recepta: prvo obećavaju uštede kroz nabavu, a zatim kažu da je potrebno dignuti neki porez kako bi zdravstvo bilo i dalje dostupno svima. Svi iz plaće izdvajamo 16,5 posto svaki mjesec za zdravstvo kako bi nam bilo pri ruci kad nam zatreba. Ali onda su oni najugroženiji prečesto osuđeni na liste čekanja ili na vrlo slabu uslugu. Država mora napokon reformirati taj sustav. Jer uz ono što platimo kroz doprinose još milijarde dajemo iz drugih poreza za dugove.

Zašto bi se mene uopće ticali parafiskalni nameti ako ni ne znam što je to?

Parafiskalna i neporezna davanja su sve ono što plaćate nakon što vam od plaće već odbiju poreze i doprinose, a od svake kupnje 25 posto date državi za PDV. I ne plaćaju ih samo poduzetnici. Od 8,7 milijardi kuna koje država sakupi, 40 posto uplate građani a 60 posto poduzetnici. Svaki zaposleni lani je državi dao 6700 kn parafiskalnih nameta! I sve to uz već plaćene poreze. U to spadaju razne naknade, pa uz potrošenu vodu plaćamo još četiri ili, u nekim gradovima, pet naknada za koje ne znamo na što se točno troše niti nam Hrvatske vode podnose ikakve račune o tome. U potrošenoj struji građani i poduzetnici plate čak 1,6 milijardi kuna naknade za obnovljive izvore. Plaćaju čak i oni koji sami proizvode električnu energiju iz obnovljivih izvora, a za to ne dobiju nikakvu naknadu. U gorivu plaćamo i naknade za željeznicu, a onda država na sve to uzme PDV. Plaćamo razne izvatke, biljege, upravne pristojbe. Puno toga je relikt prošlosti, ali još postoji. Mnogi postoje jer je država osigurala i neke agencije. Jedan bivši ministar opisao je kako smo došli do 448 nameta. U vladama nema dovoljno koordinacije, pa svaki ministar “po sitno” smisli neke nove namete. A toga se kroz godine nakupi. Većinu nameta može se ukinuti i plaćati iz poreza, a oni koji moraju ostati moraju biti transparentni. Mora se znati u što je uložena svaka kuna od njih. Ne mogu i kovinotokari i IT tvrtke plaćati turističke zajednice, a brodogradilišta naknade za šume. To nema smisla.

Kako to da svake godine izdvajamo milijarde za pomoć socijalno ugroženima, a trećina građana je na rubu siromaštva?

Više od dvije milijarde ide samo na direktnu pomoć socijalno ugroženima, ali to je tek manji dio novca. Gradovi i općine imaju svoje sustave pomoći, postoji i sustav olakšica, izdvajamo i iz cijene energenata solidarno novac kako bismo pomogli onima manje sretnim u društvu. Hrvatska je po Ustavu socijalna država. Ali Europska komisija nam neprestano godinama ponavlja: Izdvajate milijarde kuna, ali novac ne dolazi do onih kojima je najpotrebniji. U Hrvatskoj je unatoč tome trećina ljudi na rubu siromaštva. Više je problema koji opet pokazuju nužnost reformi. Svakako je jedna od njih (a godinama je obećavaju) transparentni sustav pomoći. Već dugo država nije u stanju na jednome mjestu popisati i zbrojiti naknade koje netko dobiva te propisati jasne imovinske cenzuse. Takav sustav odgovara muljatorima koji koriste rupe, pa od raznih državnih i lokalnih naknada sakupe više nego što netko zaradi tijekom mjeseca radeći. Na rubu siromaštva su i mnogi koji su radili cijeli životni vijek, a oni koji su četiri godine sjedili u Saboru imaju veliku povlaštenu mirovinu. A tu su i mirovine onih koji su uspjeli dobiti potvrdu da su nekoliko mjeseci proveli na ratištu. Takav sustav duboko je nepravedan i nevjerodostojan.

Zašto netko mora plaćati porez na dobit iako ga je kriza pokosila?

Država se voli osigurati i znati da ima novca na računu kako bi mogla isplatiti plaće u javnom sektoru i mirovine. Pa tako dolazimo do apsurda da poduzetnik lani ostvari dobit, plati porez na nju, a onda cijelu ovu godinu mora svaki mjesec plaćati predujam poreza. Pritom je osnovica dobit koju je ostvario lani. Kriza je pokazala besmisao takvog ponašanja države. Jer nakon krize većina će se još dugo oporavljati, ovu godinu će poslovati i s gubitkom, ali predujam poreza na dobit ipak će morati plaćati. Čak i ako sljedeće godine traže svoj novac natrag, proći će mjeseci dok ga ne dobiju. Da taj novac ostane poduzetniku, mogao bi povećati proizvodnju, pa u konačnici, na kraju godine, platiti možda i više poreza na dobit. Druga nelogičnost je da se oporezuje i dobit koja se reinvestira. Dakle, onaj tko uloži svu zaradu u tvrtku tretiran je jednako kao onaj tko je svu dobit povukao sebi u džep, iskoristio je za život na visokoj nozi. Lani je država sakupila oko osam milijardi kuna poreza na dobit. Zanimljivo, država je samo od ukidanja olakšice za reinvestiranu dobit dobila oko milijardu kuna više, ali se time nisu pohvalili, dok su smanjivanjem poreza na dobit ustvrdili da su ukupno ostavili poduzetnicima više od 700 milijuna kuna!

Svake godine ode 7 milijardi kn za poticaje u poljoprivredi, a sve manje proizvodimo?

Poticaje za poljoprivredu gotovo u cijelosti osigurava Europska unija, ali unatoč tome što to više nije teret državnog proračuna, nije iskorištena prilika da se taj novac koji ostaje iskoristi za porezno rasterećenje ostatka poduzetništva. Razlozi su spomenuti ranije. U Hrvatskoj postoje još deseci tisuća hektara plodne zemlje koja se ne obrađuje, a sustav dodjele zemlje je takav da ga je u zadnjih deset godina država mijenjala barem sedam puta. Jedna vrsta poticaja se ne dobije po proizvedenom nego po hektarima zemljišta i kulturi koja se uzgaja. Tu dolazimo i do muljatora koji su, primjerice, posadili lješnjake, ali od te zemlje beru jedino poticaje. Berba lješnjaka im predstavlja nepotreban trud. Mnogo je i onih koji uzimaju novac za ekološku proizvodnju, a na istu tu zemlju istresaju sadržaj septičke jame. Poticaje daju i druge države, ali kako one imaju uređenije sustave i okrupnjene površine, opet su konkurentniji od hrvatskog proizvoda. Hrvatska ne može zabraniti uvoz jer on u konačnici jamči i da svatko od nas ima veći izbor. Ali može poticati  kvalitetu, imati jasan sustav dodjele zemlje i pomoći iz EU fondova izgraditi infrastrukturu, pa bi onda i naši poljoprivrednici bili konkurentni.

Zašto bi članstvo o komorama koje ničemu ne služe moralo biti obavezno?

Komorski sustav danas je zamišljen kao produžena ruka države, a komore izdaju dozvole i reguliraju čitav niz profesija. Komore bi trebale štititi svoje članove. No danas su i one postale jedan zatvoreni i okoštali sustav sa sigurnim prihodima, bez kontrole i bez transparentnosti, a često služe za discipliniranje svojih članova. Postoje strukovne komore, od specijaliziranih vrsta inženjera, poreznih savjetnika, psihologa, fizioterapeuta. Tko god se školovao za to zanimanje mora biti član komore i plaćati članarinu. A kako svjedoče, čak i kritika na račun vodstva može završiti disciplinskim sudom i gubitkom licencije, koja život znači. Svatko tko osnuje tvrtku ili obrt mora obavezno biti član Hrvatske gospodarske komore, odnosno Hrvatske obrtničke komore.Kroz godine je 27 hrvatskih komora nakupilo imovinu vrijednu gotovo 630 milijuna kuna, neke rentaju stanove, neke su bile opterećene aferama s izvlačenjem novca. Lani su ukupno ubrale gotovo 300 milijuna kuna obveznih članarina. Komorski sustav treba biti dobrovoljan, komorama treba konkurencija, Hrvatska ima 300 reguliranih zanimanja i kroz komore se priječi liberalizacija. Komore moraju biti transparentnije u svom radu i mora postojati redovna nezavisna revizija.

Nismo li svi nekome morali dati nešto ili povući neku vezu da bismo nešto dobili? Pa, to je uobičajeno...

Nismo li svi nekome morali dati nešto ili povući neku vezu da bismo nešto dobili? Pa to je uobičajeno u Hrvatskoj? Upravo golema lista kojom opravdavamo sitnu korupciju, sustav u kojem je svima normalno ići preko reda, stvara i moćnike koji uglavljuju mito i korupciju u svoj rad kao nešto normalno i opravdano. Korupcija je zbog toga rak rana društva . Od najviših dužnosnika do najnižih službenika proširena je uzrečica “ruka ruku mije”, političke funkcije više nisu tu da bi se služilo građanima nego postaju poligon za osobne interese. Jedna od ključnih razlika između razvijenih i nerazvijenih država je upravo sustav u kojem sve funkcionira bez potezanja veza i davanja mita naspram onog u kojem je za svaki pečat potrebno dodatno dati novac. Tako dva puta plaćamo istu uslugu, svi nemaju jednake šanse, a poduzetništvo i gospodarstvo je zagušeno i ne može se razvijati. Korupcija zato dugoročno potkopava temelje države. Iako često čujemo od dužnosnika poput Milana Bandića da imaju “nultu toleranciju na korupciju” ili “da institucije rade svoj posao”, to su puke fraze. Istinska borba protiv korupcije znači učinkovite institucije bez političkih pritisaka. Korupcija se ne liječi samo pompoznim uhićenjima, nego se prevenira stavom da je potpuno nepoželjna i da se nikome ne gleda kroz prste.

Jesu li dodatni porezi na nezdrave navike pravedniji put za spašavanje proračuna?

Bivši ministar zdravstva Milan Kujundžić je gurao ideju da alkohol, cigarete i sve nezdravo treba plaćati dvostruko skuplje. Jer bismo tako imali i zdraviju naciju, manje bi trošili na liječenje, a više bi imali i u proračunu. Takvo rezoniranje se samo na prvu čini logično i ispravno. Ali, paradoksalno, kada bi svi Hrvati odlučili odreći se svih proroka, svima bi morali porasti neki drugi porezi. Nezdrave navike treba platiti, ali one moraju imati svoje jasno opravdanje i svrhu! Podaci iz proračuna iz 2018. godine pokazuju da je posebni porez na cigarete donio državi 4,8 milijardi kuna, a kada se doda kava, pivo i alkohol, dolazimo na 5,9 milijardi kuna. Na sve se to još naplaćuje i PDV. Istovremeno država za prevenciju i liječenje pušača izdvaja milijardu do dvije kuna. Uz sve to, država je od sve svoje imovine, od svih dobiti državnih poduzeća, zemljišta, stanova i poslovnih prostora, prodaje tvrtki, uprihodovala 2,3 milijarde kuna. Dakle, dizanje poreza nema smisla dok država dodatno ne aktivira svoju imovinu, smanji troškove svog rada. Jer, najlakši način je podići trošarine i poreze kako bi se prikrila nesposobnost, a sve pravdati javnim interesom...

Za sve su krivi samo političari, a oni se ne žele promijeniti i ja tu ništa ne mogu. Pa zašto se živcirati?

Sve reforme i stvaranje poštenijeg sustava, nužno su isprepletene s političkom kulturom. Izreka da riba smrdi od glave je samo djelomično točna. Ali dok postoje birači koji u dovoljnoj mjeri gledaju kroz prste “svojima” i očekuju zauzvrat direktnu pomoć mimo sustava od onih koje biraju, teško ćemo naprijed. Izvrsno je takav način razmišljanja sažela jedna prosvjednica koja je tražila da se Milan Bandić pusti iz pritvora: On krade, ali barem i nama daje. Druga česta rečenica koju čujemo u javnim raspravama je da su “oni drugi još gori”: HDZ-ovci to govore za SDP-ovce, SDP-ovci za HDZ-ovce, jedni i drugi za HSN-ovce... Takvo opravdanje vlastitih grijeha, uz žalopojku da je “naš uzeo samo par tisuća i sada ga gone, a oni drugi su uzeli milijune” vode potpunoj relativizaciji krađe i nedopuštenog ponašanja. Isti je slučaj s tezama da je hapšenje istaknutog pripadnika “naše stranke” uvijek “po političkom nalogu”, a kada dođu po “njihovog”, onda je to “dokaz kriminala cijele te stranke”. Sva takva razmišljanja relativiziraju borbu protiv korupcije i ruše povjerenje u institucije. Ostavke se u uređenim zemljama podnose i zbog najmanje zlouporabe javnog novca. Birajmo zato poštene i sposobne i ne dijelimo korupciji u politici na malu i veliku.